I tako Vuk izaziva muk!

U drugom dopunjenom izdanju studije „Srpsko blago u Beču i Vukova prodaja srpskih relikvija“ otkirva kako je  najpoznatiji srpski lingvista 19. veka krčmio srpske relikvije u Sustriji

Piše: Miladin Berić

Na marginama drugog izdanja studije „Srpsko blago u Beču i Vukova prodaja srpskih relikvija“ autora Petra Milatovića Ostroškog.

Srbi su čudan, moguće, kao što reče Jovan Rašković, i lud, a zasigurno jedinstven narod koji se kune u tradiciju, a koji na sve načine pokušava da ukloni tragove svoje kulture. I ne samo kulture, već i svog bitisanja za koje se još uvijek ne zna od kada datira (svakako mnogo mnogo više od tisućljetnje). Saglasno tome Petar Milatović Ostroški u ovoj studiji  „Srpsko blago u Beču i Vukova prodaja srpskih relikvija“ govori o jednom dijelu naše istorije u kojem smo (pojedinci koji su postali ikone i kojima je to bilo dostupno, ali i u opisu posla) svjesno ili nesvjesno uklanjali tragove srpskog pisanog blaga.

Blaga koje je nestajalo, ali i uspjelo preteći, u mnogim ratnim požarima koje nije uspjela da izbjegne nijedna srpska generacija. To svjesno i nesvjesno su kod Srba dvije krajnosti koje su skoro jednako pogubne i koje kad tad dođu na naplatu. Kao što su došle na naplatu u našim posljednjim izgibijama kada smo, moguće, počeli da shvatamo vrijednost tapija i pisanih relikvija, koje su željni da nam otmu i prisvoje. A tapije su, između ostalog, i svo ovo pisano blago koje je Petar Milatović Ostroški otkrivao po bečkim arhivima i bibliotekama.

Način na koji su ti biseri stizali do istih najbolje govore nama o nama, bacajući ozbiljnu sjenku, ne samo na neke naše gromade, već i na naše sveukupno poimanje svijeta nakon kosovskog nebesluka i prodavanja vjere za večeru, što nam je u budućnosti koja je surovo dolazila sužavalo životni prostor. Prodavala se vjera, a kao što vidimo prodavali su i stari unikatni rukopisi, odnosno biseri u još neotvorenim školjkama. Tako da Vuk izazva muk. To je ona već endemska srpska boljka, da ne samo da ne znamo šta imamo, već i ono što znamo ne znamo da cijenimo i potcjenjujemo.

Otuda prosječan Srbin zna gotovo sve o Dejvidu Kroketu i tvrđavi Alamo, ali nema pojma o recimo Marijinskom, ili Marijinom jevanđelju iz X vijeka, niti ga to zanima. To je taj naš usud koji nas je uvijek vodio u provaliju. A o cijenama raznoraznih prodaja da i ne govorimo, jer to je ona što nas najviše smanjuje.

Bezvremeni Gavrilo Princip je svojim stihovima: „Naše će sjenke hodati po Beču, lutati po dvoru i plašiti gospodu“, moguće predvidio da će doći i drugačiji Srbi koji će kao sjenke tragati za našim, nebitno otetim, prodatim, pokloljenim, ponovo podcrtavam našim blagom, na kojem nam mogu samo da zavide. Srećom imamo i onih koji znaju da uklone prašinu i otvore školjku. Za to bar danas nije potrebno mnogo. Tek,  želja, znanje, patriotizam i strast jednog Petra Milatovića Ostroškog.

Do nekih novih Ostroških dodajmo da studija „Srpsko blago u Beču i Vukova prodaja srpskih relikvija“ Petra Milatovića Ostroškog posjeduje sve ono što jedna vanredna studija treba da ima (a i više od toga), tako da joj je lako predvidjeti više izdanja i veliki broj čitalaca. Posebno treba naglasiti sistematičnost koja je dovela do novih saznanja i osvjetljavanja reflektorom jednog dijela naše istorije koja je do sada bila samo osvjetljena fenjerom, jer je to tako nekom odgovaralo. To bi možda i bio princip koji je trabala da ova studija ustanovi. Sve ono naše zaboravljeno, koje nas čini onim što jesmo, osvjetljavati reflektorom, jer će samo tako da nas cijene onoliko koliko to vjerujemo da zasužujemo. A to je još uvijek manje od onog koliko bi trebali.

Izvor: Slovoslovlje