Tamo Daleko
Portal za negovanje veza
rasejanja i otadžbine
|

Boje srpske dijaspore

21. novembar 2026. · Tamo daleko

Srpska dijaspora ima mnogo boja. Od dvadesetog veka do danas, njene priče ispisivali su ljudi koji su odlazili zbog ratova, političkih prilika, potrage za poslom, ljubavi ili želje za drugačijim životom. Različiti su bili putevi, ali se kroz mnoge od tih priča provlači isto pitanje: kako izgraditi novi dom i sačuvati vezu sa onim iz kojeg smo potekli?

Ja sam Srpkinja iz dijaspore. Znam odakle sam došla i zbog čega sam otišla.

NATO je 1999. godine bombardovao moju prelepu zemlju. Moje sećanje na početak bombardovanja vezano je za eksploziju u našem kraju, nadomak radničke Rakovice. Ono što je generacijama pre nas predstavljalo sigurnost i novi početak, te večeri je podrhtavalo zajedno sa nama.

Otišla sam kod oca, na drugi kraj sveta. Ipak, od prvog dana ostala sam povezana sa svojim korenima: od protesta ispred američkog konzulata u Melburnu, preko glumačke grupe u Pertu i crkveno-školskih opština, do studija koje su mi otvorile nove načine da razumem svet i svoje mesto u njemu.

Moje detinjstvo naglo je prekinuo rat. U tom iskustvu nisam bila sama. Mnoga deca raseljena tokom ratova na Balkanu nose slična sećanja. Okrenula sam se učenju, knjigama i muzici, pokušavajući da nadoknadim ono što mi je nedostajalo u svakodnevici: sigurnost, kontinuitet i osećaj pripadnosti.

Dijaspora tako gradi svoj novi svet. U njemu ima mašte i snova, ali i mnogo rada, odricanja i borbe za sopstveno mesto.

Danas, dok pišem o dijaspori, vidim njene različite boje i prepoznajem sebe među njima. Ja pripadam onom njenom delu koji živi u Australiji, na kraju ili na početku sveta, zavisno od toga odakle gledamo.

U vreme nedavnih izbora u dijaspori sam videla i dugu i tugu: nadu da je promena moguća, ali i razočaranja, nerazumevanje i podele. Istovremeno, primetila sam novu energiju i zainteresovanost za učešće u demokratskom životu matice, y oblikovanju njene budućnosti.

Izborno nadmetanje u očima mnogih poprimilo je obrise borbe dva suprotstavljena tabora, nalik političkoj polarizaciji koju srećemo u zapadnim društvima. Neki su ga opisivali kao referendumsko izjašnjavanje. Ipak, iza takve slike ostaje mnoštvo različitih ljudi, iskustava i očekivanja koja se teško mogu smestiti u samo dve kolone.

Dok u Čikagu upoznajem sunarodnike, pitam se: šta danas znači biti Srbin? Po kojim se bojama prepoznajemo? Šta nas povezuje kada su naša iskustva, uverenja i pogledi na budućnost toliko različiti?

Brine me zajednica u kojoj podele sužavaju prostor za razgovor, a ljudi se ustručavaju da iznesu svoje mišljenje. Pripadnost bi trebalo da nam daje slobodu da govorimo i odgovornost da slušamo.

Boje dijaspore najjasnije vidim u onome što možemo da učinimo jedni za druge: da pomognemo, prenesemo znanje, sačuvamo jezik i ostanemo u razgovoru i kada se ne slažemo. Naše različite sudbine mogu da obogate i zemlje u kojima živimo i zemlju iz koje smo potekli.

Možda je upravo to najlepša boja koju možemo ostaviti onima posle nas: osećaj da, ma gde živeli, imaju svoj glas, svoje mesto i dom kojem mogu da se bezbedno vrate.

Izvor: Preuzeto sa Likendin/Nina Marković

Komentari

Vaše mišljenje nam je važno. Ostavite komentar i uključite se u razgovor.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

VAŠA PRIČAMesto za vašu pričuPošaljite nam priču, fotografiju ili sećanje iz rasejanja.Pišite redakciji →