Zaraza srpskog jezika gora od korone

Ne zna se precizno ni kako i odakle stigoše, jednako kao što se još uvijek ne zna ni porijeklo virusu korona. Zna se samo da su te riječi u nas mnogo zaraznije i da se šire znatno brže nego virus korona. Po svoj prilici najprije su izašle iz usta ljekara i političara, koji su kod nas ponekad spojeni u jednoj ličnosti, pa su ih potom prihvatili novinari, a za njima i mnogi drugi.

Ko god misli da nešto zna i znači, ili mu se čini da bi trebalo da znači, trudi se da ne ispadne neznalica. Najposlije, običnim seljacima, kad ih slikaju za televiziju, puna usta novih srpskih narodnih riječi poput klastera, trijaže, respiratora i respiratornog trakta, hroničnih oboljenja, akutnog, hospitalizovanog…

Tim riječima danas se čak služe i oni koji ne znaju njihovo značenje, e da ne bi ispali neuki i zaostali, a takvih je ponajviše. Tako ispada da te nove narodne riječi ne razumije ne samo običan narod, nego ponekad ni oni koji njima pokušavaju ponešto da objasne tom istom narodu.

Istini za volju, kod nas se birokratski srpski odavno zakotio, pa niko ko je zvaničan, ili hoće to da bude, više i ne umije da govori narodnim jezikom, barem kad zvanično nastupa. Tako kod nas Srba danas ima dosta stranih riječi koje su se toliko odomaćile da ih više i ne prepoznajemo kao strane. Takva je, primjera radi, riječ epidemija, koja je toliko posrbljena da često ne možemo ni da se sjetimo naše riječi zaraza.

Ispada da je epidemija narodna, a zaraza zastarjela srpska riječ.

Slično je i sa riječju bitan, odnosno bitno, tako da je važan potpuno izbačena iz upotrebe, jer od nje bježimo kao đavo od krsta. Taman kao da je riječ važan zaražena virusom korona, pa se trudimo da joj ne damo nigdje blizu sebi.

Interesantno je da riječ bitan uopšte ne postoji u „Leksikonu stranih reči i izraza“, Milana Vujaklije, objavljenom 1980. godine, kao ni u „Velikom rečniku stranih reči i izraza“, Ivana Klajna i Milana Šipke, štampanom 2007. godine.

Postoji samo strana riječ „bit“ koja se objašnjava kao „osnovna jedinica informacije koja može poprimiti jednu od dve binarne vrednosti“. Dakle, sudeći prema važećim rječnicima, ta riječ je ovamo stigla tek u 21. vijeku, naravno, kao i mnoge druge, iz engleskog jezika. Tako je ima jedino u „Rečniku srpskoga jezika“, grupe autora u izdanju Matice srpske, koji ima 1561 stranu, a tamo se označava kao „osnovni, glavni, suština nečega…“

Zbog svega, valjalo bi objasniti običnom narodu šta označavaju pojedine novonarodne riječi koje su se, u posljednje vrijeme, ušuljale u naš jezik, slično kao što i virus korona prijeti da uđe u naša tijela. Dakle, prema važećim rječnicima, ako bi se govorilo narodnim srpskim jezikom, ne bi se kazalo hospitalizovan nego smješten u bolnicu, a ni hronično oboljeli nego dugogodišnji i dugotrajni bolesnici, pa ni respiratorni trakt nego disajni putevi i disajni organi. Tu je i ovih dana često upotrebljavana riječ, akutan.

Zanimljivo je da je akut vrsta akcenta ili naglaska i da je od toga izvedena ta riječ, što će reći da se radi o naglašenoj bolesti, odnosno o oboljenju koje se naglo razvija i trenutno je veoma ozbiljno.

Slično je i sa riječju trijaža, koju u posljednje vrijeme, takođe, često čujemo. Ona dolazi iz francuskog jezika (ne može sve ni iz engleskog) a Vujaklija za „trijaž“ veli „odabiranje, probiranje, prebiranje, trg. roba slabijeg kvaliteta, ona što je preostala poslije odvajanja boljih komada ili zrna, npr. trijažkafa“. Prema tome, u našem slučaju, trijaža bi bila probiranje bolesnika prema hitnosti liječenja i vrsti oboljenja. TAKO ispada da se običnom narodu moraju prevoditi mnoge riječi, koje su danas u širokoj upotrebi, jer ih ne razumije.

Ne razumije ih uprkos tome što se oni koji objašnjavaju i upućuju narod kako da se ponaša u vrijeme zaraze, obraćaju upravo njemu. A i naš narod je često mimo narod, pa sve to prihvata i ponavlja poput papagaja, ne znajući mu pravo značenje. Ne razumije više narod ni sam sebe, a ne koga drugoga.

Sa narodom je izgleda kao i sa onim Slovencem iz vica koji je tražio merak.

Elem, bio on u gostima kod Muja u Sarajevu, pa pili kafu. Mujo gustirao i polako usrkivao uživajući, a Slovenac prevrnuo i popio odjednom. Na to će Mujo: „Ih, pa ti kahvu popi bez meraka“. Došao Mujo u uzvratnu posjetu u Ljubljanu, a Slovenac ga čašćava kafom i usput se pravda: „Oprosti, bez meraka je. Ja sve ljubljanske prodavnice prebrao, ali u nas nigdje mekara“.

Izgleda da je najvažnije da budemo moderni i pri svemu u skladu sa savremenim svjetskim tokovima, pa i u srpskom jeziku. Stiče se ponekad utisak da bismo bili najsrećniji kad bi, da ikako može, svi prešli na anglosaksonsku varijantu srpskog jezika. Sa te strane i iz tog jezičkog područja po nama su padale bombe, a sada ispada da smo jednostavno zaljubljeni u njih i da ne možemo bez njih, pa otuda najposlije uvozimo i nove riječi, rugajući se vlastitom jeziku i prljajući ga.

Ponekad čak i korona virus pišemo skupa, valjda samo zbog toga što je tako na Zapadu, zaboravljajući da mu je korona ime, a virus prezime i da se to dvoje u našem jeziku oduvijek pisalo odvojeno. Tako se jezička zaraza u nas širi, prijeteći da ga, u okviru svjetskih procesa, pretvori u nešto drugo.

A ako i taj dan dođe, onda nećemo izgubiti samo jezik nego i sami sebe. Modernim birokratskim rječnikom (koji sve više postaje opštenarodni) bi se reklo šta će nam entitet ako izgubimo identitet. A svi smo skočili na noge da bismo ostali ono što jesmo, ali o jeziku našem skoro niko ne vodi računa, premda je on najvažnija karika posebnosti i narodnosti. Ko god izađe na televiziju, birokratski jezik koristi.

Naravno, narod lijepo veli da se sa zdravljem ništa nije izmiješalo, pa sve pohvale treba uputiti prvo ljekarima i uopšte medicinarima, a onda predstavnicima vlasti i novinarima, koji najviše i doprinose da se zaraza obuzda, ali ih i zamoliti da, kad se narodu obraćaju, govore srpski.

Jedno je kad se govori na kongresu medicinskih stručnjaka, a drugo kad se doktor obraća svima nama. I tako, sve nekako objasnismo i za sve nađosmo odgovor, jedino klaster ostade neriješen. Te riječi nema niti u jednom rječniku stranih riječi i izraza. Zna se jedino da je došla i u naš jezik ušla s televizijskog ekrana. Dakle, u ovom slučaju, televizija je klaster. Iz nje ponajviše dolazi zaraza u jeziku.

Autor: Šćepan Aleksić, Glas Trebinja

Peuzeto sa: Slobodna Hercegovina