Protiv podviga u Hristu izdaja nema šansu

Piše: Gojko Raičević

Zahvaljujući našem cijenjenom fotografi Zoranu Jovanoviću Mačku svi zajedno, objedinjeni u žrtvi i zavjetu naših predaka – svjedočimo jednu čitavu epohu stradanja srpskog naroda i naše Svete Srpske Pravoslavne Crkve.

Nakon vjekovnog tamnovanja pod Osmanlijama, konačno uspravljena, ali još uvijek bez svoje punoće i prepoznatljivog sjaja, na našu Svetu Crkvu se izlila sva gorčina jedne tuđinske ideologije koja je u svom biću nosila vulgarni i beživotni militantni ateizam.

Mnogo je postradala naša Crkva. Mnogo smo postradali i mi, zajedno sa našom Crkvom. Podsjetimo se na trenutak jednog istorijskog izvještaja. Riječ je o dopisu blaženopočivšeg mitropolita Danila Dajkovića Svetom arhijerejskom Sinodu Srpske Pravoslavne Crkve, iz 1961. godine, a u kome se kaže sledeće: „U Eparhiji crnogorsko-primorskoj ima 615 parohijskih i filijalnih crkava i 27 manastira matičnih i metoha. Od tog broja, ni za 100 hramova ne bi se moglo reći da su sposobni za bogosluženje.“ Zaista, jezivo.

Ove fotografije govore, čuvaju i opominju. Na njima vidimo kako je bilo i kako danas jeste. Međutim, ako ne shvatimo zašto je tako bilo, nažalost, biće opet. I, zato, ova izložba se tiče svih nas. Svakog živog Srbina i svake žive Srpkinje. Tiče se naših predaka, a ponajviše se tiče naše djece. I njihove djece.

Međutim, ono na šta nisu računali naši neprijatelji, što su potcjenjivali i na šta nisu obraćali pažnju, misleći da sila Boga ne moli, a ne znajući da Bog silu đavolju ne voli, nagoviješteno je u proročkim riječima našeg Vladike Njegoša: „Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala“. Tako je i bilo. Pred udarom nevjernih i neznavenih, duh vjere i poznanja, nisu se mogli slomiti. Nisu htjeli i nisu smjeli. Nismo dali!

I danas je tako. Pred nama je još jedno veliko iskušenje. Svjedočimo antihrišćanskom i anticivilizacijskom naumu obezbožene crnogorske vlastele, koja ima za cilj da pokori ono što je vječno i da u lance veže one koji se ne daju vezati lancima. Poraz ne priznajemo, niti ga poznajemo.

Međutim, krajnji ishod naše časne borbe koja ne prestaje i koja se prenosi sa koljena na koljeno, zavisi isključivo od nas samih. Zavisi od naše spremnosti da iskoračimo iz malodušnosti i nastavimo borbu. Bogu hvala, posmatrajući litije u organizaciji naše Svete Crkve, vjerujem da smo, kao narod, izabrali podvig. A protiv podviga u Hristu, izdaja nikada nije imala šansu.

Pored autora za ovu izložbu i ne samo za izložbu, zaslužan je još jedan naš prijatelj beogradski advokat Predrag Savić.
Znajući za njihovu skromnost ova priča bi nepravedno ostala da neisprična.

Kad su dva mlada čovjeka, jedan novinar, a drugi fotoreporter zaputila iz Beograda za Crnu Goru u jednom trenutku su se zatekli na Prevlaci Miholjskoj pored Tivta kod Ilariona Đurice namjestitelja igumana Prevlačkog. Njihova namjera je bila da zabilježe fotografijom i opišu perom šta se može vidjeti u Crnoj Gori od srpskih svetinja.

Na Prevlaci su se sreli sa tek pristiglim iz Banata vladikom Amfilohijem, mitropolitom crnogorsko-primorskim. Na njegovo pitanje šta rade tu rekli su svoje namjere. Mitropolit se blago nasmiješio uz komentar „Fotografisaćete crkve i crkvišta pored mora i pored puta, a ove po brdima sigurno nećete“.

Mladi novinar i fotoreporter rekoše da imaju namjeru sve da zabilježe. Episkop uz smijeh reče: “Sve što vas trojica, podrazumijevajući i nedužnog igumana,  tako kilava fotografišete, ja ću obnoviti“.

Danas svjedočimo da su svi od riječi i zahvaljujući njima trojici mi danas imamo privilegiju da vidimo ovo vrijedno svjedočanstvo.

Fotografije Zorana Jovanovića  svjedoče da smo narod Svetog Save, narod koji je sačuvao svetosavski zavjet punih osam vjekova. Rušili su i palili naše crkve Mlečani i Turci, Njemci i Talijani, muslimani i albanci, ustaše i komunisti, ali kao i sam Gospod i njegove svetinje su vaskrsavale. Opet i iznova.

Vaskrsenja ne biva bez smrti, nit’ Srbina bez inata.

Naslovna fotografija: Gojko Raičević govori na izložbi „Vaskrs svetinja“ Zorana Jovanovića Mačka