Beg Dušana Nikšića sa ustaškog gubilišta

Jedini koji je uspeo da pobegne s tog masovnog gubilišta u Hrvatskom Blagaju i to iznad same „Popove jame“, svega pedesetak metara udaljene od katoličke crkve bio je Dušan Nikšić iz Donjeg Poloja. Evo šta je on o tome ispričao:

„6. maj 1941. godine – Đurđevdan. Odjednom se kod moje kuće pojavi grupa civila – komšija Hrvata s vojničkim puškama i narediše nam: „Predaj se, ruke uvis!“. Iznenadili smo se kad smo viđeli da su to nama dobro poznati komšije iz Hrvatskog Blagaja. Moj otac, dva brata i ja digosmo ruke i oni viknuše: „Vi noćas ubiste našega Josu Mravunca – mlinara, vi ga noćas ubiste“. Njima je tada rukovodio i domaći ustaša Milić Abramović, zvani Panduričin.

Odveli su nas i zatvorili u kuću našeg komšije Miće Lovrića. Tu je već bilo dosta zatvorenih ljudi iz našeg sela Donji Poloj i nekoliko iz susjednih sela i zaselaka. Kada su se napljačkali po našim kućama i sakupili nekoliko desetaka ljudi odveli su nas na desnu stranu Korane. Tu su nas počeli tući kundacima i cijevima pušaka. Onda su nas doveli u Veljun i strpali u žandarmerijsku kasarnu.

Tamo smo imali šta vidjeti. Ljudi leže izmrcvareni po čitavom podu. Dobro sam zapamtio strašno okrvavljenog sveštenika Branka Dobrosavljevića, njegovog sina Nebojšu, studenta medicine, predsjednika općine Todora Dudukovića, gostioničara Manu Manojlovića i Mujicu Vučkovića. Kad smo upitali stoje to s njima, rekoše nam: „Pričekajte pa ćete viđeti šta će biti i s vama!“ U jednom ćošku prostorije ugledah nekoliko krvavih kolaca. Pomislih: loše će biti. U tome času uđoše ustaše „majari“ iz Blagaja, a među njima ustaški povjerenik Dane Marinac. Postrojiše nas u dvovrsni stroj. Sa strane svakog od nas stade po jedan zlikovac s kolcem u ruci, a dvojica s prednje strane s puškama u ruci okrenutih cijevi prema zemlji, a kundacima prema gore. Nastade ono što niko nije očekivao.

Po redu sa čela počinje tuča i batinjanje, traje dok im je volja, dok se ne oznoje i ne zamore. Ako bi koji čovjek posrnuo pod udarcem koca, prednji ustaša bi ga dočekao kundakom. Kundaci su se lomili na ljudskim tijelima. Kad su nas tako isprebijali, došla su dva kamiona i strpaše nas u njih uz ponovno kundačenje. Rekoše da nas vode na preslušanje kod poglavnika u Zagreb. No kada su nas dovezli do Blagaja, zaustavise kamione pred školom. Tu su već s domaćima bili i ustaše emigranti. S njima se šepurio župnik Blaž Tomljenović i učitelj Ivan Šajfar.

Na sam Đurđevdan uvedoše nas u zgradu škole. Odmah nasta batinjanje, čupanje brkova popovima i starijim ljudima, čupanje kose mlađim ljudima. Gledao sam kako mom ocu Dragiću čupaju brkove, Rafajlu Dejanoviću, Radi Dejanoviću i drugima. Domaći „majari“ i emigranti – ustaše kundacima udaraju vičući: „Ustani, sjedni, majku vam srpsku!“ I tako cijeli dan i noć.

Sutradan, 7. maja 1941., postrojili su nas ispred škole i doveli onu malu đevojčicu Milku, kćerku ubijenog mlinara Jose. Ona je trebala po njihovom nagovoru prepoznati one koji su zločin počinili. Vodili su je između naših redova i tražili da upre prstom u nekoga od nas. Đevojčica je na kraju izjavila:

„Od ovih ljudi nije niko. Oni ljudi koji su ubili moju majku, oca i braću imali su drukčije kragne na košuljama i maje su im drugačije nego ovima“.

Na to su se izderali na nju i nekuda odveli. Ponovno su nas nagurali u podrum školske zgrade. Ljudi su onako natiskani vršili malu i veliku nuždu u gaće. Bila je nesnošljiva zagušljivost. Ustaše su nam govorile:

„Vidite kako vam je sada u podrumu, a šta će biti kada pustimo vodu da vam kapa po glavama!“

Istoga dana dovezli su nove žrtve s Veljuna, koje su batinali i mučili kao i nas dan ranije. 8. maja izvedeni smo iz podruma i prostorija škole. Postrojeni čekali smo. U to je u pratnji ustaša došao Nikola Lasić, nama poznati sudac iz Slunja, inače rodom iz Karlovca. On je preslušavao ljude. Ali nikoga nije pitao za pokojnog Josu Mravunca, već samo za oružje. Sveštenik Skorupan, kojeg je jedan ustašajako mučio, rekaoje istom da upita suca Lasica kakav je on čovjek, sudija to može potvrditi, jer ga on dobro poznaje daje uvijek bio dobar od kada živi na ovom području, kako sa Srbima tako i s Hrvatima. Ustaša je i upitao suca Nikolu Lasica: „Je li ovo istina što kaže?“

Sve stoje sudac Lasić rekao bilo je: „Biće.“ Iste večeri po presudi suca Nikole Lasica i još dvojice ustaša, svi smo osuđeni na smrt.

Negđe oko 23 sata sudac Lasić je zatražio da se izdvoji grupa nas oko 36, od ukupno popisanih 520 Srba koliko nas je bilo prema popisu ustaše Ivana Šajfara. Nikola Lasić, sudac, naš poznanik, je tom prilikom rekao:

„Vodite ih i pobijte, oni su presuđeni…“

Rasporedili su nas 6 po 6 partija. Razmišljam grozničavo što da radim? Pomislio sam da skočim kroz prozor, ali kako sam vidio ustaše s noževima na puškama, nisam imao izgleda za bijeg. Uđoše ustaše s konopcem i svezaše nas dvojicu po dvojicu za ruke. Dva na čelu, dva u sredini, dva u začelju. Ljudi u velikom strahu posrću i klecaju, ruke im klate. Čak i onom ustaši koji nas je vezao drhte ruke.

Ispred nas išao je ustaša koji nas je vodio kanapom nešto dužim od jednog metra. Tako i onaj iza nas. Trojica ustaša išla su s naše desne a trojica s lijeve strane s puškama i noževima. Vrijeme je prolazilo kao nikada. Minuti života su u pitanju. U šestoj partiji bio sam ja. Došla je i ona na red smrti. Nisam prestajao misliti kako da se spasim. Jedini spas bio je bijeg. Ali kako? Nekako sam uspio razžnjirati cipele. No bio sam svezan s jednim starim čovjekom iz Veljuna. Baš u sredini kolone…

Još kada su me zlikovci vezali, ispružio sam desnu ruku i zategao. To mije omogućilo da se već kad su nas poveli, oslobodim konopa. Starac je to primijetio, ali me nije htio odati. Iz škole povedeni smo prema katoličkoj crkvi. Put kojim smo išli bio je uzan. Ustaša pokraj mene je malo izostao. Iskoristio sam taj momenat i skočio preko živice u lijevu stranu. Ustaša je viknuo:

„Pobježe!“

Počeli su pucati. Proletio sam onako bos kroz dolinu pokraj samog bezdana. Kao ptica tako sam proletio drugu pa i treću dolinicu, a zatim gotovo u koraku preskočio cestu i trčao prema brdu Lisac.

Tu sam bio van ustaškog puščanog domašaja. Kada sam stigao do Lisca, sjeo sam na kamen da me bar malo prođe smrtni strah. Jasno sam čuo pucanje iz pušaka. Zaključio sam da iznad jame kod katoličke crkve ubijaju naše ljude.

Ovim bijegom za mene je prošlo najgore što se zamisliti može.“…

Poklani Srbi iz Veljuna i njegove okolice su bačeni u već iskopane jame u uvali između katoličke crkve i zgrade škole u Hrvatskom Blagaju. Žrtve su posuli kršćani – katolici živim krečom i zatrpali zemljom. Hrvati mještani su je poslije preorali i zasijali zob, kako bi se izgubio svaki trag zločina…“