Srbi iz Skandinavije na hodočašću u Grčkoj

Piše: Ljiljana Bulajić

Misionarstvo i hodočašća bili su oduvijek dio religioznog života, samo što nikada nisu poprimili ovako masovne dimenzije kao što ih imaju danas.

Osim Svete zemlje, koja je bila i ostala najvažniji hodočasnički cilj u dugoj istoriji hrišćanstva,  profilisala su se i druga mjesta na kojima su apostoli ili drugi sveci počinili neka od svojih velikih djela i čuda kojima je podignut ugled hrišćanstva i data mu važnost univerzalne religije. To su mogli biti vatreni govori i poslanice, kojima su pridobijane nove pristalice, ili svetačka čuda kojima je dokazivana snaga hrišćanskog ubjeđenja i nadahnuća koje će biti trajna inspiracija novim naraštajima do dana današnjega.

Jedna od najvažnih destinacija savremenog hodočašća, koja se pravoslavnim i drugim hrišćanima otkrila u svom punom sjaju svakako je Grčka. Na antičko naslijeđe koje je poput magneta dugo privlačilo milione turista, hrišćansko naslijeđe svojom autentičnošću i materijalnim bogatstvom pokazuje se sve više kao vrijednost koju je nemoguće zaobići. Tim prije, što je sama moderna istorija Grčke duboko povezana s crkvom, sa kojom je grčki narod tokom srednjeg i novog vijeka dijelio i dobro i zlo, boreći se za slobodu, gradeći modernu državu i savremeni grčki identitet.

Skandinavski hodočasnici

Grupa hodočasnika, njih oko 40, naših ljudi koji žive i rade u Skandinaviji, odlučila se da ove jeseni svoj interes usmjeri prema srednjoj Grčkoj, da od Atine kao ishodišta posjeti najprije okolne manastire, pa onda da se pokloni Svetom Nektariju u njegovom velikom svetištu na ostrvu Egini, pa na kraju još i da posjeti ostrvo Evia (Eubeja), koje sa svojim manastirima i crkvama predstavlja pravi dragulj.

Nije bilo lako oteti se utiscima, pošto je jedno ovako osmišljeno i brojnim posjetama ispunjeno putovanje apelovalo na sva naša čula. Tako smo se istinski divili raskošno oslikanim i ukrašenim crkvama čije freske su nam svojim pomalo neuobičajenim slikarskim manirom, poput onih naslikanih u crkvi Jovana Rusa na Eviji, vrlo detaljno i vrlo živo, prepričavale svečev, kao i uopšte život njegovog vremena.

Uživali smo beskrajno u milozvučnim glasovima ženskog crkvenog hora u svetištu Nektarija Eginskog. Ostajali smo gotovo nijemi slušajući brojne priče o svetačkim podvizima Jovana Rusa, Svete Katarine, te nevjerovatno opsežne aktivnosti u službi crkve samog Nektarija Eginskog. Tu su i impresivne  priče o manastirima koji su branjeni do posljednjeg monaha. Zadivljujuća snaga i volja tih, u većini slučajeva anonimnih monaha, pokazana u borbi da se održe i u najtežim vremenima, da uprkos teškim uslovima u vrijeme turske vladavine očuvaju hrišćanski identitet zemlje, nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.

Ova sraslost crkve i grčkog naroda definitivno je potvrđena i simbolično manifestovana u mjestu Egini gdje je u sabornoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice zasjedao prvi grčki parlament 1827. godine. Tu su, naime, Joannis Kapodistrias, predsjednik parlamenta i mitropolit sjedili jedan naspram drugog u vrijeme održavanja  sjednica ovog parlamenta koji je označio početke parlamentarizma u modernoj istoriji Grčke.

Očuvati humano lice crkve

Iako su ova hodočašća postala masovna, pa se za njih sve češće upotrebljava izraz ‘religiozni turizam’, vidan je napor manastirskih bratstava i sestrinstava da očuvaju humano lice crkve. Tako se na pr. u samom svetištu Nektarija Eginskog, gdje se protok hodočasnika može smatrati vrlo brojnim, ne zaboravlja na posluženje hodočasnicima. I to posluženje, koje je potpuno besplatno.

Bilo je dovoljno svega, i više vrsta hljeba namazanog medom, i ukusnog žita, i rahat-lokuma, kao i kafe i vode. A povrh svega, bila je otvorena i prostorija gdje ste mogli da sjednete i malo se ugrijete, sklonjeni od kiše koja je padala vani. Htjelo se poručiti da novac nije sve, da na ovakvim mjestima ne smije to ni da bude.

Čitanje posebne molitve, tzv. Akatista Svetom Nektariju Eginskom, na našem jeziku bilo je nešto što je ozarilo ovu našu hodočasničku grupu. Otac Aleksandar Samardžić, sveštenik iz Malmea, koji je predvodio hodočasničku grupu, potrudio se da ovim svečanim trenucima pridoda što je moguće više uzvišenosti i da se ovo hodočašće udalji od površnog turističkog i konzumerističkog putešestvija.

Visok ambiciozni nivo

Istu ambiciju su imala i dvojica vodiča Nikola i Jovan, čije je izvanredno poznavanje materije koje je išlo do brojnih minucioznosti, kao na pr. isticanje detalja o pravljenju tipično grčkog žita koje dodavanjem peršuna kao specifičnog začina dobija poseban ukus i aromu, podiglo nivo čitavog putovanja i učesnicima hodočašća dalo osjećaj da se dešava nešto vanredno i neponovljivo.

U ovo nastojanje organizatora da putovanje bude kompletan duhovni, intelektualni i estetski doživljaj, treba dodati i posjetu atinskom Akropolju. Vođeni instrukcijama naših vrlo kvalifikovanih vodića dobili smo solidnu sliku kako se nakon rušenja antičkog svijeta potkraj starog vijeka konsolidovala hrišćanska tradicija na ovim prostorima.

Iako je akcenat bio na hodočasničkom putovanju i grčkoj pravoslavnoj tradiciji, slike savremene Grčke nisu se mogle ignorisati ovom prilikom. Pogotovo to nije bilo moguće u samoj Atini, gdje su socijalne posljedice vezane za aktuelnu migrantsku krizu vrlo vidljive. Čak ni hotel sa četiri zvjezdice u kom smo bili smješteni u samom centru grada, pa ni turistička vreva i šarm restorana u popularnoj Plaki, nisu mogli da zasjene vrlo mučne utiske koje su ostavljale grupe desperatnih beskućnika, djece koja spavaju na ulici i slično.

Utješno je bilo što u malim mjestima van vreve nabujale grčke prestonice, na ostrvima Egini i Eviji, gdje su smješteni brojni manastiri i velika svetišta, život izgleda mnogo manje obojen mračnim bojama. Tu, u tim sredinama, manjim gradovima, crkvama i manastirima okruženim velikim maslinjacima, kao da je restauracija hrišćanskih vrijednosti u punom jeku.

Istina, pogled i razmišljanja bili su na ovom putovanju najvećim dijelom upereni u hrišćansku prošlost, ali nije nedostajalo duhovne inspiracije i nadahnuća da savremeni trenutak u kom živimo može i treba da bude prožet onim što ovo veliko naslijeđe nudi.