Falsifikati u službi razaranja Crne Gore

Nesporna je činjenica, koju akademik Dimitrije – Dimo Vujović korektno ističe, da su oficiri vojske Kraljevine Jugoslavije učestvovali u borbama da se sruši ova nakazna fašističko-separatistička tvorevina, po ugledu na ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku. Ne samo da su učestvovali u ustanku nego su, što je i logično, kao školovani oficiri rukovodili oružanim akcijama. Po objavi rata Sovjetskom Savezu, 22. juna 1941, od strane Njemačke, po šumama Crne Gore su se nalazili pukovnik Bajo Stanišić, pukovnik Nikola Vujošević, major Đorđe Lašić, kapetan Pavle Đurišić, kapetan Jakov Kusovac, kapetan Jakov Jovović, kapetan Ivan Ružić i mnogi drugi koji će voditi ustaničke borbe.

Činjenica je da je velikom ustaničkom pobjedom na Košćelama kod Cetinja 15. jula 1941. rukovodio kapetan Jakov Kusovac, kao i da je pukovnik Bajo Stanišić rukovodio ustaničkim odredima koji su 20. jula 1941. oslobodili Danilovgrad. Svi oni koji pokušavaju da sakriju istinu o povodu za trinaestojulski – pavlovdanski ustanak, treba da se zapitaju zašto ustanak nije izbio 11. ili 14. jula, ili poslije dolaska okupatora aprila 1941. u Crnu Goru. Kao što je Pavlovdan poslije Petrovdana, tako je i 13. poslije 12. jula. Na Petrovdan je proglašena “Suverena i Slobodna Crna Gora“ a na Pavlovdan je srušio narod Crne Gore, predvođen patriotama koje nijesu prihvatile ovaj neslavni dan u istoriji Crne Gore.

Iz navedenog nije teško zaključiti da nemali broj današnjih, veoma glasnih  na riječima, navodnih antifašista ustvari sprovodi fašistički program koji je bio aktuelan tokom Drugog svjetskog rata.  Istrajavanje na himni koja predstavlja plagijat plagijata ratnog zločinca Sekule Drljevića, ustvari znači  istrajavanje na dijelu programa koji je u suprotnosti upravo sa proklamovanim evropskim antifašizmom.

Falsifikati novijeg doba

Cenzurisanje Njegoša prvi je otpočeo doskorašnji predsjednik Matice crnogorske pjesnik Branko Banjević. On je 1969. u knjizi Plam u plamu, gdje je kao autora naveo Njegoša, izvršio cenzuru i „redigovanje“ Njegoševih pjesama jednostavno izbacujući „inkrimisane“ riječi: Bog, Srbin i srpski.

Istoričar „revolucionarnog radničkog pokreta“, nekadašnji radnik arhiva CK SKJ u Beogradu i direktor Državnog arhiva na Cetinju, prof. dr Dragoje Živković postaće početkom devedesetih godina predsjednik „Odbora za vrtanje autokefalne unijatske crkve“.

On je 1989. objavio knjigu Poltički testament kralja Nikole, gdje uopšte nije prezentiran kraljev testament, već nečija „verzija prepisa“, u stvari Živkovićeva želja kako bi trebalo da izgleda kraljev testament. Ova Živ­ko­vi­će­va „ver­zi­ja pre­pi­sa kra­lje­vog te­sta­men­ta“ u od­no­su na tekst ko­ji je ob­ja­vljen od­mah po­sli­je kra­lje­ve smr­ti 1921. god. u li­stu „Bal­kan“ do­ži­vje­la je pre­ko 90 in­ter­ven­ci­ja (do­da­te i iz­o­sta­vlje­ne ri­je­či, od­u­ze­te re­če­ni­ce, lek­sič­ki „uljep­ša­ni“ iz­ra­zi, …).

Akademik Dušan J. Martinović u knjizi Testamenti znamenitih ličnosti i crkvenih velikodostojnika, (Podgorica, 2009) komentarišući kvalitet i naučnu objektivnost Živkovićeve verzije Političkog testamenta kralja Nikole, piše sledeće:

,,Prof.dr Dragoje Živković, međutim, nije manirom profesionalnog istoričara bio naučno dosljedan i na nivou objektivnog interpretatora zavještanja testatora. Ostaje nejasno zašto nije obradio i imovinski terstament potonjeg crnogorskog kralja? Pojedine klauzule u testamentu tumačio je prema vlastitom „uzusu“. Na primjer, kada tvrdi da je konfesionalna pripadnost u Srba istovjetna sa narodnošću, nudi naučno neodrživu tezu. Takva tvrdnja ne može imati naučnu podlogu, jer se, bez sumnje, radi o dvjema odrednicama koje se ne mogu poistovjećivati! Još u 19. vijeku, učitelji pa čak i učenici crnogorskih osnovnih škola pravili su razlike između ta dva pojma. Živkovićevo tvrđenje da su „Vjersku determinantu pojma ‘srpstvo’, što će reći poistovjećivanja vjere s narodnošću“ prihvatile i „zvanične politike dviju zemalja“, možemo shvatiti kao njegov separatistički trik.“ (str. 195).

Pored nespornog falsifikovanja političkog testamenta, da bi knji­ga dr Živkovića dje­lo­va­la što uvjer­lji­vi­je, na na­slov­noj stra­ni sto­ji na­slov „Po­li­tič­ki te­sta­ment kra­lja Ni­ko­le“ a is­pod nje­ga je na­pra­vlje­na fo­to­mon­ta­ža fak­si­mi­la ru­ko­pi­sa imo­vin­skog te­sta­men­ta sa ko­jeg je iz­o­sta­vljen da­tum „Ce­ti­nje 12. av­gu­sta 1915“, ka­ko se ne bi mo­glo ot­kri­ti da se ra­di ustva­ri o imo­vin­skom te­sta­men­tu ko­ji je sa­či­njen ra­ni­je od po­li­tič­kog iz 1917.godine. Drugim riječima podmeće se rukopis imovinskog testamenta kako bi pomislili da se radi o originalnom rukopisu političkog testamenta, koji nema veze sa političkim testamentom.

Ja sam 2000. g. radeći na mojoj knjizi  ,,Povratak kralja Nikole I u otadžbinu“, tražio u arhivu Narodnog muzeja Crne Gore da mi se kopira original imovinskog testamenta kralja Nikole sa koga je dr Živković kopirao rukopis za naslovnu stranu, ali je on nestao iako se u arhivu znalo ko ga je posljednji koristio. Na svu sreću ja sam imao jednu ne baš kvalitetnu fotkopiju testamenta koju sam dobio od upravnice Dvora kranja Nikole 1987. g. i koju sam iskoristio za  knjigu na kojoj sam radio.

U arhivu Narodnog muzeja Crne Gore tražio sam testament ponovo i prije nekoliko godina, ali imovinski testament je ili trajno nestao ili je negdje sklonjen. Mislim da je osnovni razlog nestanka ili sklanjanja imovinskog testamenta, nesporni dokaz da kralj u spisku nepokretne imovine ne nabraja ni jedan hram, iako je bio zadužbinar prilikom gradnje pojedinih crkava, što današnjoj politici kada je na djelu evidentan pokušaj otimanja pravoslavnih hramova od strane države jednostavno ne ide u korist.

O ukupnoj politici kralja Nikole možemo različito misliti, ali kada je u pitanju njegov odnos prema crkvenim dobrima on može služiti za primjer, što se nije ni čuditi jer je u svojim memoarima zapisao da je kao mladić imao želju da postane kaluđer a misao o monašenju po ugledu na Simeona Nemanju nije ga napuštala ni u starijim danima.

Interesantno je primijetiti da je prilikom gradnje svog dvora u Nikšiću, koji se nalazi u blizini Sabornog hrama Sv. Vasilija Ostroškog, tražio od inžinjera Andrije Radovića da dvor bude tako projektovan da se jednog dana može koristiti kao manastirski konak. Odatle i potiče i izreka starih Nikšićana kada idu u hram Sv. Vasilija Ostroškog da idu u manastir.

Dokle se ide sa falsifikatima dovoljno govori podatak da pravnik Novak Adžić (koga režimski mediji predstavljaju istoričarem, iako studije istorije nije nikada završio) smješta neki osušeni brijest, koji je nestao krajem 19. vijeka, u 1918, da bi dokazao kako su taj „istorijski brijest“ navodno „ubili“ naša braća Srbijanci. (Novak Adžić, Ubijanje Brijesta na Cetinju, Pobjeda, 22. jul 2001. st. 6). U svom tekstu Adžić, između ostalog piše snjedeće:

„Svim sredstvima su srpske civilne  i militarne vlasti i njihovi janjičari nastojali poniziti, poništiti i izbrisati crnogorsku istoriju, tradiciju i običajno pravo. O tome rječito svjedoči i postupak sa starim, nstorijskim brijestom pred Biljardom ia Cetinju, kojeg su srpske okupacione vlasti poslnje 1918. godine bezobzirno posjekle i iščupalu korijenje. Ubijanjem brijesta na Cetinju nastojalo se ubiti i sjećanje, uspomena na jedan simbol, svojevrsni oblik institut crnogorske narodne, nacionalne i državno- pravne istorije, tradicije i memorije. “

O istoj temi svojevremeno je pisao i nekadašnji direktor Državnog muzeja na Cetinju prof. istorije Risto Dragićević. U godišnjaku Zavoda za zaštitu spomenika kulture „Starine Crne Gore“ br. 1. 1963. godine, objavljen js tekst prof. Dragićevića pod naslovom „Prilozn kulturnoj istoriji“ (st. 147-162) u kojem pišući o tom brijestu se između ostalog navodi sledeće:

„U toku jedne noći, srušen je i jedan veliki brijest, pod kojim su se godinama odmarali tokom ljetnje sezone ne samo Cetinjani, no i mnogobrojni domaći i strani turisti, koji su posjećivali Cetinje. To nije istorijski brijest o kome je često pisano. Mnogi ljudi od pera misle da je taj stari brijest pod kojim je sjedio knjaz Nikola posječen za spomenik kralju Aleksandru. Međutim, taj brijest je vrijeme uništilo još krajem prošlog vijeka. Stari crnogorski učitelj i poznati pisac Andrija Jovićević objavio je 1901. godine priču pod naslovom „Perjanik“, u kojoj piše i ovo: „… Ko bi gođ spomenuo Brijest vi ste već znali da je to taj brijest, jer je on u Crnoj Gori čuven kao drvo, po kojijem se pravica dijeli. Mnogo je presuda pod njim izrečeno; mnoga su se srca ispod njega zadovoljila i mnoge suze utrle! Ovo je istorijsko drvo; ono se i danas spominje, iako ga je nemilostivo vrijeme srušilo„( „Književni list“ za april 1901, str. 119).”

Nije sporno na početku 21. vijeka da niko ne treba da ima monopol na istinu, ali to ne daje pravo da se zloupotrebljavaju činjenice. Previše je bolesno i opasno kada se dođe do tog stadijuma da se koristi osušeni brijest, koji je nestao krajem 19. vijeka, za širenje prizemne propagande pomjerajući njegovo ubijanje u period ioslije 1918. godine.

Na posebno ,,suptilan” način falsifikuje prof. dr Živko Andrijašević.  On jednostavno bitne istorijske činjenice izostavi kako bi se stekao pogrešan utisak. Tako je dr Andrijašević u svojoj knjizi izostavio npr. veoma važnu tačku pod brojem  11. akta iz 1799. godine koji je crnogorska deputacija uputila austrijskoj carici Mariji Tereziji, poslije razgovora sa kancelarom knezom Kaunicom u Beču. Deputaciju su činili: guvernadur Jovan Radonić, arhimandrit Petar Petrović i serdar Ivan Petrović. Tačka 11. glasi:

,,Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od pećskoga patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji mitropolit umre pristajemo za sad, da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, t. j. da ga biraju: guvernaduri, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski, ali samo dotle, dokle Turci budu  vladali Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć.”

Iz akta je potpuno jasno da deputacija, u kojoj je bio budući Arhnepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Petar I Petrović Njegoš ( Sveti Petar Cetinjski), smatra Mitropoliju crnogorsku kao neodvojivi dio (eparhiju) Pećke patrijaršije, tj. Pravoslavne srpske crkve.

Ovo su bili smo nekoliko od brojnih primjera falsifikata, na osnovu kojih bi se mogla napraviti podebela knjiga.

Pored loših, u svemu ovome ima i jedna dobra strana, jer se publikuju dugo skrivana dokumenta koja stvari pokazuju u pravom svijetlu i time ruše njihove projekte, koji počivaju na poluistinama i neistinama.

Nas, na primer, stalno plaše Načertanijem Ilije Garašanina, kao „velikosrpskim“, maltene i danas tajnim projektom, iako je projekat „Slavjano-Serbskog carstva“ uradio Sveti Petar Cetinjski 1807, a to znači 37 godina ranije od toliko napadanog Načertanija. Na osnovu njega da se zaključiti da je upravo Sveti Petar Cetinjski tvorac projekta Srpske nacionalne države, a to znači da je Srpstvo na ovim prostorima autentična narodna misao, autentično nacionalno osjećanje koje izvire upravo sa Cetinja i koje nam nije ni od koga nametnuto, kako bi Dukljanski montenegrini to željeli da prikažu. Samo nekoliko Njegoševih stihova, koje je stavio umjesto potpisa 1833. godine, brišu sve ove dukljansko montenegrinske magle. Oni glase ovako:

Ime mi je Vjeroljub

Prezime mi Rodoljub

Crnu Goru, rodnu Grudu

Kamen iaše odasvudu

Srpski pišem i zborim

Svakom Gromko govorim

Narodnost mi Srbinska

 Um i duša Slavjanska.

Kada smo pomislili da će se poslije referenduma u Crnoj Gori 2006. g, stati sa falsifikatima očigledno da smo se prevarili. Naivno smo mislili, jer od nekoga ko je bio spreman da pokradeni referendum, o čemu svjedoči Bijela knjiga, proglasi dobijenim nije se moglo ni očekivati da se zaustavi na tome.