Spomen na dečji jauk u Banjaluci 1942. godine
Danas je u školskom dvorištu OŠ „Đura Jakšić“ u Šargovcu (Banjaluka) održan pomen za nastradala 52 učenika ove škole koji su zverski ubile ustaše 7. februara 1942. godine i služena Sv. Liturgija u hramu Sv. Georgija u Drakulićima. Ovaj tužni dan obeležili su đaci i njihovi nastavnici i učiteljice crtežima, pesmicama i lirarnim sastavima. Slike nam je poslala učiteljica Jovana Brnić.
Njihove radove i priču o pokolju dece prosledio nam je prota Nenad Andrić iz Valjeva uz reči „Crstvo im Nebesko međ’ anđelima!
Tog dana 7. februara pre 79 godina, kako je zapisano i u Vikipediji, ustaše su izvršile masakr u banjalučkom kraju u selima Drakuliću, Šargovcu, Motikama i u rudniku Rakovac. Grad Banjaluka se u tom periodu nalazio u središtu Nezavisne Države Hrvatske, na čijem čelu je bio Ante Pavelić. Program NDH, koji je izneo Mile Budak, izvršen je sa zadatkom da se očisti Hrvatska od Srba i to „ubijanjem jedne trećine, proterivanjem druge trećine i asimiliranjem preostale trećine“. Zločin u ovim naseljima predstavlja najveći pokolj u Evropi, u samo jednom danu. Ustaše su tog kobnog dana ubile više od 2.300 srpskih civila, od kojih 551 dece. Vojno sposobni muškarci bili su u zarobljeništvu.
Počinioce ovog pokolja predvodio je kapetan Josip Mišlov u pratnji petrićevačkog župnika, fratra Miroslava Filipovića, a sve je isplanirao raniji ustaški stožernik, dr Viktor Gutić. Izvršioci su bili ustaše iz Zagreba i Banje Luke, potpomognuti dielom domaćeg hrvatskog stanovništva. U pokolju je između ostalog korišten i srbomlat.
Učiteljica, Dobrila Martinović, posle rata je dala dragocijenu izjavu Lazaru Lukajiću, koji je napisao i knjigu. U njoj je zapisano:
“U učionicu je iznenada za vrijeme časa ušao fratar Miroslav Filipović sa 12 svojih ustaša, oponašajući Isusa Hrista i 12 njegovih apostola. Njega sam odranije dobro poznavala. Poznavala su ga i djeca, jer je fratar često prolazio kroz Drakulić, Šargovac i Motike. Bio je obučen u novu ustašku uniformu. Ustaše su stale pored katedre i školske table, okrenuti prema klupama i djeci…
Zatim je fra Filipović zamolio učiteljicu da izvede iz klupe jedno srpsko djete. Učiteljica, ne sluteći šta će biti, izvela je ljepuškast i urednu devojčicu Radojku Glamočanin, ćerku uglednog domaćina Đure Glamočanina, koji je tada bio u zarobljeništvu u Njemačkoj i na taj način preživio rat.
Fratar je nežno prihvatio djete, podigao ga na katedru i onda počeo polako, natenane, da ga kolje pred ostalom djecom, učiteljicom i ustašama. U učionici je nastala vriska i panika. Užasnuta djeca su vrištala i skakala. A Filipović se smireno i jezuitski dostojanstveno obratio svojim ustašama: ‘Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjedim i razrješiti svih greha.’
Onda je fra Filipović naredio učiteljici da svu srpsku djecu izvede u dvorište. Potom je otišao u drugu učionicu, pa je i učiteljici Mari Tunjić naredio da izvede svu srpsku djecu. U dvorištu je, na utabanom snijegu, ukrug postavio ustaše, pa naredio djeci da trče pored njih. Kako koje djete naleti, ustaša ga prikolje i izmrcvari. I sve tako dok sva djeca nisu poklana.
