Hrvatski monstrumi i naša krivica
Piše: Prota Nenad Ilić
Nemačke uvlake, Hrvati, sa nasilno pridruženim genetski modifikovanim Srbima i dalje prave problem i sebi i nama. Naravno da nisu svi isti i da ima i normalnih ljudi među Hrvatima, ali nije u tome stvar.
Stvar je u tome da se Hrvati nisu kolektivno pokajali za najgore zločine zabeležene u dvadesetom veku, zločine koje su činili prema Srbima. Na javnoj sceni Hrvatske ne postoji nešto tako jasno i nedvosmisleno kao nemačko pokajanje za učinjeno u Drugom svetskom ratu.
U sred rasprava o filmu „Dara iz Jasenovca“ – hvala Bogu da je konačno napravljen film o jednom od najvećih genocida dvadesetog veka – pojavljuju se monstrumi ispred kamera da objasne kako je Jasenovac bio u stvari obrazovni centar za srpsku decu! Na državnoj hrvatskoj televiziji.
Ankete na ulicama hrvatskih gradova pokazuju potpunu ravnodušnost i idiotsko nepoznavanje onoga što se u NDH dešavalo.
Ono čega su se stideli italijanski pa i nemački fašisti ne stide se današnji Hrvati! Zločina koje je nemoguće ni opisivati a da se čovek ne razboli. Nezamislivih sadističkih zločina prema deci, ženama, starcima.
To što u Hrvatskoj nikad nije bilo velikog javnog pokajanja za monstruozno izopačenje u vreme NDH, pravi problemi njima i nama. Dovelo je i do glupuh građanskih ratova pri raspadu Jugoslavije.
Mi Srbi nismo u svemu tome nevini. Pokušali smo zbog nesrećne Jugoslavije da napravimo nemogući kompromis, da zaboravimo šta se dogodilo na kapijama NDH pakla. Dogovorili se sa zlikovcima da zidamo kuću na groblju, pa da u njoj igramo i veselimo se.
I onda se i toj kući na groblju i nama dogodilo što se dogodilo.
Hvala Bogu da je došlo do otrežnjenja. Svi smo solidarni makar sad, u podršci jednom filmskom prilazu istini o stradanju i svetim žrtvama. Glasa se se na forumima i listama, podnose se tužbe zbog negiranje genocida…
Osveta je, pogotovo posle toliko vremena, naravno besmislena, ali jasan stav prema boleštini koja još nije ugušena je obaveza u našim odnosima.
U zločinima na Srbima učestvovalo je preko hiljadu pripadnika rimokatoličkog sveštenstva. To obavezuje i Vatikan i papu i svakog vernika rimokatoličke crkve da pokrenu kolektivno pokajanje koje je neophodno za nastavak, normalnih odnosa između rimokatolika i pravoslavnih, kao i normalnih međunacionalnih odnosa na Balkanu.
Bez toga nema osnove za bilo kakvu normalnu komunikaciju. A bolest ako se ne leči – ne odlazi sama od sebe.
I samo nemojte da neko od nas opet prvo potegne nesavršenstvo Srba i određene zločine koje su i Srbi činili. Ne brinite, lako ćemo ih mi sami priznati i pokajati se za njih, kazniti ih ako treba, mi smo čak preterano stručnjaci za samokritiku i samobičevanje – ako se prvo raspukne ogavni čir NDH nasleđa koji se decenijama prekriva jeftinom šminkom, a koji smo se mi Srbi predugo pravili da ne vidimo.
Ako smo zbog nečeg krivi – zbog toga smo. Zbog pokušaja da zaboravimo naše svete žrtve.
Izgleda da će jedan film učiniti da nam to više neće biti lako. Hvala svima koji su njemu učestvovali.
