Pričešće generala Zdravka Tolimira

U Haškom zatvoru pre pet godina upokojio se srpski general Zdravko Tolimir. Pokazao nam je za života kako nam ono najvažnije niko ne može uzeti i ne može od nas napraviti robove čak ni u tamnici. Moleći se Bogu i pričešćujući se kod oca Voje Bilbije, koji se zaista očinski stara o zaboravljenim od nas haškim zatvorenicima, Zdravko je s Hristom postao pobednik nad smrću i pre nego što je ona po njega došla.  Nije svaki ratnik rođeni pisac kao Marko Miljanov i možda ne treba ove njegove nezgrapne vojničke stihove procenjivati književnim kriterijumima. Treba ih prosto primiti kao iskreni izraz vere:

Najlepši je dan kad je pričešće,

tada nam srce lupa jače,

o kada bi moglo biti češće,

kad ga se prisjetim, duša mi plače.

Za nas je Pričešće slovo crveno,

njemu se raduje duša i tijelo,

oko bez sjaja umirno, sneno,

njemu se raduje biće nam cijelo.

I svaki iščekuje taj dan rado,

o njemu sniva, njemu žudi,

kad Gospod pričešćuje svoje stado

i gleda je li preostalo ljudi.

Iskrenih vjernika Njegove vjere

i da li poste, da li se mole,

da li u životu imaju mjere,

da li ga se boje, da li ga vole?!

Daje im krv i tijelo svoje

oprašta grijehe za život ceo

onima što se kaju, što ga se boje,

onima što su Gospoda deo.

moli se, posti, metanije pravi,

bez Boga izlaza nikome nema

i svaki od nas Gospoda slavi.

Ovu tamnicu tuge i zla,

u manastir smo pretvorili pravoslavni pravi,

uz nas je Svevišnjeg sila sva,

Gospodu se molimo, On se slavi!

Danas nam otac Bilbija stiže,

daće nam Pričešće, moliti se s nama,

danas će nam Gospod biti najbliže,

iz duše i srca nestaće tama.

Na nas će prizvati Svetoga Duha,

da sa nama bude i da nas snaži,

daće nam po parče osveštanog kruha,

od Boga niko nije nam draži.

Otac nas Voja beskrajno voli

i suze zbog nas često lije,

za svakog od nas godinama se moli,

za nas bi dao oči obadvije.

Spali i grijehe moje ognjem svojim,

ispuni me radošću Gospode Hriste,

jer Tebe jedinog se Gospode bojim,

i daj mi krvi Svoje prečiste!

Nikad se tako živjelo nije,

životom uzornim, životom Hrista,

nikad, od kad nas sunce grije,

u našim dušama samo Hristos blista!