Te noći umrla je dobrota

Drhti noć ko pred klanje jaganjci

dan klonuo, mre.

U tami i tišini sa dugačkim, crnim velom, 

čovjeku nalik, utvara ružna 

nebeske anđele rasplaka svojim zlim djelom.

Iz mračnih dubina, tamo, gdje boravi knez dna,

obasjana mjesečinom boje narandžine kore,

iskrade se jedna, pa druga, pa treća,

i mnogo takvih prilika,

uz veselu pjesmu i namjeru zlu.

Svjetloj nevinosti u sretanje krenuše

i tamnu odoru sa sebe skinuše,

bljesnuše prsa gola, mršava,

koščata ružna i strašna,

dok u rukama dugim sjajne kame držaše.

Iz šupljine mrkle noći smrt,

ledenom mrtvačkom rukom zaurla strašnim glasom.

Umrla je te noći dobrota obuzeta ludilom uma,

i posija smrt u kojoj carovaše tama,

neumoljivo vođena zveketom ledenih kama.

Na trenutak, kao da se ču glasan

i zvonak smijeh,

 koji se razliježe dolinom.

Zaspala čeda tek što usniše

nabujale majčine dojke prevrelog,

toplog mlijeka i siti,

zaslađeni umiriše glad

u crijevima od nejela, iskidanim.

Vođeni naredbom crnog kralja

spodobe ispruženih ruku

bez drhataja jednog

pokosiše cijelo polje božura

nježnih, usnulih, malih.

Uznemireni gavranovi nebom preletješe

i crnilom ga zasvjetliše te noći,

zbog djetinjeg plača dugo, dugo graktaše.

Niz ruke spodoba kletih kapi tople,

ljepljive krvi iscuriše.

Svršeno je! Svršeno radosno govoraše!

Svježina već jutarnjeg daha

miris krvi je raznosila,

a kroz guste trepavice malenih,

dječijih glava golubice nebom uzletješe.

Božanska tuga na zemlju se slila,

i nebeska kandila popalila,

crkvena zvona koliko ih , diljem neba ima,

zaječala i kišu iz očiju

anđela na zemlju spustila.

Iza djetinjih zjenica,

padalice brzinom zamiču

i nebeski zastor razmiču.

-Obuci me majko noćas u najljepše odjelce moje,

ne mogu na put nag ledenu zimu je u srce posijao vrag.

Čuješ li majko, anđeli duši pjesmu poje

koja Bogu, noćas staje na dlan.

Svjetleći kao svitac u ovoj drhtavoj noći

odvode je u vječiti dan.

-Od djetinjih suza i svjetlosti

načinila se duga, prostrana, velika najveća!

Ispod nje stale sve dječije glave u snu zaklane,

pa svijetle ko fenjeri zlatni

u mrkloj tmini poređani.

A, sa neba, razliježe se ponovni kikot:

-Zaludu smijeh vas spodoba grdnih,

koji do maločas, zemljom se vijo,

tu najgoru bol, nas slabašnih ipak nije skrio.

Ko kaže,da nas neće biti?

Sjaćemo neizdrživim sjajem

i peći Suncem vječitim,

što će vam namjesto nas objaviti:

-Niste nas ubili, 

samo ste nas za vječnost probudili-!

Napisala:  Alex Saška

Posvećeno Jasenovačkim mučenicima – 26.03.2021