Tamo Daleko
Portal za negovanje veza
rasejanja i otadžbine
|

Program pokolja i poklonjenja

5. avgust 2021. · Tamo daleko

Piše: Ognjen Vojvodić

„Papa bi trebalo prvo da se pokloni žrtvama Jasenovca, pa onda da dođe Srbiju“. Tako povodom predloga o papinoj posjeti Srbije rezonuje religiozno ravnodušan i vjerski neobrazovan Srbin. Kada bi stranac čuo takav srpski stav mogao bi pomisliti da je Jasenovac mjesto nedavnog terorističkog napada ili pojedinačnog ratnog zločina radikalizovanog rimokatolika prema pravoslavnim Srbima. Ali, ne bi pretpostavio da je Jasenovac bio centralni koncentracioni logor u rimokatoličko-nacističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj u programu holokausta, u kojem je u toku Drugog svjetskog rata sa blagoslovom i učešćem rimokatoličkog klira sprovođen genocid nad srpskim narodom, u kome su postojali posebni logori za djecu, u kojima je ubijeno preko sto hiljada djece, a ukupan broj ubijenih Srba u sistemu logora na području NDH do kraja rata dostigao preko milion žrtava.

Takav српски stav je nerazuman i nemoralan, etički i politički pogrešan. U religioznim i razumnim narodima žrtve genocida su posebno poštovane, a žrtve vjerskog progona su upisane u kanonizovani pomenik mučenika za vjeru. Kod velikog broja Srba, obezboženih i ljudski degradiranih u režimu jugoslovenske anacionalne i ateističke ideološke indoktrinacije, genocid nad srpskim narodom u projektu holokausta se politički upotrebljava kao sredstvo evrointegracija i u programu papskih posjeta. Poznato je da veliki broj Srba teži učlanjenju u Evropsku uniju ne radi očuvanja svojih nacionalnih i vjerskih vrijednosti, političkih prava i ekonomije, nego iz ravnodušnosti prema religiji i rodoljublju, i ekstremnih ideoloških nazora o razgradnji države i narodnosti.

„Srpski“ predlog da se papa pokloni žrtvama u Jasenovcu prije posjete Srbiji je serviran u kontekstu programski pogrešno postavljenog pitanja: «Zašto se neki Srbi toliko boje papine posjete, ako su sigurni u svoju vjeru i identitet?». Zapravo, prozelitski postavljenog pitanja radi relativizovanja religioznih razlika pravoslavlja i rimokatolicizma, stvaranja pogrešne predstave o uzrocima suprotstavljenosti pravoslavlja i papizma. Svrha predloga da se papa pokloni žrtvama genocida u Jasenovcu jeste i relativizovanje religioznog razloga genocida nad srpskim narodom. Takođe, svrha takvog predloga je i relativizacija religioznih razloga rata između Srba i Hrvata, da bi se papski progon pravoslavnih Srba prikazao kao ratovanje Srba sa komšijama katolicima usled nacionalnog nesporazuma ili sukob nedovoljno hristijanizovanih balkanskih naroda.

Podsjetimo, pod znamenjem i blagoslovom rimokatoličkog pontifika počinjena su tri genocidna pogroma pravoslavnih Srba u 20. vijeku – u Prvom i Drugom svjetskom ratu, krajem vijeka potpuno protjerivanje srpskog naroda sa prostora Krajine i Dalmacije tj. današnje države Hrvatske. Vatikan je prvi priznao secesiju Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije i blagoslovio početak ratnog razaranja Jugoslavije. Time je hrvatski i slovenački secesionizam i napad na srpski narod na području Hrvatske dobio državno i duhovno međunarodno evroatlantsko pravo. Vatikan je tako treći put u 20. vijeku proglasio krstaški rat protiv pravoslavlja i predao pravoslavne Srbe sudu inkvizicije evroatlantske alijanse. Tri genocidna pogroma nad srpskim narodom u 20. vijeku ovjereni su na kraju vijeka NATO bombardovanjem Srbije i Crne Gore, kao zajedničkim poduhvatom rimokatoličkog i atlantističkog programa „milosrdni anđeo“. U dvadesetom vijeku srpski narod je pod križarskim pohodima papsko-protestantske Evrope podnio više žrtava nego za petsto godina osmanske okupacije.

Nacionalni sukobi Srba i Hrvata posledica su rimokatoličke misije među pravoslavnim Slovenima, a ne nacionalne netrpeljivosti genetski i jezički istog naroda. Papski prozelitizam prema pravoslavnim Srbima je sprovođen od srednjeg vijeka, prema političkim i misionarskim mogućnostima, a poslije rušenja pravoslavne ruske carevine protiv srpskog naroda je pokrenuta genocidna ofanziva, koja je sprovođena do kraja prošlog vijeka, u mjeri slabljenja zaštitničkog uticaja Rusije prema srpskom narodu.

Vojno-vjerska strategija rimokatolicizma i evroatlantske vojne alijanse se danasneskriveno proklamuje kao evroatlantsko načelo i norma novog svetskog poretka, kao što je usrednjem vijeku bila proklamovana strategija krstaških vojnih pohoda. Papsko-protestantski evroatlantski pakt se u prošlom vijeku pokazao otvoreno u savezu Vašington-Vatikan u kampanji rušenja Sovjetskog Saveza i napada na srpski narod.

Institucija papizma od srednjeg vijeka predstavlja program božanskog obrazloženja evropskog ekspanzionizma. Američki ekspanzionizam se, takođe, postulira na papsko-protestantskom pravu misije hrišćanstva, iz čega proizilazi američko pravo misije demokratizma. Tako u programu svojih posjeta papa posjećuje pravoslavne države koje su ili članice, ili su u procesu priključivanja NATO alijansi. Tako je u istom programu papa posjetio Rumuniju i Bugarsku, ili kasnije Gruziju i Makedoniju (narode i države u kojima živi 2,1 odsto rimokatolika). Papska misija меке моћи, zadobijanja savezništva pravoslavnog sveštenstva, postiže različite religiozne rezultate. Gruzijska crkva je povodom papske posjete, uprkos naporima pro-NATO političara partije na vlasti, obzanila narodu da ne učestvuje u papskim misama i propovjedima. Protivljenje bugarskog patrijarha papskoj posjeti riješeno je političkom prijetnjom pro-NATO bugarskog rukovodstva bugarskom patrijarhu.

Pravo prvog među jednakima, koje je rimskom patrijarhu, kao predstavniku jedine patrijaršije u Evropi, dodijeljeno na Halkidonskom saboru zbog izraženih paganskih običaja na području Evrope, učestalih napada varvarskih paganskih plemena i značaja stare rimske prestonice, zloupotrebljeno je u svrhu evropskog kolonijalizma. Posle odvajanja od matične Istočne Crkve u HI vijeku, rimski patrijarh (papa) se samokrunisao prvosvešteničkom krunom. Zatim se samoproglasio suverenom vojne i vjerske vlasti, i proglasio pravo na prozelitizam i свети рат, što povjesno pamtimo kao križarske ratove. Непогрешив’ у вршењу вјерске и политичке власти, папа се прогласио и првим у области науке, што знамо и из историје ломача. Постулат папског учења је догмат о папском примату, прејемству на неограничену духовну и земаљску власт, глобалну религиозну и политичку саборност, и географску сакралностsvete stolice` u Rimu, kao mjestu posebne blagodati, iz čega je izveden dogmat o nepogrešivosti rimskog potifika, kao Hristovog namjesnika u Vatikanu, kao vidljivoj glavi crkve na Zemlji. Papa od tada više nije samo poglavar jedne od religija sa kojom možemo uspostaviti odnos tolerancije i ravnopravnih religioznih odnosa, već samoproglašeni suveren svetovne i božanske vaseljenske vlasti.

Zato odlazak u Vatikan ili домаћинско diplomatsko dočekivanje pape predstavlja priznavanje papskog primata, vjerskog i političkog autoriteta rimokatolicizma, a odricanje pravoslavnog Svetog Predanja. Zato prihvatanje papskog „poklonjenja“ i „pokajanja“ predstavlja prihvatanje papskog paternalizma. Papske posjete rimokatoličkim i nerimokatoličkim narodima predstavljaju duhovnu doktrinu državne diplomatije Vatikana, koja je po rimokatoličkom učenju obavezujuća za države vojno-vjerskog evroatlantskog saveza. Institucija papske posjete je i program inicijacije inovjernih, kao i religiozno ritualno papsko „pokajničko“ poklonjenje žrtvama u ime rimokatolicizma, kao i papsko апостолско pranje nogu podređenima i mirjanima, i predstavlja pečat papskog pokroviteljstva.

Scena iz filma Sergeja Enzeštajna „Aleksandar Nevski“ – latinski križari u bojnom stroju

Priznavanje papskog primata predstavlja priznavanje papskog prava na vojno-vjerski intervencioznizam, i na katolički kontinuitet rimskog imperijalizma. Danas ne postoje vladari sa takvom titulom svjetske moći, osim američkog predsjednika u prenesenom značenju, čija je doktrina moći protestantski program papizma. Prema pravoslavnom bogoslovlju, papa je prvi protestant i religiozni reformator hrišćanstva, a protestanti su religiozna reakcija i bludni sinovi papizma. Teorija o америчкој изузетности, na kojoj se zasniva ideologija američkog imperijalizma, teološka je teorija i neposredna posledica dogme o papskom primatu. Protestantizam je primijenjeni papizam, papska ‘sveta samovolja’ prenesena personalno na svakog prosječnog protestanta, kao ideologija individualizma – свете slobodne volje u odnosu na opšte i Sveto; u kojoj se svaki Evropljanin postavio paternalistički prema svijetu kao mali papa, непогрешив u namjerama na putu progresa.

Predlog da se papa prvo pokloni žrtvama genocida u Jasenovcu ako hoće da posjeti Srbiju, dio je i duhovne doktrine унутрашњег дијалога u kontekstu zatvaranja косовског питања, u kontekstu i kontinuitetu konstruisanja kolonijalnog компромиса u procesu evrointegracija Srbije bez Kosova i Metohije. Priznavanje самопроглашене države Kosovo i priznavanje papskog primata rimskog pontifika jedan su povjesno-politički proces. Neizjašnjavanje države Vatikan o statusu самопроглашене државе Kosovo dio je doktrine унутрашњег дијалога o pitanju Kosova, konstruisanja kolonijalnog kompromisa i odricanja od okupirane otadžbine. Uporedo sa papskom propagandom prema pravoslavnim Srbima o navodnom neizjašnjavanju o statusu државе Косово, papa Francisko je zvanično ugostio sve zvaničnike самопроглашене државе Косово, od Haradinaja i Tačija, do albanskih rimokatoličkih svećenika na Kosovu i Metohiji koji na terenu sprovode praktičnu politiku priznavanja države Kosovo.

Neizjašnjavanje Vatikana o statusu „države Kosovo“ predstavlja tradicionalnu taktiku unijatske misije prema pravoslavnim Srbima. Srbima se prikazuje kako država Vatikan poštuje međunarodni pravni poredak, prije svega politički, duhovno-istorijski identitet, integritet i suverenitet Srbije, zbog čega bi trebalo da Srbi i država Srbija budu zahvalni Vatikanu. Navodno nepriznavanje “države“ Kosovo je nastavak jugoslovenske strategije kojom rimokatolička misija srpski narod u užoj Srbiji politički podvodi radi prevođenja u uniju; što predstavlja primjenjivanje na užu Srbiju nacističke strategije NDH, proklamovane od hrvatskog ministra vjera: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo pokatoličiti i pretopiti u Hrvate.“

Isti politički program je i srpsko-hrvatski унутрашњи дијалог o rimokatoličkoj kanonizaciji biskupa Stepinca – religioznog ideologa jasenovačkog genocida. Neizjašnjavanje Vatikana o statusu државе Kosovo i kanonizaciji biskupa Stepinca, kao i program poklonjenja pape jasenovačkim žrtvama prije posjete Srbiji, jedan su politički i prozelitski program evroatlantskih religioznih i političkih integracija pravoslavnog srpskog naroda. Šta sada Vatikanu -na njegovom putu zaokruženja planetarnog poglavarstva i religioznog rješavanja pravoslavnog проблема na Balkanu i Istoku pokatoličenjem novih pravoslavnih naroda -strateški znači balkanska hibridna hrvatska podanička nacija, krvavih ruku i prošlosti u ime rimokatolicizma? Hrvatska je primljena u Evropsku uniju sa riješenim pravoslavnim pitanjem, stoga su prioritet papske spoljne politike sada pravoslavni Srbi u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori. Takvu strategiju su predložili i srpski propapski crkveni i državni zvaničnici, da se ne bi prekinula saradnja sa Vatikanom kao faktorom evroatlantskih integracija, da se posle papskog priznavanja државе Косово i konačne kanonizacije Alojzija Stepinca, ne bi među Srbima pojačala prvrženost pravoslavlju, ali i pravoslavnoj Rusiji.

Predlog da se papa prije posjete Srbiji pokloni žrtvama genocida u Jasenovcu predstavlja i religioznu propagandu papskog покајања, papističke populističke pastirske prakse poslije Drugog svjetskog rata. Program papinih poklonjenja mjestima genocida, počinjenih u ime papizma, programsko je pravljenje prolaza papskom prozelitizmu u narodima koji su pretrpjeli genocidne pogrome, od križarskih ratova do danas, od Jerusalima do Jasenovca. Institucija inkvizitorskog istrebljenja невјерничких i кривовјерних naroda, a potom poklonjenje pape i papskih prelata putevima покоља прочишћења, povjesna je praksa papskog prozelitizma. Poznata je papska duhovna doktrina sazivanja križarskih ratova kao божије воље i misije ‘milosrđa’, izlivanja ‘božije pravde’ i sile na ‘krivovjerne varvare i šizmatike. Svetaстратегијаsvete evropske alijanseиsvete stoliceпрема ваневропским расама и религијама подразумијева спровођење колонизаторског религиозног програмspasenja`.

Narode, plemena i pojedince koji nisu dobrovoljno prihvatili papsku preporuku prave vjere, papa predaje огњу очишћења, светој ватри свете инквизиције. Kao u srednjem vijeku što je inkvizicija „grešniku“ ili „zabludjeloj“ zajednici preporučivala pokajanje, a potom se „krivovjernik“ na mukama „kajao“, poslije čega se njegovo tijelo predavalo огњу прочишћења na lomači, tako se danas sprovodi ista procedura, ali lišena religioznog ritualizma. Takođe, заблудјеле zajednice su predavane programskom pogromu прочишћења, inkvizitorskom intervencionizmu istrebljenja, koji se danas ne sprovodi uz retrogradni religiozni ritualizam, već uz modernu medijsku misiju i popularni filmski spektakularizam uništenja „zlih“ naroda i plemena.

Prema rimokatoličkoj teološkoj teoriji i duhovno-državnoj diplomatiji, poseban tretman se sprovodi prema pravoslavnima kao raskolnicima – шизматицима. Prema pravoslavnima se primjenjuje poseban prozelitski program, kao prema jereticima koje je potrebno privesti покајању. Pošto je pravoslavlje prepreka papskom poglavarstvu, i kao svjedok samoproglašenja папског примата, папског uzurpiranja prvosvešteničkih prava i vaseljenske vlasti rimskih careva, спасавање pravoslavnih podrazumijeva sva sredstva: ritualna spaljivanja јеретика, križarske ratove i podsticanje islamskih plemena na rat protiv pravoslavnih кривовјерника.

Poslije počinjenog прочишћења pravoslavnih, papa čini poklonička putovanja putevima прочишћења, da preko spržene zemlje огњем очишћења poražene i покајане narode podigne papskim pokroviteljstvom. Zato je papa Jovan Pavle II Vojtila 1998. godine posjetio Hrvatsku i proglasio biskupa Alojzija Stepinca za blaženog, a njegov naslednik Benedikt XVI je o Stepincu napisao da je bio jedan božiji Hrvat kakvog je Dante opjevao u poslednjem pjevanju „Raja“ u „Božanstvenoj komediji“. Kada je Srpska pravoslavna crkva upisivala u kalendarski pomenik jasenovačke žrtve, tada je rimokatolička zajednica nadbiskupa Stepinca uvrstila u rimokatolički kalendar svetih misionara rimokatolicizma.

Zlodjela inspirisana ideologijom rimokatolicizma i predvođena papskim misionarima nikada nijesu osuđena u papskoj duhovnoj doktrini, naprotiv, nego naknadno kanonizovana koncilima. Vojno-vjerske vatikanske pohode “abolirao“ je Prvi vatikanski koncil 1870. godine, proglašenjem dogmata o nepogrešivosti rimskog pape; što je potvrdio Drugi vatikanski koncil 1962. godine, proklamujući dogmat o bezgrešnom čovjeku papi. Proglašena su tako za bezgrešna sva u papsko ime počinjena i buduća nedjela. Genocid počinjen u Prvom i Drugom svjetskom ratu nad pravoslavnim Srbima u takvoj perspektivi dobija drugu духовну dimenziju. Zato u Hrvatskoj umanjuju broj žrtava genocida i proslavljaju jasenovački genocid, kao i protjerivanje pola miliona Srba sa područja Hrvatske u evroatlantskoj vojnoj operaciji 1994. godine. Pošto je država Hrvatska protjerala preostale pravoslavne Srbe, primljena je u Evropsku uniju kao država sa riješenim religioznim i političkim pravoslavnim pitanjem, što je za učlanjenje u EU predstavljalo prednost, a ne problem i prigovor u procesu učlanjenja.

Institucija inkvizicije je u реформацији i просветитељству preformulisana u ‘nepogrešivi’ međunarodni sud pravde, u papsko-protestantski sekularni sud međunarodne misije imperijalnog i istorijskog prava presuđivanja vanevropskim vjerama i narodima. Danas evropski supervizori, u pregovorima sa srpskim političarima o članstvu u EU, kao nekada vrata Vatikana, pokazuju vrata Brisela, kao spas od evropskih ekonomskih sankcija i islamske invazije. Srpski političari pozivaju papu da posjeti Srbiju, potpisuju vatikanske i briselske sporazume, deklamuju humanističke i papsko-protestantske teorije progresa, ne znajući ništa o prirodi i svrsi papskih posjeta. Zapravo, ne znajući da srpskom narodu, posle priznavanja papsko-protestantskog povjesnog i političkog prava na vaseljensku vlast, po zakonima svetog intervencionizma sleduje predavanje ISIL-u kao inkvizitorskoj vatri ‘pročišćenja’, kao što je u srednjovjekovnoj evropsko-osmanskoj geopolitičkoj imperijalnoj podjeli pravoslavno sredozemlje predato osmanlijama.

Kada Vatikan daje nekome neko pravo to je uvijek kolonijalno pravo i duhovni danajski darovi. U određenim političkim okolnostima, potpisivanje sporazuma sa NATO-om bi se moglo opravdati popuštanjem nadmoćnijem vojnom neprijatelju radi fizičkog opstanka naroda, ali potpisivanje pakta sa papom predstavlja dobrovoljno odricanje državne i duhovne suverenosti, priznavanje političkog i religioznog prava evroatlantskog kolonijalizma. Zalog oslobođenja od vojnog ropstva je očuvanje duhovne slobode i suverenosti, vjerskog i povjesnog prava na oslobođenje od okupatora. Učlanjenje u uniju naroda i država papskog pastirskog pohođenja predstavlja priznavanje političkog i povjesnog prava i kontinuiteta katoličkom kolonijalizmu, kao duhovnoj doktrini evroatlantskog intervencionizma, a koja se danas sprovodi u formi prinudnog добра demokratizma.

Vatikanska `duboka država` se ne nalazi u zidinama Vatikana već prostranstvom planete. Vatikan u Rimu je alegorija i simbol svetske rimokatoličke države, kojoj su Sloveni rimokatolici čuvari granice prema pravoslavnom prostoru, ali i sredstvo misije i inkvizicije. Kao slovenski unijati, hrvatski rimokatolici religioznim radikalizmom remete unijatsku misiju među pravoslavnim Srbima, onemogućavajući misiju u kojoj bi papski prelati i papa na jasenovačkim humkama služili mise `pokajanja` i poklonjenja sa pravoslavnom pastvom. Sadašnji papa, kao i njegovi prethodnici, misiju `meke moći` prilagođava mogućnostima i moćima evroatlantske alijanse. Trenutno, papa predlaže politiku pomirenja sa pravoslavljem i poklonjenja pravoslavnim žrtvama rimokatolicizma i nacizma, jer je pravoslavna Rusija vaspostavila svoju vojnu i vjersku snagu i prekinula jednopolarnu vojno-vjersku dominaciju evroatlantske alijanse. Zato papina katolička konačna kanonizacija Kosova i Stepinca čeka povoljnije političko i vjersko vatikansko vrijeme.

Komentari

Vaše mišljenje nam je važno. Ostavite komentar i uključite se u razgovor.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

VAŠA PRIČAMesto za vašu pričuPošaljite nam priču, fotografiju ili sećanje iz rasejanja.Pišite redakciji →