Kum Hrvat hteo da me ubije jer sam Srbin

Piše: Vasko Vukoje, Srbin koji je u Dubrovniku živio 1991. godine 

Navršava se 30 godina od dana kada je Dubrovnik postao ratna zona, i kada smo mi Dubrovčani postali glineni golubovi. Trideset godina od najstrašnijih dana, mjeseci i godina u našim životima.

Nama, koji smo voljom naših roditelja, rođeni „pogrešnih krvnih zrnaca“, bilo je posebno teško, jer smo, baš i upravo zbog toga, bili na meti budućim „herojima“, „osloboditeljima“, „dragovoljcima“ u gradu i naravno, kao i svi ostali stanovnici Dubrovnika, na meti tadašnjoj JNA i onima koji su im se pridružili u želji da stvore još „stariji i ljepši“ Dubrovnik.

Lijevo je slika krhotine metaka, kojima je Ivo Gjaja, kojem sam inače vjenčani kum, pokušao skratiti moj život, dok sam sa suprugom, dvije kćeri i pokojnom majkom, kao i drugi stanovnici Mokosici, bio u skloništu, na drugoj slici.

Trideset godina istraživanja, dalo mi je za potvrdu sumnju da je (sada bivši) suprug moje rodice Marije Mikelj, danas Palunčić, Ivo Gjaja, predratni boljševik i staljinist, a od devedesetih, po meni, najžešći ustašofil i klerofašist (kao većina komunista postao je ostrašćeni katolik-vjernik, kako bi se to moderno reklo, katoliban), pucao na mene dok je obavljao poslove najvažnijeg HDZovog povjerenika u Mokosici od 1.10.1991.

Pucao po ondašnjoj jedino prihvatljivoj tezi, ubi Srbina. Promašio je kao i Marin Mioc, zvani Mađar na gruskoj placi, jer je srećom metak prošo pored mojeg desnog ramena i odbio se od zida, promašivši me nekoliko cm, dok sam na trenutak bio u stanu.

Ove su slike i odgovor na pitanja onih kojima život počinje profiterskim ratom 1.10.1991, a koji glasi već ofucano, gdje si bio 1991? Bio sam u skloništu i povremeno u stanu. (U međuvremenu otetom i nikad vraćenom).

Do progona, svaki dan je bio dan čežnje i dan nade da će djevojčice stare 6 i 8 godina preživjeti. Koliko je toga „otkriveno“ u ovih 30 godina, koliko stradanja Dubrovčana nehrvatske nacionalnosti i nekatolika, koliko zločina u opkoljenom gradu, za koje nikad niko nije odgovarao, koliko izmišljotina i optužbi na račun dubrovačkih Srba, Hrvata koji nisu plesali po notama HDZ-a i Bošnjaka-muslimana, koji u međuvremenu nisu promijenili identitet.

Sjećajući se onog stravičnog jutra od prije 30 godina, kada me je kao i druge u Mokosici probudio rat, sjećajući se patnji, straha, bolesti i gladi u skloništu, klanjam se svim nevinim žrtvama ubijenim od onih s brda, mnogim poznatim i dragim ljudima i nadam se da će ISTINA, jednoga dana kad HDZ više ne bude na vlasti, ugledati svjetlo dana.

I da će oni ZLOČINCI koji su UBIJALI Dubrovčane pogrešnih krvnih zrnaca, silovali stare žene i djevojcicu od sedam godina (a taj je ratni zločinac juče svečano primio ključ u ruke novog stana u Mokosici) odgovarati za svoje zločine, jednako kao što se zalažem da SVI koji su okrvarili ruke, kad tad završe tamo gdje zločinci moraju završiti.

Klanjam se svim protjeranim, prebijenim i zauvijek osakaćenim Dubrovčanima, koje su zločinci u uniformama raznih hrvatskih vojnih i paravojnih formacija, mučili, pljačkali i protjerali, nadam se, ako biologija ne bude brza, da će Ivo Gjaja i svi mali i iskompleksirani ljudi, kao što je on, odgovarat za ubistva i pokušaje ubistva.

Nažalost, da ponovim, dok je HDZ na vlasti, to se neće dogoditi, niti će istina o ubijenim Dubrovčanima, prije svih Srba i Bošnjaka, ugledati svjetlo dana.

Ali, ostaje nada…