Enciklopedija srpskog identiteta u Crnoj Gori

U izdanju Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori nedavno je objavljena knjiga „Crna Gora kroz istorijska dokumenta – Narod, jezik, crkva, država“, koju je priredio Jovan B. Markuš, a likovno opremio prof. mr Mirko Toljić.

Za kratko vrijeme knjiga je postala više nego prihvaćena među čitalačkoj, stručnoj i naučnoj javnosti. Nastajući kao proizvog cjeloživotnog truda Jovana Markuša, knjiga je opravdano prepoznata kao svojevrsna enciklopedija crnogorskog kulturno-istorijskog života, od „Miroslavljevog jevanđelja“ do naših dana.

Nije to mehanička suma najvažnijih dokumenata istorije, kulture i duhovnosti Crne Gore, i to kroz sve etape njenog postojanja, već riznica dokaza ili činjenica koje mogu, možda, interpretativno zloupotrebljavati, ali se ne mogu izbrisati, mijenjati, modifikovati; ne mogu se ignosrisati osim po cijenu samozaborava.

Govoreći nedavno na prvoj promociji Markušove knjige u Podgorici, prof. dr Jelica postavlja pitanje:

-Šta nam svjedoči sabir dokumenata o srpskom jeziku i ćirilici, o imenu srpskog jezika i srpskog pisma kroz sabir istorijsih dokumenata?!“ – dajući potom odgovor:

-Iako je srpsko nasljeđe kroz istoriju sistemski i namjerno uništavano, ostalo ga je dovoljno za svjedočenje, toliko da jasno i precizno govori, ništeći sve falsifikate. Cjelina i punota: narod, jezik i crkva država, zajedno i kao jedno žive, prožimaju se, i upotpunjuju vjekovima, jedno drugo obnavljaju i preporađaju. Jezik na prostorim današnje Crne Gore od iskona do dana današnjega je srpski, kako svojom suštinom tako i svojim srpskim imenom, koje je izraz i ishodište suštine, pisan pismom koje se zvalo srpskim imenom (srpsko pismo), tj. ćirilicom. I kad se za tim ide, ništa nije izostavljeno, i ništa nije dodato, nego je to jedna lijepa i cijela istina. A to nam ilustrativno pokazauje i ova knjiga.

O dijelu Markušove knjige koji prati istoriju crkve na prostoru današnje Crne Gore govorio je preosvećeni epsikop buenosajreski i južnocentralnoamerički g. Kirilo (Bojović):

-Kad bi svi ljudi bili dovoljno prosvećeni vjerom i blagodaću Božjom, ovakve knjige kao što je ova knjiga našeg uvaženog Jovana Markuša za čije dobro zdravlje se molimo (koji je napisao mnogo dobrih knjiga i monografija), bile bi isključivo potrebne muzejima. Ali pošto živimo u vremenu političkih eksperimenata sa pojedincima i nacijama, pošto živimo u vremenu kada neke političke, ideološke, nekad i otvoreno bogoboračke sile pokušavaju da promijene genetski kod odnosno istoriju i tradiciju jednog naroda… onda su nam ovakve knjige itekako potrebne da nas podsjete odakle smo došli, ko su bili naši preci, i kuda idemo. Sveta dinastija Nemanjića čiji korijeni ovdje na ovoj blagoslovenoj zemlji Zeti, ili današnjoj Crnoj Gori, su nam postavili granice i smjernice. Na sve to nas je podsjetila i svetorodna dinastija Petrovića, a i u naše dane naš blaženog spomena Mitropolit Amfilohije. Ako se budemo držali tih orijentira onda nećemo zalutati ni kao narod ni kao pojedinci.

S posebnim pijetetom o knjizi je govorio i prof. dr Drago Perović ističući na početku, da „ovim životnim djelom neumornog Jovana Markuša, naša Matica srpska – Društva članova u Crnoj Gori nastavlja svoj desetogodišnji rad i rat protiv zaborava i svega onoga što on, generalno, nosi sa sobom za bilo kog pojedinca, za bilo koji narod, za čovječanstvo u cjelini, ali u prvom planu za srpski narod u savremenoj CG.

-Zbog toga je gospodin Markuš za moto ove dokumentovane monografije, za moto prethodne izložbe i moto svog predgovora uzeo riječi našeg Gospoda Isusa Hrista: „Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Jn, 8, 31-32). Svi živo pamtimo posljednje molebanske i litijske godine koji su nas oslobodili iznutra. I ova monografija nosi istu ideju, da nas oslobodi istinom, kako ljudskom tako i božanskom. Ova knjiga je odraz tog vjekovnog molebana naših svetitelja i istorijska litija naših predaka. Kao što ste već čuli, radi se o dokumentovanoj istoriji četiri ključna i slučena elementa našeg srpskog identiteta u CG: narodu, jeziku, crkvi i državi. Svaki od tih djelova sastoji se od izabranih nepobjedivih istina i svjedočanstava, neugasivih svetionika našeg istorijskog postojanja na teritoriji stare Crne Gore u periodu od vremena Sv. Save (1207), preko 1494. i vremena Crnojevića, zatim kroz svo vrijeme Petrovića i Karađorđevića, sve do 1989. godine – rekao je Perović i nastavio:

-Bilo da su u pitanju izvještaji katoličkih misionara, ili svjedočenja vladika i vladara neponovljive kuće Petrović Njegoš, bilo da je riječ o izjavama crnogorskih glavara, ili natpisima nad grobovima istaknutih crnogorskih junaka i ličnosti, posmrtnim novinski natpisi o njima, zakonicima, đačkim uvjerenjima, čitankama ili udžbenicima, preko toga, kada je u pitanju SPC u Crnoj Gori, pred nama su crkveni i državni kalendari, žitija naših svetitetelja, rukopisne knjige, praznični mineji, istorije Crne Gore, poslanice Sv. Petra, istine Petra Drugog, časopisi i novine 19. i početka 20. vijeka, školski programi i svjedočanstva, uvjerenja i čitanke, proglasi, svetosavske i druge crkvene proslave, intervjui, autobiografije, službena dokumenta, podaci iz dnevnika, sve je sasvim jasno i nedvosmisleno davno rečeno, životom potvrđeno i pohranjeno u našem pamćenju.

-Ostaje onda pitanje kako je u ovih posljednjih 80-ak godina CG, kao „ponos cijelog Srpstva“, postala nesrpska? Kako 8 varljivih decenija daje sebi za pravo da prethodnih pet postojanih vjekova proglasi neistinitim i nepostoječim? Ko to ima obraza da tvrdi da Sv. Sava, Crnojevići, Petrovići i ostali nijesu znali ko su, kom rodu pripadaju, kojim jezikom govore i u kojoj se crkvi mole“, završio je svoju nadahnudu besedu dr Drago Perović.

Markušova knjiga predstvalja, kako tvrdi istoričar Tomaš Damjanović, „svojevrsnu iskaznicu, nešto što, ponosno i bez ustezanja, možemo isporučiti kao validan dokaz, kad god dođemo u nedoumicu ili nas neko pita zbog čega smo to što tvrdimo da jesmo.

„Preciznije rečeno, ova knjiga nam pruža obilje dokaza da naše identifikovanje sa srpskom nacijom, jezikom, kulturom i, konačno, crkvom nije tek puko mnjenje, slobodna interpretacija, viđenje koje se naslanja na postmodernističke relativizacije i ugađanje sopstvenoj kapricioznosti, a još manje je prilagođavanje interesima političkih stranaka“, rekao je Damjanović.