Trenutak kad je meni počeo rat
Piše: Alex Saška
April u Sarajevu. Devedeset druga godina. Kao sve ranije, zamirisala je na behar moje trešnje koju sam posmatrala kroz prozor sobe, mašući joj sitnim ručicama kad sam bila mala i usamljena. Oguljeno stablo na jednom mjestu svjedočilo je o našoj dječijoj, neškodljivoj pakosti kad smo je, kao, pokušali sasjeći nožem, koji smo kradom iz kuhinje iznijeli.
Imali smo oko devet godina kada je taj rez dobila od nas. Svejedno, i tako oštećena, strpljivo je davala svoj rod nama djeci svake godine. Behar se sarajevskim poljem razmirisao te davne devedeset druge, budeći damare djevojačkih srca, razbuđujući pločnike ženskim koketnim zvukom štikli, smijehom iz ljetnjih bašti, piskom jutarnjih tramvaja, mirisom Pina Silvestre sa lica mladića koji su tek počeli da se briju i mirišu na aprilsko proljeće, četinar i citrus, iz zelene bočice koji je bio simbol prelaska dječaka u muškarce.
Razbuđeno Sarajevo mirisalo je na pokoji proljetni pljusak i na život! Da, na život! Propupalo Sarajevo, a sa njim i ja. U duši utisnut drhtav prizrak mladalačke ljubavi. U večernjoj sjeni razabiru se priljubljene glave onih koji se naivno zakljinju na vječnu ljubav i radosno u šetnji prepliću prste dok im se niz trepavice spušta lagan dašak prve, one najčistije ljubavi.
Ta devedest druga je trebalo da bude upamćena po žudnji i tajnama, smijehu i upisu na fakultet. Kako je miris baruta i slanih suza zamjenio miris trešnjinog cvijeta i čista jutra obojio crn oblak dima, ni sad ne znam da objasnim. Svadbu i muziku presječe metak i smrt starog svata, Nikole Gardovića.Tako je sve krenulo…
Nemar prema ljepoti ranog proljeća od strane uniformisanih mladića i muškaraca i hladnoća zlih pogleda, razapela je bol u duši. Gotovo golobradi mladići koji su raznosili miris četinara i citrusa iz zelene bočice, sada su raznosili dah smrti i čahure metaka. Kako se i to desilo ni sada ne znam da objasnim. A jedno od tih proljetnih jutara donese snažan udar granate.
Parčad prozorskih stakala se rasu po ćilimu i podsjeti me na sliku slomljenog kaleidoskopa koji sam, kao mala pokušala popraviti, skupljajuću šarena stakalca i gurajući ih natrag u cijev. Plakala sam i tad, kao što sam plakala i tog proljeća devedeset druge. Pogledam kroz polupano staklo, a moja trešnja rascjepljena na pola, pokušava da ostane uspravna kao da joj ništa nije. Zna koliko crvenih, sočnih plodova nam je davala i kako je bila pokorna i kad smo se penjali na nju, i čupali je za grane, i lomili joj nježne listove gazeći po stablu. Jednako odana i ćutljiva, nikad nas djecu nije odala.
Rađala je i rađala kao i te godine što je trebalo da rodi. Prekinuta u cvijetu. Ubijena! Kao neka kneginja ružičaste, kovrdžave kose, lijepa, čak i tako prelomljena. Nanovo je ćutala. Ni tad nikog nije odala. Samo se srušila pored njenog rasutog cvijeta. Odnio je ratni pucanj u tom proljetnom jutru.
Taj neko koga nije odala, pucao je u sve dane mog djetinjstva koje sam djelila sa njom. Kroz rasut prozor na kome su ostali otisci ručica male, usamljene djevojčice, prostirala se bol i smrt trešnjinog drveta. U trenutku kad smo se rastale moja trešnja i ja, počeo je rat za mene, a njoj, njoj se rat duboko urezao u stablo! Čula sam je mnogih noći kako je plakala rasutog, crvenog cvijeta.
Znate li mi reći u kom gradu mogu da nađem moju trešnju ružičastog, plišanog cvijeta? Potrebna je onoj maloj, usamljenoj djevojčici.
