Srbija je moj dukat u srcu

Prof. dr Mirjana Radovanov Matarić već 37 godina živi u inostranstvu – u Kansasu i Kaliforniji. Ova rođena Novosađanka, na Beogradskom univerzitetu, stekla je zvanje doktora lingvistike i svetske književnosti.
Član je Udruženja književnika Srbije i veoma aktivan pisac. „Zrelost“ koja je ovih dana izašla iz štampe, njena je 45-ta objavljena knjiga. Mirjana piše priče, memoare, poeziju, eseje – na srpskom i engleskom jeziku.
Pre odlaska u inostranstvo Mirjana je radila 14 godina u Narodnoj biblioteci Srbije i predavala engleski jezik na Beogradskom univerzitetu. U SAD-u je magistrilala specijalno obrazovanje i predavala engleski i ruski jezik i evropsku istoriju. Specijalno obrazovanje, zapravo kreativno pisanje, Mirjana je veoma uspešno primenjivala kao terapiju.
Njena najveća ljubav je Srbija, u koju često dolazi i, kako ona kaže, stalno se vraća.
Mirjana smatra da brak oduzima jako puno vremena, a život je kratak. Pa ipak, dva puta se udavala, iako
kaže da nije ni sanjala da joj se baš to može dogoditi. Posle muževljeve smrti i samoće duge 20 godina, stala je na ludi kamen i udala se za Amerikanca. Najbolja prijateljica sa kojom se druži od ranog detinjstva rekla: „Kako si mogla da se udaš za Amerikanca? Šta ti bi?“. Ali kada ga je upoznala, odmah mi je rekla: „Gde si našla tako dobrog čoveka? Kako mene niko ovakav nije tražio da se udam?““Moj suprug već nekoliko godina radi bilten naše Srpske pravoslavne crkve u Sen Gabrijelu i naš prota Petar ne mora ništa da mu objašnjava, jer on zna onoliko srpski, koliko i mnogi Srbi koji ga zaboravljaju, ili njihova deca koja ga nikada nisu čestito naučila.
Ćirilicu mnogi već odavno ne koristie, ali moj muž ju je naučio sasvim lako. Potrebna mu je pri štampanju srpskih knjiga. Osim toga, on voli da ide u našu crkvu i čita naše biltene.
Moj Džin je prigrlio srpsku kulturu i preko svoje štamparije, u kojoj, sem drugih jezika (kineski, japanski), on najviše objavljuje srpske pisce, latinicom i ćirilicom. U našoj kući muž sluša srpsku muziku više nego ja i podržava moj rad na srpskoj kulturi za američku publiku. On se potpuno pretopio u Srbina.
Ja neću i ne mogu da se pretopim ni u što drugo, nego u ono što jesam, i što sam oduvek bila.
Moj Džin je osnovao štampariju „Zora“, da zadovolji goruće potrebe srpskih pisaca. Počeo je s mojim prijateljima i to se razgranalo.
Dok vredno radimo s ove strane okeana, iz Srbije nam stižu i tužne vesti. Boli me kad čujem da mi jedan po jedan drag rođak ili poznanik odlazi zauvek. Utešno je što uvek ima divnih beba, koje rastu i bez nas, kao mlade, sočne i zelene mladice na starome hrastu“, kaže za RTS Mirjana Radovanov Matarić.