Samo je tog jutra ispalio metak

Izmirivanje starih računa na području bivše Bosne i Hercegovine uveliko je trajalo, toliko dugo da smo se na rat ozbiljno navikli, a mi na prvim linijama već smo bili i oguglali.

Padaju granate? Jebaji ga, zalegni dok ne prestanu.

Pucaju na Bradinju?

Nek pucaju, gore su naši najbolji momci, tu im nema prolaza.

Ide život, ide i humanitarna pomoć. Kilo brašna, litar ulja i dvije Ikar konzerve, malo mlijeka u prahu. Kravljeg nema jer nema ni krava. Poklali.

Ćaća je ko i svi iz Vozuće pušku zadužio već u prvim danima. Dobro, ne baš svi. Neki su se prošlog proljeća, kao slučajno, baš u danima kad je prvi put zapucalo, zadesili u Sloveniji, Rusiji, Švedskoj i nisu mogli da se vrate. Baš nekako do kraja rata. Drugi su im branili kućne pragove. Ali, svakom svoje pa i njima njihovo.

Treći drugog 1993.

Slobodan je imao tada godina kao ja danas. Ratni raspored već uhodan. Tri dana na frontu pa jedan kući, s materom i nama dvojicom okruglana. Da se okupa i presvuče, da mu sinovi pušku očiste.

Na liniju je kretao rano, zorom, zborno mjesto, dolazi autobus pa razvozi vojsku.

I taj odlazak već je postao ritual. Stari bi odjenuo uniformu, zategao opasač i izlazio, a mater bi nas dvojicu budila da izađemo na prozor i mahnemo.

Svaki put valjda plašeći se da bi mogao da bude i zadnji.

Mahnemo mi njemu, mahne on nama. I ode. Vratiće se za tri dana. Nadamo se.

Treći drugog 1993.

Sve kao i dotad.

Mašemo mu kroz prozor. Mahnu i on nama. I uradi što nikad do tada nije.

Repetira automat i ispali jedan metak u vazduh. I ode.

Nikad do tada to nije uradio.

Vratismo se u krevet da još malo odrijemamo. Utom i svanu.

Nije bilo ni 10, a pred kućom staje kamionet, svaki dan je prolazio tom rutom, nikad nije tu stao. Izlazi komšija vozač, mater izađe vani. Gledao sam kroz prozor i pitao se zbog čega. Kratko porazgovaraše, kamionet ode, a majka se vrati u kuću i kratko reče: Tata je ranjen, živ je, ali ništa drugo se ne zna.

Od tog momenta to više nije bio isti rat.

Dosada je bio svih nas, sada je postao samo naš.

Uslijedili su sati i dani drame.

Ćaću je sa veoma male udaljenosti tzv. dum dum metkom pogodio nekadašnji komšija, danas s druge strane fronta, diverzant. I odbio mu desno rame. Nije ni shvatio da je pogođen sve dok i sam nije pokušao da zapuca. Ruka nije slušala. Kost, meso i krv visili su po vojničkoj vjetrovci. Prebačen je prvo u Doboj gdje su mu jedva život spasili jer je izgubio dosta krvi. Mjesec kasnije morao je na liječenje u Banjaluku gdje je ostao do maja. Oporavio se i vratio kući. I ponovo uzeo pušku i otišao na liniju. Sve do Dejtona.

Živ je moj Slobo i danas. I žilav. Jest malo sakat. Malo više, ali ne da se.

Nikada više nije ispalio metak na ispraćaju.