Svjedoci biblijskog egzodusa srpskog naroda

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Mile Kruška rođen je 10. marta 1944. u nemačkom logoru, cela njegova porodica pre toga odvedena je u nacistička i ustaška stratišta, egzodus su doživeli i 1991. godine, a preživeli i njihovi potomci danas žive u Sakramentu . Ovo je Miletova ispovest , a naše čestitke za 80. rođendan

Piše: Nebojša Tošić

Sjedimo, moj prijatelj Mile Kruška i ja, u njegovom domu u Sakramentu u Kaliforniji. Pred nama bokalić domaće rakije od kruške. Rakija ne može biti „domaćinskija“, ali mi gucnemo po kap, što bi se reklo: Zdravlje i godine!

-Nema veze, barem znamo šta je dobro, a „privij rodni list tamo đe te boli“- šali se Mile.

-Kad smo već kod rodnog lista, posjeti li ti ikada svoje rodno mjesto – pitam više u šali. Mile se na to zamisli i uozbilji:

-Rođen sam u Njemačkoj, 10.marta 1945. godine. Samo mjesec dana poslije, 11. aprila, sloboda na američkim tenkovima ušeta kroz kapije moga rodnog mjesta – koncentracionog logora Dora-Nordhausen. Možda je zbog samog kraja rata rođenje jednog dječaka na dnu ljudskog pakla, moglo da promakne pedantnim Njemcima. Majka je imala sreću jer su oni ubijali bez milosti sve trudnice i porodilje u logoru. Možda je toj sreći doprinjela i moja sestra Pelagija zvana Pela. Bila je prevodilac (!!!) između švapskih zvijeri i našeg srpskog naroda u tom logoru gdje su dotjerani 1942. godine, a to bijaše satelitski logor zloglasnog Buhenvalda (Buchenwald). Da, naučila je njemački, a sa svojih deset godina bijaše već „stara logorašica“. Uostalom svi moji iz porodice bijahu svjedoci stravične sudbine: Otac Dmitar, majka Milka, sestre i brat, Jovanka (1927.) i Anka(1930.), Dmitar-Mićo (1932.), Pela (1934.), Bogdanka (1937.), naša živa rana, nestala u Staroj Gradiškoj 1941, i ja , svi bijasmo logoraši. Bogu hvala, najmlađa naša sestra, takođe Bogdanka, koja dobi ime po nestaloj sestrici, rođena je 1947. godine u slobodi.

Od majke otrgli malu Bogdanu 

-Naše selo Cerovljani kod Hrvatske Kostajnice, kao i sva srpska sela gdje je dopirala krvava hrvatska kama, bilo je na udaru razularenih ustaša i ostrvljenih Njemaca. Porodica Kruška, kao i desetine naših najbližih rođaka i komšija, kao narod obližnje Kozare ogrnute crninom, „zatočnici mrijeti naviknuti…“ spraćeni su u hrvatske koncentracione logore smrti, do danas potpuno neopisane i još uvijek nepokajane.

-Čitava naša porodica, slivena u biblijski egzodus srpskog naroda, našla se u „devetom krugu pakla“. U Staroj Gradiškoj gdje ih dotjerše, oca i mnoge muškarce u snazi prve odvojiše i otjeraše za Jasenovac. Zatim postrojiše žene i djecu i odmah, tu, na licu mjesta, razvrstaše bolesne, slabe i one premlade. Oni bijahu ustašama beskorisni. Žene su lagale za godine svoje bar malo odraslije djece, a za one najmlađe nije bilo spasa. O tome je sestra Jovanka, tada je imala 15 godina, živo pripovijedala: „Kao da sada gledam, a ta slika će me pratiti do kraja života, majka naša, Milka, zaklanja svojim rukama i tijelom, malu Bogdanku. Bori se i utiskuje u srce četverogodišnjeg anđela. Nejaka Bogdanka grli majku svojim nevinim ručicama, ali sve je uzalud…Otrgoše je!“

Nikada se nije saznalo za sudbinu više od 73.316 dece ubijene i nestale u ustaškoj NDH. Jedino što se zna, a to je da su i oni i dijete Bogdanka Kruška upisani u onih 700 hiljada Svetih srpskih novomučenika jasenovačkih.

-Nedokučivi, nestvarni i nesaznajni su putevi Gospodnji. I otac, i mati, i brat, i sestre, osim iščezle Bogdanke, nakon što su ih spiralom smrti bacali od Stare Gradiške, Jasenovca, Jastrebarskog, Siska, Jadovna, Zagreba, pa sve do kratkog boravka u logorima u Njemačkoj (!!!), vratiše se u Cerovljane!!!

– Bilo je to početkom 1942. godine. I nisu se dugo skrasili u rodnom selu. Te iste godine Hrvati ih, sa desetinama preostalih, ponovo sakupiše u Jasenovcu i protjeraše za Njemačku, vjerovatno na zahtjev Njemaca kojima nije odgovaralo da ubijaju „zdrave robove“. Trebala im je radna snaga. O njemačkoj humanosti nije bilo ni riječi. I otac, i mati, i sestre, i brat mogli su posvjedočiti o njihovoj okrutnosti. Bez milosti i po „kratkom postupku“ rješavali su se onih koji nisu mogli raditi. Precizna i bezdušna mašinerija smrti.

U trenu smrt 1.500 logoraša

-Koncentracioni logor Dora-Nordhausen bio je veoma značajan za Njemce. Tu su postojali tuneli u kojima su nacisti pravili čuvene „fau 2“ rakete upućivane i na London. Kada se to otkri, saveznici masovnim bombardovanjem razoriše Nordhausen. Tom prilikom izgibe više od 1.500 logoraša. Moja sestra Pela, kako rekoh, bijaše veoma bistro i za svoje godine veoma ozbiljno dijete, pa je kao prevodilac dosta pomagala našim ljudima. Doduše u logoru je bilo još mnogo djece jevrejske, ruske, srpske…. Nisu ih oduzimali majkama, ako nisu bila bolesna, jer bi time „remetili proces rada“. Pela je bila jedna od rijetkih koja se izdvajala, toliko da su jedan njemački vojnik i njegova supruga tražili da je usvoje jer nisu imali svoga potomstva. Bila je to strašna epizoda i veliki stres za majku . Zar da ostane bez još jednog djeteta u paklu gdje ih je samo uzajamna ljubav držala na okupu? Uspjela je da ih „izmoli“, kad već cijene i vole ovu „neobičnu djevojčicu“ (ungewöhnliches Mädchen), da je ostave sa ocem i majkom i bratom i sestrama, da je ostave i dalje u Božijim rukama…

-Znalo se da je kraj ratu blizu. Jednog jutra, 11. aprila 1945. godine širom se otvoriše logorske kapije. Pohrlismo u slobodu kao i stotine hiljada oslobođenih robova. Evropski putevi su vrvili logorašima iz brojnih njemačkih logora smrti. Polumrtvi ljudi su na krilima sreće i slobode išli ka svojim domovima. Otac, mati, sestre, brat i ja, jednomjesečni zavežljaj kojeg su svi naizmjenice nosili, krenusmo prema jugu. Tamo daleko bijaše roditeljska kuća… Pješke dođosmo do Maribora, sabirnog centar za logoraše sa Balkana …

-Vraćajući se na Baniju otac nije znao šta nas tamo čeka. Vukao je sa sobom jednu veliku ceradu pod koju smo se svi sklanjali kada je padala kiša. Računao je da ćemo, kada stignemo u Cerovljane, imati kakav takav „krov nad“ glavom. Dalje je bilo sve u Božijim rukama. Na sreću, kuća nas je čekala, pa je otac to veliko nepropusno platno zamijenio za – kravu! Imali smo barem nešto da se prehranimo. Onda je negdje u obližnjim selima pronašao našeg konja, pa konjska kola, pa sve je krenulo…

-Mladi su rasli, stari su starili, i polako se zaboravljalo ili nije pričalo o „danima prošlim“. U Cerovljanima i na Baniji, povratnici koji su imali sreću da prežive, obnavljali su svoja imanja. Tek što zaimaše, tek što narod stade malo na noge, komunisti ih natjeraše u Zemljoradničke zadruge. Plijenili su im imovinu proglašavajući je „narodnom“ . Opet narod ostade „bez igdje ičega“, ali i to se pregrmi. Djeca nastaviše školovanje. Kada ja dorastoh dadoše me na zanat u Srpske Moravice. Tu sam izučio za mašinbravara. U Bosanskoj Dubici se zaposlih i tamo upoznah moju buduću suprugu Ljubicu. Vječasmo se pa nam se rodiše 1969. godine kćerka Draženka, a 1974. sin Dragoslav.

Novi pogrom 1991. godine

-Dobri domaćini su se isticali pa i mi postepeno obnovismo imovinu, I moje sestre i nas dva brata imali smo udoban život. Sestra Pela je otišla za Ameriku. Ljubica i ja bijasmo sretni kada se kćerka Draženka udade i presretni kada nam podari unuke Nikolinu i Dražena, a sin Dragoslav, kasnije u Americi, podari nam unučicu Sofiju.

-Kada udari polom 1991. godine, kada se povampiri ustašluk u Socijalističkoj Hrvatskoj, krenu novo stradanje Srba. Diže se srpski narod u zbjegove. Napustiše bogata imanja spašavajući glave. Muškarci pođoše da brane granice prema ostrvljenim Hrvatima. Ponovi se 1941. godina, kao da između nje i te 1991. ne bijaše ni dana pauze. Muž moje kćerke Nikola Trkulja pogibe na kućnom pragu u Petrinji gdje su živili. Ubiše ga, nenaoružanog, Hrvati komšije, a kćerka srećom pokupi djecu i izbježe za Srbiju. Tamo joj se pridruži i majka Ljubica, a naš sin Dragoslav (17) u posljednji  momenat ode kod tetke Pele u Ameriku.

– Ja bijah u srpskoj vojsci negdje oko Jasenovca. Od te 1991.čuvao sam granicu prema srpskim krajevima. Ali ustaše uz pomoć saveznika, opet Njemaca i „europljana“, potisnuše nas, pa ja 1995. godine, dopadoh ropstva. Zarobiše nas i zatvoriše u sabirni logor u Sisku. Nekoliko dana, sve do dolaska Međunarodnog Crvenog Krsta, Hrvati su ubijali zatvorenike kako im se htjelo. Odahnusmo kada nas popisaše, pa više nisu smjeli da nastavljaju svoje krvave orgije. Osuđen sam na zatvor, a bio sam, ako ćemo pravo, sto posto kriv. Nisam poricao da sam Srbin!  To  bijaše moj jedini „grijeh“ pred Hrvatima. Pred Bogom i pred ljudima bio sam apsolutno nevin. Robijao sam u Zagrebu, u Remetincu, tačno jednu godinu manje jedan dan. Tada sam amnestiran i deportovan u Srbiju. Poslije punih pet godina konačno smo bili na okupu: supruga Ljubica, kćerka Draženka, mlada udovica sa dvoje djece i ja dvostruki logoraš. Jednom kao novorođenče u Njemačkoj, a drugi put kao srpski ratnik u hrvatskim kazamatima. Sva naša imovina u Hrvatskoj je opljačkana, sve porušeno i popanjeno, sve izgubljeno osim onoga najvažnijeg: Nisu nas mogli uništiti.

-I opet bijasmo izbjeglice, „jedna slamka među vihorove“, a radosni i zahvalni što pretekosmo. Pred nama je stajao put preko okeana, kod sestre Pele i sina Dragoslava koji je u „dalekom svijetu“ savijao svoje gnijezdo. Tu na „drugom kraju duge“, nađosmo utočište i spokoj. I danas, kada sam okružen divnom porodicom, i svojim praunučicama Mekajom i Zarjom, kada me obuzmu sjećanja, uzdahnem i izustim: Ne daj Bože nikome više rata i logora!  – reči će Mile Kruška na kraju razgovora.

Naslovna fotografija: Porodica Kruška na okupu, na ostalim fotografijama Mile sa unukom, praunukama