Jasenovački deveti krug pakla!

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Sjećanje 97-godišnjeg Ilije Bradarića iz Sakramenta u Kaliforniji na zloglasni logor Jasenovac (2)

Da, mi smo bili robovi u pravom smislu riječi. Mogli su nas ubijati kada im se prohtije, a to su i radili- sjeća se Ilija Bradarić.

Piše: Nebojša Tošić

-Svakog dana su pored nas provodili muškarce na rad. Mnogi bijahu iz našeg sela. Nemoćni da nam pomognu, ali nastojali su da bar nečim olakšaju naše muke. Sjećam se kako je komšija Dušan Dragović zvao svoju suprugu da bi joj dobacio, preko bodljikljve žice komad proje, njegovo dnevno sljedovnje, da nahrani malenog sina…Još je mnogo takvih primjera bilo. A žene su strepile da li će, sutradan, u koloni muškaraca, vidjeti muža, ili brata, ili oca. Mnogih nije bilo. Žene su dovikivale njihova imena, a muški su samo obarali poglede. Oni koji se ne odazovu – njih nema. Ili su spaljeni, ili su preklani u Donjoj Gradini i bačeni u Savu.

-Bili smo u devetom krugu pakla. Slušali smo o tome kako u muškom dijelu logora masovno ubijaju logoraše. Jezive priče koje su nam ledile krv u žilama i koje se riječima ne daju opisati. A ni mi nismo izbjegli pomor. Svi bijasmo bolesni od zatrovane hrane i zatrovane vode. Svaki dan je po neko umirao. Bijasmo ostavljeni i zaboravljeni, prepušteni sudbini od koje nas samo smrt ili čudo mogu spasiti. Ali čuda su davno prestala da se događaju. Ipak!?

Otrovom ubijale i katoličke časne sestre

– Jednog dana među nas banu grupa katoličkih časnih sestara. U crnim mantijama, besprekorno bijelih marama ispod crnih pokrivala, nasmijane i pune hriščanske ljubavi, dođoše da nam „pruže utjehu“. Izgledalo nam je da se dogodilo čudo, da su se milosrdni anđeli među nas spustili. Rekoše, te Stepinčeve časne sestre, cvijet hrvatske milosti, da su donijele lijek za naše bolesti. Majke pune brige i pune povjerenja prema spasiteljkama, prinosile su svoju novorođenčad i posve malu djecu da prvo njima časne udijele lijek. Davali su im neku tečnost sa kašičicama, krsteći se i sve vrijeme govoreći o „božijoj milosti“. Potom na red dođoše starija djeca, pa mi malo odrasliji, a na kraju žene. Toga momenta među nama je vladala sreća. Izbavljenje je bilo na djelu. Bilo je dovoljno tečnosti u brižljivo zatvorenim flašama. Nijedna kap ne može otići mimo otvorenih usta. Kada završiše svoju „svetu misiju“ katoličke časne sestre odlepršaše, poput crnih labudica. Nasmijane, razdragane, čak i ozarene zbog dobro obavljenog plemenitog posla. Sa njihovih lica zračila je sreća…

– Noć je polagano osvajala. Djeca u majčinskim skutima su mirovala. „Lijek djeluje“, osmjehivale su se majke. Djeca su, potom, bivala sve mirnija i mirnija dok su tama i užas plavili nesretne roditeljke. Mali anđeli gasili su se, u naručju svojih majki, nečujno poput zvijezda. Zora, lagano osvićući, otkrivala je beživotna tjelašca nevinih mučenika. Onda, u svanuće, malo starija djeca, ona što su još juče trčkarala kroz logor, počeše da malaksavaju. Krv iz njih linu i naprijed, i nazad, i na usta. Stariji, otporniji, dođoše „na red“ kasnije. Čitav otrovani „ženski logor“ plivao je u bolu i krvi.

– U onim taljigama sa pljesnjivim hljebom, koje stigoše kasnije toga jutra, nije bilo mjesta da sve mrtve odjednom odvezu. Ipak do podneva, uz pomoć muških logoraša, naš logor bijaše „očišćen“. Stepinčeve satanske katoličke trovačice dobro su odradile ”svoj posao”. I danas se pitam u kakvim je to laboratorijama spravljan taj podmukli otrov. I danas osjećam posljedice toga trovanja.

– Jednog dana ustaše narediše da se prijave oni koji bi da rade na seoskim imanjima, jer u logoru „nema više mjesta“. Ne, nisu se oni umorili od klanja, ali im je trebalo roblje koje će raditi sve šta treba na hrvatskim seoskim imanjima. Grupa iz moga kraja i ja sa njima, prijavimo se da idemo. Pomireni sa sudbinom koja nam i tako nije bila naklonjena, zaputili smo se u nepoznato. Znali smo samo da nam valja pješačiti.

Mučilište u logoru Novska

– Uveče, kada smo izlazili kroz glavnu kapiju, ustaše su nas, stariju djecu i muškarce koji su nam se pridružili iz muškog logora, razdvajale od žena. Pravili su dvije kolone. Kada dođoh na red jedan ustaša htjede da me vrati nazad. Tada se umiješa moja komšinica, djevojka Draginja Gačić, govoreći ustaši da me pusti jer ću svakako umrijeti, „onako sitan i slab“. Dok su oni raspravljali ja sam produžio sa ostalima. Jasenovac je ostao iza nas, a pred nama su bili isti jadi. Istina je da su ustaše raspoređivale zatvorenike po okolnim logorima, jer Jasenovac je bio „sistem logora“. Da, mi smo bili robovi u pravom smislu riječi. Mogli su nas ubijati kada im se prohtije, a to su i radili.

– Pješke smo išli iz logora u Jasenovcu u logor u Novskoj. Kada smo tjerani kroz grad, ogromna gomila Hrvata iz Novske naslađivala se našim jadom. Prijetili su nam, vikali, a svi, i muškarci i žene, okretali su glavu držeći se za nos. Time su pokazivali da ne mogu da podnesu strahoviti smrad koji je izbijao iz naše neoprane gomile, a ujedno pokazivali i svoj prezir prema nama što smo Srbi.

– Logor u Novskoj bila je jedna velika ciglana koja nije radila. Tu su nas svakodnevno tukli i mučili, a s posebnim uživanjem tukli su žene i starije ljude. Među nama je bilo i trudnica koje su se porađale na tavanu neke štale. Mislim da su se ustaše najrađe izživljavale baš nad tim trudnim ženama i novorođenčadima…

– A moja majka? Šta se s njom događalo? Kada su ih Hrvati ustaše pohvatali, poveli su ih u logor u Staru Gradišku. Ogromna kolona namučenih žena i muškaraca tjerana je prašnjavim putem. U jednom trenutku naišao je kamion. Ustaša koji ga je vozio, dao je puni gas da bi digao veliku prašinu i na taj način zagorčao i onako teško kretanje kolone. Kada je neprozirni oblak prašine pao po koloni moja majka iskoristi tu iznenadnu priliku za bijeg i sakri se u neke kukuruze pored puta. Kada se sužnji udaljiše onda se izvuče iz kukuruzišta i vrati u Slabinju. Tamo je živjela moja tetka udata za dobrog i poštenog Hrvata Stanka Juricu, kao i jedna moja sestra od tetke, udata za Hrvata Andriju Jukića. U njihovim kućama su se sklanjali svi koji su nekim čudom uspjeli da prežive ili da se vrate iz Njemačke gdje su ih Njemci odvodili na rad. Eto, ta moja rodbina, Hrvati, oni su ih hranili. I ja sam, odmah po bijegu iz logora u Novskoj, otišao kod njih. Da, bilo je i dobrih Hrvata, ali da ih je bilo više, više Srba bi ostalo živo.

Majka me spasila iz logora Novska

– A kako sam pobjegao iz logora u Novskoj? Eh, majka! Ne kaže se džaba da je najveća ljubav na svijetu ona majčinska. Nakon što je pobjegla iz kolone smrti i vratila se u Slabinje, na sve strane se raspitivala za mene. Pomoću rodbine i komšija saznala je da sam u logoru u Novskoj. Pravila je planove kako da me izbavi. Najjednostavnije je bilo, mislila je ona, da mi kupi novo odijelo i nekako ga dostavi u logor. I domislila se. Ona će, sa našim zetom Andrijom Jukićem, pošto u Novskoj bijaše radni logor, doći da izaberu nekog Srbina da im pomaže u seoskim poslovima. Tu su, inače, Hrvati seljaci dolazili i izabirali logoraše da im pomažu, pa se u logor moglo ulaziti bez velike kontrole. Tako se jedno jutro pojaviše njih dvoje. Nađoše me zapuštenog, prljavog, izgladnjelog. Na meni se raspadala odjeća u kojoj sam zarobljen. Bio sam strahovito obradovan i uzrujan, a nisam smio pokazivati nikakvu radost. Majka mi je donijela čistu presvlaku, košulju, pantalone i sako. Povukao sam se u jedan ćošak, malo se umio i dotjerao. Čista presvlaka, poslije toliko mjeseci muke, izgledala mi je čudno. I novo odijelo je bilo čudno i nestvarno. Prnje dobro sakrih. Obuze me strepnja i strah kada sa majkom i našim zetom krenuh prema kapiji. Pred nama bijaše sloboda ili ponovni logor, ovaj put za svo troje.

– Dok smo prilazili kapiji ustaše nisu obraćale pažnju na „mladog Hrvata“. Ipak, pretrnuh kada nas zaustaviše. Upitaše zeta jesmo li našli nekog Srbina za ispomoć. On se našali i reče: „Dok ovo nejači još malo poraste neće nam trebati niko“. Ukočen od straha, okrenuh se na drugu stranu, kao da gledam po logoru. Čujem kako zet govori da „našeg Antišu prvo treba oženiti“. Ustaše se nasmijaše, ja sagoh glavu kao od srama i ubrzo logorska kapija ostade iza nas. U Novskoj se bez problema smjestismo u voz za Hrvatsku Dubicu. Ipak sam se nekoliko puta sklanjao u zahod, kada bi nailazila ustaška patrola.

Za grob oca se ne zna

-Za grob moga oca se ne zna. Kako je ubijen može se samo naslutiti. Ima danas jedan veliki čovjek, Jevrejin iz Izraela, zove se Gideon Grajf, on je napisao knjigu sa preciznim naslovom koji glasi ”Jasenovac Aušvic Balkana”. Čitao sam u novinama o njoj. On je utvrdio da je u sistemu tih hrvatskih ustaških logora bilo 54 načina ubijanja. Barem znamo da je i moj otac brutalno ubijen na jedan od ta 54 načina koje je samo satana mogao da izmisli. Poslije smo se raspitivali za moga oca kao i za tolike druge. Neki koji su imali sreću da se izvuku iz pakla kazivali su nam da je posljednji put viđen u Staroj Gradiški, a da ga u Jasenovcu niko vidio nije.

Naslovna fotografija: U službi zverstava ustaša u Jasenovcu bile su i časne sestre 

(U sledećem nastavku:  Krvavi 17 decembar 1943.)