Beg iz zavičaja sa tugom u srcu

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Sjećanje 97-godišnjeg Ilije Bradarića iz Sakramenta u Kaliforniji na zloglasni logor Jasenovac (4)

Piše: Nebojša Tošić

-Početkom 1944. godine imao sam 17 godina. Izmučen posljedicama logora, a evo čitav život ih osjećam, neuhranjen i nedorastao, izbjegavao sam da me partizani mobilišu. Već tada su u svojim redovima imali dovoljno domobrana i preobučenih ustaša, koji su k’o pacovi bježali sa broda koji tone i masovno stupali u partizanske jedince. Tako sam krijući se dočekao kraj rata. Moji  me tada poslaše rodbini u Novi Sad i tamo završih industrijsku školu smjer elektrike  i večernju gimnaziju.

-Sve je bilo “redovno“, ali ja se, nakon silnih ratnih muka i posljeratne silne komunističke propagande, nisam mogao pomiriti da ostanem u zemlji. I prva prilika se pružila i meni i mnogim koji su osjećali teret komunističke diktature. Vlast je po prvi put „masovno otvorila granicu“ prema Zapadu. Bila je godina 1953. U Beču se održavao Velesajam na kojeg smo i mi „obični“ građani mogli ići. Austrija je bila podijeljena na četiri okupacione zone kao i sam Beč. Ni za živu glavu nisam nikome mogao reći za svoje planove. Samo je najbliža porodica znala da se u Slabinje vratiti neću, a i moja djevojka sa kojom sam se dogovorio da dođe za mnom u Austriju. Bože, kako je to tada, u našim mladim glavama, izgledalo. Plan je bio da odem u Američku zonu grada i da se tamo prijavim kao bjegunac iz Jugoslavije, jer to sam i bio.

-I eto, opet odijelo glavu spašava. Uredim se lijepo pa se zaputim u bečku Američku komandu. Pusti strah od svega, a posebno od prolaza kroz Sovjetsku zonu. Tada smo se plašili i od sjenke, posebno mi koji smo odlučili da se ne vraćamo. Mislio sam da se na nama vide naše namjere. Idem, u ruci mi samo riječnik engleskog jezika, a u srcu, ipak, tuga jer napuštam rodni kraj i one koji su ostali iza mene. Posebna tuga zbog moje prve ljubavi koja je ostala u Slabinju i briga kako će ona dospjeti u Austriju.

Preko Beča do Amerike

-Pred američkom ”prijemnom kancelarijom” bijaše mnogo svijeta koji je želio da izbjegne u Ameriku. Bila je i dosta iscrpna procedura  koju sam uspio da prođem. Odatle, iz Beča, smjestiše nas u logor Asten kod Linca. To bijaše ogroman sabirni centar posebno za nas iz Jugoslavije. Kroz njega su, odmah po završetku rata, prošle i mnoge ustaše u svom bijegu od pravde i odatle se raseljavali po svijetu, a mnogi su se nastanili u Austriji.

-Kako smo  mi u logoru Asten ipak bili slobodni ljudi, niko nam nije ograničavao kretanje, a poslove smo dobijali prijavljujući da radimo kod seljaka na austrijskim poljima. Nastavio sam, uporno, da učim engleski. Moj plan je bio jasan. Doći u Ameriku, uzeti papire i vratiti se po moju vjerenicu koja je ostala u Slabinju. Ali nije išlo sve tako lako. U starom kraju već se znalo da se naću vratiti. Tadašnja vlast nije gledala blagonaklono na one koji su emigrirali iz ”narodnog raja”, pa su i našu rodbinu, ali i prijatelje, i te kako držali na oku.

-Zahvaljujući znanju engleskog jezika ubrzo sam se zaposlio kod Američke misije i preselio u Salcburg. Bio je to veliki grad u kome je bilo šta da se vidi. Družio sam se sa novim prijateljem Đurom Jelićem, Hrvatom iz Zagreba, takođe emigrantom. Znao je za moje jasenovačke muke i da imam dosta velike posljedice od otrova kojeg su nam dale hrvtske katoličke čane sestre u logoru. On je tvrdio da njihove časne sestre nisu takve i da mi to dokaže poveo me je u jedan ženski katolički samostan u Salzburgu. Upozorio me je da puno ne pričam i da će on voditi razgovor. Časne sestre, Hrvatice u tom samostanu bile su veoma prijazne. Raspitivale su se o našem emigrantskom životu i pitale da li u Astenu ima komunista. Naravno da ih nije bilo, ali je Đuro rekao da ima jedan i da smo ga istukli. ”A kada ste ga tukli, za kaj ga niste zatukli?!” Bilo je to pitanje jedne časne sestre. Đuro i ja smo se samo zgledali.

Zapanjen govorom Krunoslava Draganovića

-Austrija je u to vrijeme bila pod okupacijom, ali izgleda da je samo u ”Ruskoj zoni” djelovanje ustaške emigracije bilo, donekle, suzbijeno. A u Austriji nije bilo problema za ustaške ratne zločince. Jedan od najpoznatijih, svečenik Vilim Cecelja, ratni zločinac i kažu ispovjednik krvavog Ante Pavelića, služio je u jednoj tamošnjoj crkvi. Sa Slovencem Viktorom Marincem sa kojim sam stanovao i sa Đurom Jelićem, odem jedne nedjelje na Ceceljevu misu. Sa njim je, toga dana, bio jedan mnogima nepoznat svećenik. Taj je bio veoma radikalan i dan-danas pamtim kako je govorio. Propovijedao je ovo: ”Krist je progonio svoje neprijatelje i rekao je ako nam smetaju treba ih pobiti. Tako i mi Hrvati treba da tjeramo naše neprijatelje, a ako nam smetaju trebamo ih pobiti, jer je to kazao gospodin Krist.” Da bi potom nastavio: ”Najgora su djeca iz mješovtih brakova, pa zato kada Hrvat ili Hrvatica stupaju u mješoviti brak, oni svoga druga treba da prevedu u katoličku vjeru. Ako to nije moguće onda je obavezno da djecu krste u našoj vjeri, da budu Hrvati i Hrvatice…”.

-Bio sam zapanjen govorom katoličkog svećenika o ubianju koje odobrava Isus!? Mi nismo znali ko je taj čovjek, ali kasnije doznadosmo da  to bijše zloglasni svećenik Krunoslav Draganović. Taj zločinc je bio glavni organizator ”pacovskih kanala”, kojima je i Pavelić pobjegao iz Hrvatske. I taj pop Draganović, kako su ga komunističke vlasti zvale, veoma brzo se , sa Titovim odobrenjem, vratio u Jugoslaviju i 1983. Godine umro u Sarajevu. Istina je da smo mi u emigracii imali daleko jasniju sliku o odnosu komunista i ustaša, dok je u Jugoslaviju propagandom zavedeno stanovništvo, slijepo vjerovalo komunističkom vođi Titu.

-Moj posao kod Amerikanaca bližio se kraju. Naime, čitava Američka misija, a i ja sa njima, spremala se za put u Ameriku. No, meni je ostalo još puno toga da uradim…

Venčanje iz snova u Salcburgu

-Zahvaljujući tom tradicionalnom Bečkom velesajmu, na kojeg je dolazilo na hiljade Jugoslovena, stigla je, kao posjetilac i moja vjerenica. Odsjela je kod naših prijatelja u Salcburgu. Bilo je to pred kraj 1956. godine i pred moj put u Ameriku. Ona je ostala u Austriji da čeka. Po mom dolasku u Njujork, veoma brzo sam sredio potrebnu dokumentaciju. Istog dana kada je na moje američke dokumente ”udaren” pečat ja sam krenuo u Evropu. Salcburg je čekao da proslavimo naše vjenčanje. U njemu se ostvario moj životni san. Tamo me je čekala moje prva i jedina ljubav, djevojka iz moje Slabinje. Vjenčali smo se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Danas je svi zovu teta Ana.

-Završio se, tako da kažem, ”prvi dio” naših života, a počeo ”prvi novi dio” naše zajedničke sudbine. Pred nama je bio čitav život i čitav kontinent, a mi spremni da ga pređemo. I prešli smo ga. Sa Istočne na Zapadnu obalu. Put je vodio od Čikaga do San Franciska.

Radio aparat za Lazu M. Kostića

-Jedan od velikih Srba, koji je u svojim knjigama oštrio  svijest vaskolikog srpstva, koji je nama u emigraciji diljem svijeta bio svjetionik rodoljublja, bijaše Lazo Markov Kostić. Kupovao sam njegove knjige kao i večina emigranata i na taj način mu pomagali da objavljuje ”putokaze”. On je sve radio i pisao ”na svoj trošak”. Dopisivao sam se sa njim. Živio je kao emigrant i kao nepoželjna osoba u komunističkom režimu Jugoslavije, u jednom selu pokraj Ciriha u Švajcarskoj.

-Javio sam mu se da ću proći kroz Cirih i da bih volio da se lično upoznamo. Molio sam ga da mi kaže šta da mu donesem na poklon da ima nešto što će ga podsjećati na nas koji ga visoko cijenmo i duboko poštujemo. Na moje insistiranje, tokom prepiske, ipak je na kraju ”popustio” i rekao da mu donesem radio-aparat. Našli smo se u Cirihu i izašli na ručak u jedan hotel. Gospodin Lazo je bio omanji čovjek, veoma duhovit, raspoložen i spreman na šalu. Odmah mi je rekao da neće da se žali ni na šta jer ”sve što bih vam rekao vi već znate i to iz vlastitog iskustva.” Bio je to divan i upečatljiv dan u mome životu. Poslije ga nisam viđao, ali smo ostali u povremenom, ali vrlo srdačnom kontaktu. Čuo sam da su radikali u Srbiji štampali njegove knjige. Ja ih najtoplije preporučujem srpskoj omladini, jer će uz njih mnoge nepoznanice i dileme o srpstvu, biti na najbolji i na najpošteniji način razrješene.

Naslovna fotografija: Nekada srpsko selo Slabinja na Baniji, koje je Ilija Bradarić napustio 1953. godine/skinuto sa video-zapisa drononm Igora Popovića

(U sledćem nastavku: Bjež` u crkvu Kraljeviću Marko )