Bjež` u crkvu Kraljeviću Marko!

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Sjećanje 97-godišnjeg Ilije Bradarića iz Sakramenta u Kaliforniji na zloglasni logor Jasenovac (5)

Piše: Nebojša Tošić

-U Čikagu gdje bijaše prva stanica našeg novog života, svakako da je najznačajniji korak bio odlazak u – crkvu, sjeća se Ilija Bradarić svojih prvih dana u Americi.- Mislim da je to jedini i odlučujući korak svakog našeg iseljenika, emigranta, izbjeglice ili namjernika. Svi, ama baš svi, koji se nađu u ”stranom svijetu”, imaju jedno pravo mjesto koje ih veže za domovinu, a to je – crkva! Volio sam mnogo naše stare junačke pjesme koje su generacijama mladih Srba bile osnovni putokaz ka ”čojstvu i junaštvu”.  I nije slučajno da je taj veliki učitelj sudbine, slijepi guslar izrekao spasonosni stih, ne samo epskom junaku, već svima nama: ”Bjež’ u crkvu, kraljeviću Marko!”

-Kada sam prvi put u Americi, u Čikagu, ušao u našu Srpsku Pravoslavnu Crkvu, bio sam sretan. Cijela služba božija bijaše na našem crkveno-staroslovenskom jeziku, melodična i pristupačna čak i onim Amerikancima koji ne razumiju izgovorene riječi. Osjećao sam se kao u starom kraju. Sklopljenih očiju, u tom momentu, kao da sam se nalazio u našoj ubogoj slabinjskoj Crkvi Svete Petke. Ustaše su joj srušile krov, pa je izgledalo, a tako jeste, da su joj krov sama nebesa. Osjetio sam tada, svom dubinom svoje duše, da sam ja ”jedan od pozvanih” (mnogo zvanih, malo odabranih).

-Posebno me je dojmio govor pokojnog sveštenika, prote Dušana Popovića. Počeo je ovim riječima: ”Ovaj naš sveti hram podigla ga je sirotinja, naši Srbi i Srpkinje koji teško zarađuju dolar. Ovaj sveti hram sirotinja pomaže i u njega dolazi da se Bogu moli za zdravlje i dušu svoju i za pokoj duše umrle familije i prijatelja…” Govorio je tako jerej Dušan Popović, a u meni se otkrivala slika nastana svih naših crkava u starom kraju koje je podizala ”sirotinja raja”, na prvo mjesto stavljajući Boga i Slavu Božiju, pa onda sve ostalo.

-Eto tu gdje je i meni doviknula vila: Bjež’ u crkvu… u toj čikaškoj srpskoj crkvi rodila se odluka da gdje god budem i koliko god mogu, radim u crkvenim opštinama i pomažem ljudima kao što sam i sam. Razumljivo je da tada u Čikagu nisam imao ništa osim volje i želje da uspijem, da srvorim porodicu i da – pomažem.

-Iz Čikaga smo Ana i ja, otišli na Zapadnu obalu u Okland. ”Preko puta”, u San Francisku bijaše veliko brodogradilište. Kao veoma dobar elektrotehničar i sa poznavanjem engleskog jezika, dobio sam posao u Nevi šip jardu (Navy ship yard). Ugrađivao sam male i velike elektomotore u – podmornice. To je bilo veliko i dragocjeno iskustvo, ali i već solidan korak u ”novom kraju”. U Oklandu gdje bijaše naša prva luka i naš prvi dom, je i Srpska pravoslavna crkva Sveti Đorđe. Od samog našeg dolaska uključio sam se u njen rad.

-Kada je brodogradilište u San Fracisk zatvoreno, pređem da radim isti posao u brodogradilištu u Valeju. Nastanismo se u Plezant Hilu divnom mjestašcu među brdima. Život je, baš ko one moje podmornice i brodovi, plovio svojim tokom. Tu mi se rodiše kćerka i sin!

-Nije trebalo mnogo da se upoznam sa ”našim ljudima”. Crkva je i ovdje, kao i svugdje gdje se nalaze Srbi, bila glavno okupljalište. I tada su postojale dvije grupe useljenika.Oni koji su davno prija rata došli ovamo i mi novopečeni politički emigranti. Bilo je tu večina oficira i vojnika Jugoslovenske vojske u otdžbini, i onih koji su se na razna načine dovijali da se iz Titove Jugoslavije dočepaju slobodnog svijeta.

-Priključio sam se, veoma brzo, Srpskom narodnom savezu (Serb National Federation) koji izdaje čuvene novine Amerikanski Srbobran. Uz pomoć tog saveza, a takođe uz pomoć Srpske Narodne Odbrane, bilo nam je mnogo lakše da se uključimo, prvenstveno u humanitarni rad, kako se to danas kaže. Prikupljali smo pomoć Srbima u domovini, a i ovdje u Americi. Na taj način polako sam se uklapao u veliku srpsku zajednicu na novom kontinentu.

-Naravno da i ”stari kraj” nije bio zaboravljen. Imali smo vezu sa Slabinjom, a čim se moglo odlučio sam i da nešto uradim i na postavljanju krova na crkvu Svete Petke. Svesrdno sam se angažovao kod naših Srba u Americi da prikupljamo pomoć i za obnovu Ckve Svete Petke u Slabinji i za obnovu  mnogih porušenih crkava na Baniji, pa za izgradnju nove crkve u Kostajnici 1971. Sav prikupljeni novac sam slao vladiki Simeonu u Karlovac. Nije se mnogo napredovalo. Mi Srbi smo imali ogromnu volju i želju da obnavljamo i gradimo hramove, ali komunistička vlast je to, gdje god je mogla, ”usporavala”.

-Jednom je, vjerovatno neko od naših Slabinjana rasutih po svijetu, a ovaj put iz Belgije, organizovao ”omladinsku radnu brigadu”. Došli su ti srpski omladinci sa prijateljima Belgijancima, da dobrovoljno učestvuju u obnovi naše slabinjske crkve. I ništa nisu uradili. Vlast koju su držali komunisti Srbi nije im to dozvolila!

-Prvi put sam, nakon emigracije došo u Slabinju odmah po završetku posljednjeg rata u Hrvatskoj. Malo je bilo stanovnika. Obišao sam svoju rodnu kuću. Prazna. Moja mlađa sestra koja bijaše dijete tokom nesretnog Drugog svjetskog rata, kao i dosta drugih prijatelja i poznanika, stanovali su ”negdje drugo”. Bilo je tužno doći na mjesto gdje si rođen, gdje si na prvim koracima u životu doživio ono što nikom ne bi poželio, doći tamo gdje gotovo nikoga iz tvoje generacije nema. Doći na mjesto, gdje je još i danas, krov crkve Svete Petke, samo nebo. Gledao sam iz te naše crkve u nebesa i plakao. Plakao nad sudbinom sela, nad sudbinom naše vjere, nad sudbinom svih onih poklanih i zvjerski ubijenih u Jasenovcu i na drugim stratištima monstruozne hrvtske države. Vapio sam: Bože sačuvaj i sakloni…

-Bijaše to moj, može se reći, opoštaj sa rodnim selom, sa još živim prijateljima i rodbinom, ali ne i zaborav! Bodrilo me je uvjerenje da pomašem onoliko koliko mogu, da sakupljam ljude koji žele pomoći, onoliko koliko mogu znajući da je to jedii način da i mi ”nejaki” vršimo uzvišenu  zapovjest Božiju – Pomozi!

Nezaboravni trenuci sa čika Ilijom i teta Anom 

Sjećanje Jove Lalušića logoraša iz rata u Bosni

– Bio sam logoraš u muslimanskom Državnom koncentracionom logoru Silos u Tarčinu kod Sarajeva. Da se zna da je logor osnovao Alija Izetbegović. Pune četiri godine bio sa, sa još 600 Srba, utamničen u tom strašnom ”Sarajevskom Aušvicu”. Kako je bilo, bilo je. Nakon izlaska iz logora emigrirao sam sa porodicom u Ameriku. Prva stanica bila je Okland i ckva Svetog Đorđa. (Opet bijaše, a kako bi drukčije: ”Bjež’ u crkvu Kraljeviću Marko”). Bez igdje ičega, a to je poznato svim izbjeglicama, u crkvu smo dolazili kako smo znali. Nismo imali auto, pa su nas prevozili prijatelji. Sve nam je bilo novo i nepoznato. Jednom je iskrslo da se nemamo kako vratiti u San Francisko gdje smo tada stanovali. I prilazi nam jedan oniži gospodin sa suprugom, rukuje se i šali se, kako mi vjerujemo, kada kaže: ”dok sam ja ovdje, za vas nema problema”. Smijemo se. Hajde, baš lijepo. I odveze nas taj bračni par kući, a to bijaše baš podaleko i rekoše da ćemo se vidjeti iduće nedjelje u crkvi. Nit oni znaju ništa o nama sem da smo izbjeglice, niti mi išta o njima znamo sem da su ”naši”.

-Iduće nedjelje u crkvi ponovni susret. Samo nam kaže: Ja sam čika Ilija, a ovo je teta Ana i danas ste kod nas na ručku. Ne brinite, teta Ana dobro kuha”. Nismo znali da u tom trenutku ”stari logoraš” govori sa ”mladim logorašem”, da su naše sudbine, na neki način, povezane bodljikavom žicom.

-Na ručku, u njegovoj predivnoj bašti u gradiću Plezant Hilu, i ja, i moja supruga Gordana i naša kćerka Jovana, dijete začuđeno svijetom u kojem se prvi put nađe, provedosmo, čini mi se, prvo, nakon mnogo godina, spokojno popodne. Ostalo je istorija koju će pričati naša djeca. Pa šta su taj čovjek i ta žena učinili za nas? Učinili su ono što nam je u tom trenutku trebalo, i što svima nama u svakom trenutku treba. Pružili su nam svoju ljubav. Učinili su da podignemo glave i pogledamo novim očima svijet oko nas i pokazali nam kako svako od nas može da bude velik. Malim znakom. I nije uzalud ona koju narod izreče: ”Ko ne vidi na orahu, ne vidi ni na tovaru”. A ja kažem: ”Ko ne zna čika Iliju i teta Anu, mnogo je propustio!”

Kraj