Put u besmrtnost u službi srpskog roda
NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE
Sećanje na Milutina Milankovića, jednog od najvećih srpskih naučnika
Piše: Nebojša Tošić
Evo, ja sam Niko i Ništa. Slamka među vihorovima, ”vihorovi” tutnje po obodima moje visoravni (sa koje su i veliki vrhovi nalik malim brdima), pa za mene nit’ znaju nit’ haju. A zvijezde u koje se za vedrine zagledam, ne znajuć’ im ni imena ni broja, sve to natkriljuju ”puštajući” me da se barem među njima osjetim domaćinski. Pa ko im je bliži od nas ovakvih neznalica pokovanih po planinskim visovima i onih što sav svoj život posvetiše putovanju kroz beskraj i vijekove, poput dede-strica moje prijateljice Maje Ilić.
Moj prika Jovo Lalušić vazda kaže, doduše uz dobru kruškovaču (mi je pečemo), da ja obmanjujem svoje čitaoce, ”ako te uopšte ko čita”.
-Sve govoriš o nekakvim oko tebe brdima, a dok se do tebe dođe valja ”dva sata uz planinu” i to dobre vožnje. A brate i polovičan si. Eto nedavno napisa u tom Slovu o bratu Milutina Milankovića, gospodinu Bogdanu Milankoviću, čuvenom graditelju violina i jednim od posljednje gospode nekadašnjeg, onog Sarajeva, i njegovoj unuci Maji Ilić što svjetsku slavu grafičarke teče u Holandiji…
-I šta onda!? – ko ljutnuh se ja, a odlično znam šta mi zamjera moj prika kojeg su, zajedno sa još šest stotina srpskih sokolova, četiri godine mučili muslimanski zlotvori u zloglasnom Silosu – Sarajevskom Aušvicu Balkana.
– Kako šta? Pa nisi napisao da je Bogdanov brat Milutin bio robijaš, da je u kazamatima austrijskog Nežidera trpio one iste muke kakve Srbi trpe u svim vremenima otkako se za nas zna…
-Znaš – pravdam se ja priki Jovi – novinari, a mene nekom greškom među njih zaveli, idu redom. Eto ja sam priču započeo sa Bogdanom i Majom, a Milutina nisam zaboravio niti skrajnuo kao što su ga godinama ”skrajnjavali” srpski novinari i ”izvlačeći ga iz šešira” kad im ispadne neka zgodna prilika da pokažu ”pamet” oko ”najpreciznijeg kalendara na svijetu, Milankovićevog!” i onda opet sve ”snom mrtvijem spava”. Njega sam ostavio ”za kasnije”.
– Ako si novinar – opet će moj prika – eno ti telefon pa zovi tvoju drugaricu Maju u Hag, neka ti ona kaže koju, jer je njena pokojna majka Jelisaveta, gospođa Lela, najbolje poznavala svoga strica. Eto ti i prilike da čitaocima portala Tamo daleko dopuniš ”Sagu o Milankovićima”.
Neukrotivi duh
I nemajući kud zovem Maju u Hag, ali prvo, za one koji nisu čitali ”prvi dio Sage”,”prepisujem ” moj uvod koji kaže:
”Kada Milutinu Milankoviću i njegovom bratu Bogdanu iz Dalja i Bogdanovoj unuci Maji iz Sarajeva nije bilo teško putovati kroz vrijeme, šta mene košta da iz (udobne) kalifornijske fotelje (putem „skajpa“) skoknem do Haga u Holandiji i iz prve ruke provjerim tu priču. Tamo već godinama živi Maja Ilić, nije da se hvalim, ali moja prijateljica iz mladosti, i čuvena grafičarka i majstor umjetničke fotografije. Ona svoj raskošni talenat crpi iz dubokih porodičnih korijena.
Milankovići su u skoro svakom segmentu svoga postojanja, ostavili po neko značajno, ali često„zaboravljenije“ ime uzidano u same temelje srpske kulture. Pa nije li i Majin djeda Bogdan, čuveni graditelj violina i istraživač plemenitog zvuka imao uzor u starijem bratu Milutinu, pa su obojica već zarana „šetali svemirom“ koji je bio mali ili taman po mjeri njihovog poimanja besmrtnosti.
Milutin je svoju vremensku mašinu pravio od jedne olovke, bilježnice i „metra“, Bogdan od olovke, notne sveske i alata za obradu drveta, a Maja od slikarskog bloka, metalne ploče i „šila“ za crtanje po metalu. Sve to stane u jednu sobu u Kapetan Mišinom zdanju u Beogradu (Milutin), u ugao jednog prostranog kupatila u Sarajevu (Bogdan), i u jednu kuhinjsku sobicu u Hagu (Maja). Zar tamo neki skučeni prostor može biti nekakva prepreka neukrotivom duhu Milanković-Ilićevih?
– Svi Srbi, što je gotovo nevjerovatno, slažu se da u dosadašnjoj srpskoj istoriji plejadu genijalnih naučnika predvode Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i Milutin Milanković, brat moga djeda Bogdana – kazuje nam Maja Ilić. – Dovoljno je reći da je on uvršten među dvadeset najvećih naučnika na planeti, i da po jedan krater na Mjesecu i na Marsu, te jedan asteroid, nose njegovo ime. Pored priča koje sam slušala od mame, koja je provela rat kao izbjeglica u Beogradu kod strica Milutina, čitala sam i sve što je ”deda stric” pisao kada se nakon genijalnih naučnih dostignuća, ”odmarao” u svijetu književnosti, pišući o svojim ”kosmičkim tajnama” i učeći nas da posmatramo sve što očima, srcem i razumom, možemo dosegnuti.
Susret srpskih genija
Njegovo književno remek-djelo popularne nauke, knjiga ”Kroz vasionu i vekove”, bilo je godinama obavezna lektira u njemačkim školama pa tako da je svaki stariji obrazovani Nijemac znao za Milutina Milankovića, recimo tih pedesetih godina dvadesetog vijeka, tada već i potpredsjednika Srpske akademije nauka i direktora beogradske Astronomske opservatorije i profesora Beogradskog univerziteta. Cijeli naučni svijet već više od jednog vijeka divio se i divi se srpskom geniju i njegovim prodorima u prošlost i u budućnost beskrajnog kosmosa. A da dodam, moj deda stric Milutin, ipak se ”susreo”sa srpskim velikanima Mihailom Pupinom i Nikolom Teslom u Srpskoj kulturnoj Bašti u Klivlendu. I tu, u besmrtnosti, uz spomenike i drugih srpskih velikanima, ostadoše zajedno.
– Srbin, podanik moćnog Austro-Ugarskog carstva, nakon udobnog djetinjstva na obalama Dunava u rodnom Dalju, potom blistave naučne mladosti i nevjerovatnih prodora u matematiku i u do tada neprevaziđene tajne ”armirano betonskih konstrukcija, mostova, akvadukta, vijadukta…” , dobija neobičan poziv. Vlade male Kraljevine Srbije, na razmeđi 19. i 20. vijeka, poziva ga da iz ”raskošnog Beča” sva svoja znanja stavi u službu srpskog roda i da svoje zacrtane puteve ka besmrtnosti nastavi na obalama Dunava, u Beogradu, u zemlji kojoj rodom i srcem pripada.
-Posebno je dirljivo kako opisuje svoj dolazak u Beograd gdje je u septembru 1909. godine postavljen za vanrednog profesora primjenjene matematike, koju su činile racionalna mehanika, nebeska mehanika i teorijska fizika. O tome napisa: ”…Ali kada izađoh na ulicu, videh oko sebe sve one čatrlje tadašnjeg Beograda i njegovu tursku kaldrmu, setih se Beča, svog delokruga i društvenog položaja u njemu – u tom velikom svetskom gradu bio sam viđena ličnost.
Ipak, osetih da se velike ideje mogu roditi i u uskim sredinama i da veličina i sjaj kolevke ne određuje sudbinu novorođenčeta…”.
U vasionu iz beogradske sobice
-Koračajući tom ”turskom kaldrmom” ulazio je u istoriju nauke jer će upravo tu, u Beogradu, u svojoj ”sobici u Kapetan Mišinom zdanju” dočekati da na osnovu njegove teorije svjetski naučnici otkriju ”Tajne ledenog doba”. Svakako da su ”običnim građanima”, pa i mnogim intelektualcima, nerazumljiva” istraživanja Milutina Milankovića, ali zato, naučnicima koji se bave klimatskim promjenama, njegovi naučni radovi, a posebno njegovo kapitalno djelo ”Kanon osunčavanja zemlje i njegov uticaj na problem ledenih doba„ jeste kamen temeljac za dalje prodore u ”klimatsku” prošlost, a i budućnost ove toliko značajne nauke. Bio je i za života veoma cijenjen naučnik, ali tek poslije njegove smrti, današnja nauka je u ”praksi” dokazala da su joj okosnica upravo ispravnost njegovih teorija. Dugo je trebalo da u Srbiji shvate njegov genije, ali, Bogu hvala, posljednjih decenija on je zauzeo svoje mjesto uz Teslu i Pupina.
-Nama je nezamislivo u kakvim se rasponima kretala misao Milutina Milankovića. Da bi objasnio pojavu ”ledenih doba” i ”klimatske promjene ” (danas toliko popularne u ”masama”, a uz to im apsolutno nerazumljive), svojim matematičkim genijem on je još 1932. godine ”… smislio čuvenu diferencijalnu jednačinu kretanja Zemljinih polova. Našao je da je pre oko 300 miliona godina Evropa bila u takvom položaju da se Severni pol nalazio u Tihom okeanu, a danas se kreće prema svome krajnjem, ravnotežnom položaju u Sibiru, blizu mesta gde reka Pečora utiče u Severni ledeni okean… U svojoj teoriji obuhvatio je i periode od milion godina u prošlosti i predviđanja za hiljadu godina u budućnosti…).
– Ako mnogima nije razumljiva ”vrhunska nauka” , ipak se svi razumijemo u male, ”obične stvari” koje ne mimoilaze ”ni kraljeviće ni prosjake” . Normalno nam je da sjećanjima svakodnevno putujemo kroz vrijeme, ali u ono prošlo, jer tu svakoga možemo naći. U Vaznesenjskoj crkvi u Beogradu, 14. juna 1914. godine vjenčali su se Milutin Milenković i njegova životna saputnica, Hristina, zvana Tinka, Topuzović. Planirali su da ”medeni mjesec” provedu u njegovom Dalju, da ”skoknu” do Ženeve i do Beča, pa da se mladoženja ponovo posveti svojim bilježnicama, koje je, uostalom, i na put ponjeo sa sobom. Vozom do Novog Sada, a onda belom lađom ”Gizela”, nazvanoj po starijoj kćerci cara Franje Jisipa, do Vukovara, pa okićenim čezama do željenog Dalja. I tu, u Dalju, tada u Austrougarskoj, obistinjuje se ona narodna: ”Čovjek snuje, Bog određuje”.
U samo praskozorje na vratima njegovog rodnog doma na obali Dunava, pojaviše se austrijski vojnici i kao državljanina Srbije zarobiše ga i sprovedoše prvo u garnizonski zatvor u Osijeku, pa u Turanj kod Karlovca, da bi se oktobra 1914. obreo u zloglasnom koncentracionom logoru u Nežideru, za kojeg Miladin Nikolić Rasinski zapisa: ”Ovo je bio logor za srpsku elitu, za sve one od kojih je Austrougarska strepela!”.
Umesto na medeni mesec u austrougarski logor
U svojim logorskim zapisima Milanković kazuje: ”Život u logoru bivao je sve teži. Onde se bolest ugnezdila, a smrt kosila. Bilo je dana kada iz našegkruga odnesoše u izvesnim vremenskim razmacima jedan za drugim deset leševa, da ih bace u jamu. Tek što bi se u nama stišao užas takvog jednog prizora, sledova bi mu idući. Zato nam se pričinjavalo da je broj umrlih još veći…” Još jedan od preživjelih, Dušan Krivokapić svjedoči: ”U ovaj logor je ušlo 14.500 srpskih i crnogorskih žitelja: u lageru je svoje kosti ostavilo 9.700: iz lagera je golu dušu iznelo 4.800 lica.”
Punih pet mjeseci Milutin se nalazio u ovom predvorju smrti. Za to vrijeme, njegova supruga Tinka,”moja lavica” kako je opisuje u svojim Memoarima, požrtvovano se borila da svome mužu otvori put u slobodu i spasenje. Uspjela je ” uz pomoć ujka Vase i profesora Čubera i na intervenciju ministra-predsednika grofa Stefana Tisa, da njen voljeni suprug bude pušten iz zatočeničkog logora da živi u Budimpešti, kao internirac.”
U feljtonu beogradske Politike ”Putovanje kroz beskraj i vekove Milutina Milankovića” jasno ističu da je on ”… Već u to vreme pripadao elitnoj grupi ljudi koji su bili strasno posvećeni jednom jedinom cilju – nauci u službi čoveka. U tom poslu ih nije moglo pokolebati ništa, ni rat, ni neprijateljstva, ni ljudske omraze. Samo tako možemo razumeti njegov čin oslobađanja iz austrijskih logora, i to da ga je Budimpešta prihvatila kao talentovanog i već uglednog naučnika, a ne kao potencijalnog neprijatelja, Srbina…” Zahvaljujući tome u Budimpešti mu je omogućeno da nastavi svoja naučna istraživanja koristeći se bogatim specijalizovanim bibliotekama i o tome piše:
„Polovinom 1917. dovrših definitivno rukopis svoga dela, dadoh mu naslov ’Matematičke osnove kosmičkog zračenja’ ” U njemu su opisane promene osunčavanja Zemlje tokom poslednjih 600.000 godina. Posebno je isticao ”… da je bilo ”đavolski teško ” živeti u Mađarskoj, misliti na srpskom, a pisati na nemačkom delo koje će uveliko izmeniti, možda ne odmah, ali za nekoliko godina, svetsko znanje o klimi Zemlje i drugih planeta.” Krajem 1918. godine završava se Prvi svjetski rat. Ujedinjuju se Južni Sloveni i prvog decembra se proglašava Kraljevina SHS. Milutin Milanković sa porodicom i rezultatima četvorogodišnjeg rada uspeva da se ukrca na brod za Beograd. Onaj isti brod „Gizela” kojim se sa suprugom Hristinom otisnuo na svadbeni put. „Posle trodnevne udobne plovidbe, stigoh 15. marta 1919. godine u Beograd i završih time svoje petogodišnje burno svadbeno putovanje.”
Ljubav prema zvezdama i Dunavu
Porodica Milanković vratila se iz Pešte u Beograd uvećana za sina Vasilija, a naš junak Milutin s matematičkom teorijom kojom je objasnio sadašnju klimu na Zemlji, Marsu i Veneri. Tamo ih je čekao njihov neoštećen stan, a na teško razorenom Univerzitetu u dva sopčeta Matematičkog seminara, „sve njegove police stajale su na svom starom mestu i bile, kao i pre, prepune knjiga”, tako da se Milutin mogao odmah posvetiti svome naučnom radu.
Milutin je s Tinkom proživeo 44 godine skladnog braka. Pratila ga je u svim teškim trenucima. Bila je uz njega i u onim sumornim godinama Drugog svjetskog rata, trpeći oskudicu poput svih žitelja Beograda. Bila je tihi svjedok Milutinovog ”povlačenja iz javnosti” i nepristajanja da se zavrijeme te okupacije javno eksponira. Veoma brzo je i u Novoj Jugoslaviji dospio do najvećih akademskih titula i zvanja, ali tek poslije njegove smrti, kako to obično biva, njegova slava je izbila u zaslužene vrhove.
– I čitav njegov život, od djetinjstva do upokojenja, isprepleten je ljubavlju prema zvijezdama i Dunavu. Gledao je ovu svoju rijeku iz vrta rodne kuće kako otkida ”komad po komad zemlje”, gledao je u mladosti u Beču, gledao je u iternaciji u Budimpešti, gledao je sa prozora iz svoje sobice u kapetan Mišinom zdanju i nadahnjivao se tom mitskom ”Arijadninom niti svoga postojanja”. I zvijezdama je bio”privržen”. I one njemu. A i kako ne bi. Pa nije li mu to nebesko prostranstvo bilo u krvi, u svakom djeliću njegovog bića. Bili su jedno – reći će Maja Ilić.
