Porodica kao Ujedinjene nacije u malom

NEŠINE PIRČE IZ KLIFORNIJE

Sjećnja braće Grinfeld, Borisa i Branka

Imam braću i sestre u Zagrebu,  Beogradu, Kanadi, Belorusiji i Australiji s očeve, kao i u Japanu, Nemačkoj, Švajcarskoj i SAD s  majčine strane, kaže Hiroši Jamasaki Vukelić 

Piše: Nebojša Tošić

Odrastao sam uz Preobražensku  crkvu na Staroj stanici u Sarajevu. Remek djelo je to arhitekte Aleksandra Deroka i vještih graditelja, kamenorezaca, stolara, ikonopisaca, rječju znamenitih zanatlija. Njihovih će se  „ruku djelo“ vidjeti dok je vijeka, a imena će možda nestati u sjeni  zaborava i ostati zapisana samo u knjigama starostavnim. Ko od nas, koji nikada te knjige nećemo čitati, zna koji je livac  „salio zvona“, koji je  „Rade Neimar“ klesao kamen, ko  je ikonopisao freske na zidovima unutar hrama i onu, Hrista Svedržitelja poviše veličanstvenih  ulaznih crkvenih dveri?

A „tajnu“ ko je napravio veličanstvena i u svojoj jednostavnoj  ljepoti moćna vrata, ona sa sjeverne i ona sa zapadne strane hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg na Banovu, otkrila mi je, još u  mome dječačkom dobu, teta Jovanka Grinfeld. Ona su stvorena rukama njenoga oca Nikole Jerkovića, znamenitog stolara iz  Mrkonjić Grada. Često sam zamišljao sa kakvom pažnjom su prenošene,  polako ali sigurno, te ogromne teške dveri, ka svome sarajevskom odredištu, da bi se od te 1939. godine, kada je hram osvještan, zauvijek  stajale na ulazu u svetinju i da se  dovijeka raskriljuju onima koji kucaju na njih.

Teta Jovanka je stigla u Sarajevo iz Mrkonjić Grada sa mužem, čuvenim doktorom Julijem Grinfeldom i dvojicom sinova, Borisom i Brankom, koji su postali, tada, početkom tih šezdesetih godina prošlog vijeka, moji vječni  i doživotni prijatelji. Imađah u to vrijeme 12-13 godina, kada se u mom razredu, u Osnovnoj školi u naselju Hrasno, pojavi novi  učenik. Zvao se Boris Grinfeld.  Njegovog oca doktora Julija Grinfelda nikada nisam vidio (kada  su to očevi dolazili u školu),  ali se njegovo ime s poštovanjem  izgovaralo širom Bosne. Ubrzo po  dolasku u Sarajevo se upokojio, a teta Joša, kako smo je zvali, postade jedini oslonac dvojici svojih sinova. Godinama smo  odrastali zajedno bez obzira što  je Boris otišao u tehničku školu,  ja u Gimnaziju, a „mali“ Branko,  samo dvije godine mlađi od nas,  upisao Medicinsku školu i krenuo očevim doktorskim putem.

U jednom od bezbrojnih razgovora  za kuhinjskim stolom u njihovom  dvosobnom stanu na Grbavici, uz neprevaziđene uštipke  tete Joše, kada su nam se otkrivale ”sve tajne svijeta”, saznajem da je Branko dobio ime po očevom prvom rođaku  Branku Vukeliću, heroju Dalekog  Istoka. Onom Branku (!!!) koji je u grupi Rikarda  Zorgea stvarao svjetsku istoriju.  Prvi su javili Josifu Visarionoviču Staljinu – Kobi, tačan datum kada će nacistička Njemačka krenuti na  Sovjetski Savez…

Otkuda sada ta veza između porodica Vukelić i Grinfeld? Pa  da vam objasnimo. Dr Julije je bio sin Rudolfa Grinfelda i Osječanke Ane Miškolci, a rođen  je 1912. u Zagrebu. Njegova tetka Vilma, sestra Anina, već je bila  udata za austrougarskog oficira,  Srbina iz Like, Milivoja Vukelića i imali su sina Branka koji  se rodio 1904. Julije Grinfeld 1939. godine završav medicinu, a Branka  Vukelića, njegovog starijeg rođaka (od dvije sestre djeca) nemirna narav odvela je „širom svijeta“ da bi se, već uveliko, skrasio u Japanu kao novinar beogradske Politike.  Tamo se ženi sa Japankom Jošiko Jamasaki . Hapšenje Branka Vukelića 18. oktobra 1940., a naročito objavljivanje vijesti o otkrivanju  mreže međunarodnih špijuna , odjeknula je tadašnjim svijetom.

Vjerni drug i saučesnik  čuvenog špijuna Rihara Zorgea umire 13. januara 1945., šest mjeseci prije kapitulacije Japana. Iza njega su ostali  supruga Jošiko Jamasaki Vukelić i sin Lavoslav Hiroši Jamasaki Vukelić.

– U tim smutnim vremenima rata samo mali  dio porodice Grinfeld, ovamo u Evropi, uspijeva  da preživi Jasenovac  i njemačke konclogore. Veći dio nije imao tu sreću – kazuje Boris. – Iako je bio  Jevrej tata je njemačkim vlastima, kao doktor bio dragocjen. Ipak, godine 1943. na red za Jasenovac  došli su moji deda i baka i tetke.  Tata je, nekoliko dana prije dobio „službene papire“ koji su ga štitili od anti jevrejskih zakona. Naime, Njemci su isključivo iz praktičnih razloga, nikakve humanosti kod njih nije bilo, ”štedili” određene kategorije građana koji su im mogli ”biti od koristi” . U tu grupu su spadali i doktori-jevreji, i njihove uže porodice. Sa tim dokumentom otišao je na  zagrebački željeznički kolodvor  i u posljednji momenat, uz veliku  mogućnost da ga „priključe transportu“, iz ustaških ruku iščupao  roditelje i sestre…

-Interesantna je epizoda koju smo u porodici često s osmjehom prepričavali. Naime, u ogromnom transportu za Jasenovac otac je pronašao majku i sestre i izveo ih iz voza. Onda je trčao pored kompozicije i glasno uzvikivao dedino ime. Ovaj se pojavio na vratima upravo u trenutku kada je voz kretao. Nije mogao da iskoči, ali su ga doslovno gurnuli i on je ”skočio” u naručje njemačkog vojnika koji je pratio tatu i na neki način ”osiguravao” da ustaše iz transporta poštuju njemačke naredbe o doktorima. U šali smo govorili da se deda Rudolf spasio od logora skokom u naručje Švabe.

– Naravno ostanak tatine porodice u Zagrebu bio je krajnje rizičan. Ipak, našao se neko visoko „u vlasti“, a koji je znao da su doktri neophodni u Bosni, prvenstveno da rade na suzbijanje endemskog sifilisa koji je tamo harao . Tako mu je omogućeno da se sa porodicom dokopa „provincije“ – nastavlja priču Branko. – Slijedio je  Doboj, Jajce, Prozor, Goražde, Travnik. Pred kraj rata, 1944. godine, tata oboljeva od pjegavog tifusa i iz bolnice u Jajcu uspijeva da se dokopa „šume“. Kao iskusan  doktor radi u bolnici Desete krajiške divizije. Odmah  poslije rata, po direktivi, dolazi za liječnika u Mrkonjić Grad. Ubrzo postaje legendarna ličnost i neumorni  radnik, narodni doktor. Nakon dvanaest godina preselili smo  se u Sarajevo i tu je tata, ubrzo, 1961. godine preminuo.

Moje drugovanje sa Borisom i Brankom bilo je ispunjeno divljenjem  i poštovanjem prema teti Jovanki, koja se  upokojila 1977. godine, sretna i ponosna  na svoje sinove koje je uspjela da izvede „na pravi put“. Boris se  već od rane mladosti izdvajao svojim matematičkim  sposobnostima. Bio je dvostruki  šampion BiH u matematici i  pobjednik na mnogim takmičenjima. Već tada se vidjelo da je predodređen za velike stvari na području „računanja“. Stoga nas nije  iznenadilo da je postao jedan od prestižnih svjetskih magova za kompjutere, pionir onih vremena  kada su te čudesne „mašine“ pokoravale svijet. On bijaše prva generacija sa diplomom Računarska tehnika i informiranje na  zagrebačkom studiju Računala.

Mi njegovi prijatelji u Sarajevu  ponosili smo se kada je dolazio iz Zagreba  da  velikim privrednim sistemima uvodi prve kompjutere čuvene firme UNIVACU. Bili su to metalni „sanduci“ zavidne širine, visine i dužine. Nastavljali su se jedan  na drugi. Tako je jedan kompjuter, složen iz zasebnih dijelova, često zauzimao čitav sprat. A te kompjutere „uvodio“ je Boris, kao vrhunski stručnjak i širom tadašnje  zemlje.

– Boravio sam u Americi u Mičigenu na usavršavanju u vrijeme kada smo stvarno bili pioniri u ovom poslu. Ipak sam se vratio u Jugoslaviju i kao stručnjak se, 1979. zaposlio u SRCU, čuvenom  Sveučilišnom računarskom centru u Zagrebu i tu sam ostao do penzije. Sada, kada se osvrnem na „kompjutere“ , na generacije mladih  naučnika, ljekara, inženjera, „običnog svijeta“, koji svojim mašinama suvereno vladaju i osvajaju  i vrijeme i prostor, moram biti  ponosan, jer ja sam u same temelje  razvoja „informatike“, utkao svoje  najplodnije godine i znanje. I  eto ovo što ti rekoh, rezultat je toga našeg pionirskog rada. I taj mali ”obični“ laptop ispred tebe,  putem kojeg razgovaramo, ima više  snage u sebi, nego onaj nekadašnji  čitav sprat ispunjen „sanducima,”  i povezan kao željeznički vagoni.  Moj sin Pavle Grinfeld, je krenuo djedovim doktorskim stopama, i uvaženi je liječnik.

A Branko Grinfeld, mlađi sin  Doktora Julija Grinfelda, krenuo je očevim stopama. Upisao je,  prvo srednju medicinsku školu, i  temeljito se počeo pripremati za  svoj humani poziv. Potom kao jedan  od briljantnih studenata, 1973.godine završava Sarajevski medicinski fakultet i odlazi u – vojsku u Beograd.

– U Beogradu živi naš rođak  Hiroši Jamasaki Vukelić, on je  rođen 1941. godine u Tokiju. Odlučio sam da ga potražim i upoznam.  Dočekao me je stvarno bratski. Kasnije sam upoznao i njegovu suprugu  Kajoko, koja je predavala japanski  jezik na beogradskom Filološkom  fakultetu i sinove, Branka (naravno dobio ime po djedu), Mihajla  i Nebojšu. Naše rođačko prijateljstvo do dana današnjeg traje.

Potražio sam gospodina Hirošija (internet, internet), i od  njega odmah dobio odgovor.

– Branko je bio na odsluženju vojnog roka i došao u Beograd da me  traži. Posle smo nastavili da se  viđamo, u Sarajevu nekoliko puta,  išli smo zajedno na letovanje,  ali to lepo druženje dve porodice  prekinuo je rat. Brankova supruga, Jasna i deca Julije i Sonja su u  poslednjem momentu izašli iz Sarajeva i došli u Beograd, pa smo  čekali i čekali dok Branko nije  uspeo da napusti ratom zahvaćeni grad. Tako smo obnovili druženje dok nisu otišli u Kanadu.  Jednom sam ih posetio u Vindzoru, sa dopisnikom japanskog lista  Asahi Šimbun koji je napisao reportažu o njihovim doživljajima. Sa Borisom sam se upoznao kasnije kad sam bio u Zagrebu. Čujemo se povremeno ali, moram priznati, znatno ređe u poslednje vreme. Na žalost, nisam imao priliku da se  upoznam s njihovom majkom Jovankom – kaže gospodin Hiroši.

– Jednoga dana, na Gvozdu u Zagrebu – kazuje Boris – gdje sam kao student stanovao u polovini „Vile Grinfeld“ (drugu polovinu  je, „razumljivo“, prisvojila nova  vlast), pojavio se naš rođak Hiroši. Bio je to divan susret, jer došao je da upozna i „zagrebački dio familije“. Izvanredno elokventan, zanimljiv znao je isticati:  „Sa mojom suprugom Kajoko imam  tri sina i četiri unuka. Čitavo  bogatstvo! Pored toga, imam braću  i sestre u Zagrebu, Beogradu, Kanadi, Belorusiji i Australiji s očeve, kao i u Japanu, Nemačkoj, Švajcarskoj i SAD s majčine strane. Dakle, moje pleme Jamasaki- Vukelić predstavlja Ujedinjene nacije  u malom“. Potom sam se upoznao sa  njegovom majkom Jošiko Jamasaki  Vukelić, jednom plemenitom gospođom koja me je neobično, svojom  dobrotom, podsjećala na majku Jovanku. Žao mi je što se njih dvije  nikada  nisu srele.

– Sa gospođom Jošiko Jamasaki  Vukelić sretao sam se nekoliko  puta – „preuzima“ razgovor Branko. – Bila je kod nas u Sarajevu, pa  sam je vodio na sva ona predivna  mjesta koja su oslikavala našu  domovinu. Jedanput smo bili u Počitelju. Tu je napravila seriju fotografija. Na mnogima sam bio ja,  ali interesantno, nikada u prvom  planu. Njeno umjetničko oko znalo  je da izabere detalj „u pozadini“, pa bi fotografija dobijala baš  onu auru koju znaju samo umjetnici  da dočaraju. Bila je oduševljena  našim junačkim pjesmama i prevodila ih je sa engleskog na japanski. Hiroši, sin njen, čovjek  koji je napisao PRVI „Japansko srpski – srpsko japanski rečnik  sa kratkom gramatikom japanskog  jezika“ i koji je preveo „Gorski  vijenac“ na japanski jezik, blago  se šalio sa njom i naravno pomagao joj u prevodima sa „originala“.  Mi smo joj pomagali tako da smo,  recimo, nabavljali reprodukcije  crteža Kraljevića Marka čuvenog  slikara Ljube Babića i drugih.

Sa Brankom Grinfeldom boravio  sam u Pančevu. Bili smo izbjeglice i zahvaljujući Jevrejskoj opštini Sarajevo imali smo smještaj i  šansu da odemo što dalje od rata. On je izabrao, 1992. godine Kanadu. Briljantni doktor, a potom  briljantni specijalista nefrolog, u novoj domovini morao je da  nostrificira diplomu. I ti dodatni ispiti i polaganja (ne treba  naglašavati da je dobijao najviše  ocjene) obezbijedili su mu status  doktora i u Kanadi i u Americi, i  još jednu specijalizaciju. Postao  je specijalista Interne medicine.  Danas živi u mjestu Kalamazu  (Kalamazoo) u Mičigenu, i često  ide u posjetu unucima Feliksu i  Matildi, sinu Juliju i snahi Dženifer u Toronto i kćerki Sonji u  Kolumbiju u Mizuriju. Ona je diplomirala Biologiju i Japanski  jezik, a nakon toga Farmaciju i  sada radi kao farmaceut za nove  istraživačke lijekove.

S ponosom nosi dedino ime: Brankov sin Julije sa porodicom- Njen univerzitet u Kalamazu  imao je program saradnje sa Japanom, pa je Sonja otišla tamo da  usavršava japanski jezik. Naravno da je brižna mama Jasna „navijala“ da je posjetimo i mi smo tamo otišli. Bio je to nezaboravan put i prilika da obiđemo i  japanske rođake i porodičnu grobnicu Jošiko Jamasaki Vukelić.  Izučavajući običaje Japana Sonja  je znala kako da na poseban način  oda poštu sjenima gospođe Jošiko  i Branka Vukelića, čije je ime  uklesano na spomeniku.  On je tu prisutan samo „snažnom uspomenom“.  Na tom mjestu, kojeg natkriljuje  sveta planina Fudži, pomolismo se   za duše svih naših najbližih,  uz nježna sjećanja na oca Julija i majku Jovanku – reče nam Branko na kraju razgovora.

Pregršt sjećanja pod svetom planinom

– Urnu mog oca iz kaznionice Abaširi na krajnjem severu Japana, donela je moja  majka u Tokio. Njena porodica, međutim nije htela da urna ostane u kući pa je moja  majka morala da je poveri mitropolitu Japanske pravoslavne crkve Sergiju, Rusu,  koji je bio “izolovan” u jednoj kući u Tokiju. Inače, on je venčao moje roditelje i  družio se s njima i posle.

-Njegova kuća je bombardovana i izgorela do temelja  1945. godine, i urna je izgubljena. Posle smrti moje majke, slučajno sam saznao gde  se nalazila ta kuća, posetio sam je, a tamo je bilo obdanište s betoniranim dvorištem. Tu sam našao staro trešnjino drvo i malo zemlje oko korenja. Uzeo sam  šaku zemlje i pola sam je posipao na grob mojih roditelja, a pola doneo u Beograd  da stoji ispred slike moga oca Branka, kaže gospodin Hiroši.

Naslovna fotografija: Teta Jovanka sa sinovima Brnkom i Borisom još dok su živeli dečačke snove