Remek dela od industrijskog otpada

Miroljub Miki Kršanin, nadaleko poznati privrednik i umetnik
Piše: Predrag Savić
Ima ljudi koji, čega god se late, prave velika dela, a jedan od njih je svakako Miroljub Miki Kršanin, čovek koji je uspeo da naizgled nespojive svetove industrije i umetnosti pretvori u dve strane iste stvaralačke biografije.
Kao mašinski inženjer i konstruktor, posle godina provedenih u „Utva aluminijumu“, sa bratom Draganom je 1990. godine osnovao pančevački „Tehnomarket“, kompaniju koja je izrasla u veliki poslovni sistem čiji se aluminijumski profili distribuiraju i ugrađuju u čak 44 zemlje sveta. Za poslovne uspehe proglašavan je i za privrednika godine, ali Kršaninova druga, umetnička biografija danas je gotovo podjednako upečatljiva kao i ona industrijska.
Slikar, vajar i dizajner, član Slikarske sekcije ULUPUDS-a, od akrila, metala, aluminijumskih opiljaka, industrijskog otpada i neobičnih aluminijumskih formi stvara dela u kojima fabrički višak dobija novi život i postaje umetnost. Njegove slike i skulpture izlagane su u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić“, Akademiji umetnosti u Biškeku, Muzeju Hercegovine u Trebinju, Konaku kneginje Ljubice, Kući Đure Jakšića, kulturnim centrima Novog Sada i Zlatibora, Gradskom muzeju Pančeva i galerijama u Budimpešti …
A njegova dela danas se nalaze u privatnim kolekcijama u SAD, Švajcarskoj, Austriji, Nemačkoj, Francuskoj i Rumuniji, kao i u muzejskim i institucionalnim zbirkama u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Grčkoj i Kirgistanu.
- Nedavno ste imali veoma zapaženu izložbu u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu. Posle toliko godina rada, šta Vam je značilo da svoj opus predstavite upravo u jednom od najpoznatijih beogradskih izložbenih prostora?
-Izložba u „Cvijeti Zuzorić“ za mene je imala posebno značenje. Ne samo zbog ugleda tog izložbenog prostora, već zato što sam prvi put na jednom mestu mogao da sagledam veliki deo onoga što sam radio tokom više od dve decenije.
Kada čovek radi godinama, on obično gleda sledeću sliku ili sledeću skulpturu. Na izložbi sam prvi put mogao da se odmaknem i pogledam sve to kao celinu. Tada sam shvatio da radovi koji su nastajali u različitim periodima ipak govore istim jezikom.
Posebno mi je značilo mišljenje publike. Ne živim od umetnosti, ne stvaram da bih se dopao žiriju i nemam potrebu da dokazujem svoju vrednost prodajom radova. Zato mi je neposredna reakcija ljudi koji su došli na izložbu bila možda najvažnija potvrda.
Posle te izložbe osetio sam i nešto drugo: da više nemam potrebu da izlažem po svaku cenu. Više me interesuje šta ću sledeće stvoriti nego gde ću sledeće izlagati.
- Vi ste po obrazovanju mašinski inženjer i konstruktor, jedan od najuspešnijih srpskih privrednika, a više od dve decenije paralelno gradite umetnički opus. Kada se dogodio trenutak u kojem je inženjer počeo da ustupa mesto slikaru i vajaru?
-Ne bih rekao da je inženjer ikada ustupio mesto umetniku. Pre bih rekao da su u jednom trenutku počeli da žive zajedno. Počeo sam da slikam još u ranom detinjstvu i pobeđivao sam na takmičenjima školskih crteža. Kasnije su me porodične okolnosti, ali i izražena sklonost ka tehnici, usmerile ka tehničkom obrazovanju.
Ipak, nikada nisam prestao da slikam — kad god sam za to imao dovoljno vremena. Pre dvadesetak godina, kada sam već imao izgrađen profesionalni život i formiranu porodicu, intenzivnije sam se vratio slikarstvu. Skulptura je došla nešto kasnije, verovatno sa umetničkim sazrevanjem i sve većom potrebom da izađem iz dve dimenzije platna.
Inženjerstvo me je naučilo da razumem materijal, konstrukciju, silu, temperaturu, pritisak i tehnologiju. Umetnost mi je dozvolila da sve to prestanem da posmatram samo kao tehničke kategorije.
U jednom trenutku sam shvatio da komad metala više ne gledam samo kao inženjer i proizvođač. Počeo sam da vidim formu, životinju, pokret, lice, fosil ili neki potpuno novi svet.
- Da li je inženjersko znanje prednost ili ponekad prepreka u umetnosti? Inženjer traži preciznost, meru i funkcionalnost, dok umetnik sebi dozvoljava slobodu, grešku i slučajnost. Kako ste pomirili ta dva sveta?
-Inženjer u meni želi da zna zašto nešto stoji, kako je napravljeno i šta će se dogoditi ako promenim materijal ili postupak. Umetnik u meni često kaže: nemoj sve da znaš unapred. Trebalo mi je vremena da prihvatim tu drugu logiku.
U industriji je greška nešto što pokušavamo da eliminišemo. U umetnosti greška ponekad otvori put do nečega što nikada ne bismo svesno izmislili.
Zato danas ne pokušavam da pomirim ta dva sveta. Koristim oba. Inženjer mi daje znanje i disciplinu, a umetnik mi dozvoljava da ih prekršim.
- Naziv jedne Vaše izložbe je „Alhemija materije“. Šta je za Vas ta alhemija — pretvaranje industrijskog otpada u umetnički predmet ili nešto šire, pretvaranje jednog iskustva i vremena u umetnost?
-Mnogo šire. Najjednostavnije bi bilo reći da uzimam nešto što je industrija odbacila i pretvaram ga u umetnički predmet. Ali mene mnogo više zanima šta se u tom procesu događa sa značenjem materije.
Komad aluminijuma najpre je bio ruda, zatim metal, industrijski proizvod, deo nekog tehnološkog procesa, a onda otpad. Ja ga ponovo uzimam i dajem mu novu funkciju — ali ovoga puta ne tehničku nego duhovnu, simboličku ili estetsku.
To je za mene alhemija. Ne pretvaram metal u zlato. Pokušavam da materiju pretvorim u značenje.
- Posebno je zanimljivo što koristite aluminijumske opiljke i ostatke industrijske proizvodnje. Većina ljudi u tom materijalu videla bi otpad. Šta Vi vidite kada prvi put uzmete takav komad metala u ruke?
-Pre svega tražim šta je priroda slučaja već napravila umesto mene. Ponekad u nepravilnom komadu metala odmah vidim pticu, ribu, glavu ili neko praistorijsko biće. Ponekad ne vidim ništa i taj komad stoji mesecima ili godinama.
Ne želim da silom nateram materijal da postane nešto što sam ja zamislio. Mnogo mi je zanimljivije kada on meni nešto predloži.
Možda je upravo tu razlika između mene kao inženjera i mene kao umetnika: inženjer materijalu zadaje oblik, a umetnik ga ponekad pita koji oblik već nosi u sebi.
- Koliko materijal sam diktira konačni oblik? Da li unapred znate šta želite da napravite ili tek posmatrajući nepravilnosti, tragove topljenja, rezove i strukturu metala otkrivate šta se u njemu „krije“?
-Veoma retko unapred znam konačan rezultat. Postoji početna ideja, ali materijal ima pravo da tu ideju promeni. Upravo nepravilnosti, lomovi, šupljine, tragovi rezanja, topljenja ili pritiska često postaju najvažniji deo skulpture.
Trudim se da intervenišem samo onoliko koliko je potrebno da ono što sam prepoznao postane vidljivo i drugome. Ne želim da izbrišem istoriju materijala. Naprotiv, želim da ona ostane vidljiva.
- U Vašim radovima stalno se pojavljuju žive forme — ribe, ptice, praistorijska bića, spirale, oblici koji podsećaju na DNK. Zašto Vas upravo industrijski metal toliko često vodi ka prirodi i živom svetu?

-U tome postoji paradoks koji me privlači. Aluminijum doživljavamo kao hladan, industrijski materijal. Ali kada ga oslobodite njegove tehničke funkcije, u njegovim nepravilnim oblicima pojavljuje se nešto iznenađujuće organsko.
Odjednom vidite kost, krilo, kičmu, ribu, fosil, spiralu. Zato mi se čini da moje skulpture govore o stalnom kruženju između prirode, čoveka i tehnologije. Čovek uzima materijal iz prirode, industrija ga transformiše, a ja pokušavam da ga simbolički vratim prirodi.
- Kod skulpture „Pterodactylus“ od industrijskog aluminijuma stvarate fosil bića iz davno nestalog sveta. Da li Vas više privlači sama forma praistorijskog bića ili ideja da metal, koji doživljavamo kao moderan industrijski materijal, može da nas vrati milionima godina unazad?
-Upravo taj paradoks. Pred nama je materijal koji pripada modernoj industriji, a forma nas vraća u vreme kada ni industrije ni čoveka nije bilo. „Pterodactylus“ zato za mene nije rekonstrukcija praistorijske životinje. On je neka vrsta fosila budućnosti.
Možda će jednog dana i naša industrijska civilizacija nekome izgledati kao nama svet dinosaurusa — kao sloj materije iz kojeg pokušavamo da rekonstruišemo jedno nestalo vreme.
- Veoma je zanimljiv „Čuvar Atlantide“. U katalogu je riba povezana sa pamćenjem nestale civilizacije. Odakle kod Vas interesovanje za Atlantidu i koliko su mit, arheologija i drevne civilizacije prisutni u Vašem radu?

-Atlantida me ne zanima toliko kao pitanje da li je zaista postojala. Više me interesuje kao simbol nestalog sveta. Civilizacije nastaju, dostižu svoj vrhunac i nestaju. Iza njih ostaju predmeti, fragmenti i priče.
„Čuvar Atlantide“ za mene je biće koje kao da je preživelo nestanak jednog sveta i u sebi nosi njegovo pamćenje. Mit mi je zanimljiv upravo zato što nije istorijski izveštaj. On ostavlja prostor umetniku da postavlja pitanja bez obaveze da na njih da konačan odgovor.
- U delu „Dodir grada“ dve ruke simbolizuju prenos iskustva, energije i odgovornosti između generacija, dok spiralna forma upućuje na protok vremena. Da li je to jedno od Vaših ličnijih dela i ko su, simbolički, te dve ruke?
-Jeste, ali ne bih te dve ruke vezivao za dve konkretne ličnosti. Za mene su to ruka koja predaje i ruka koja prihvata. Između njih može biti znanje, iskustvo, energija, odgovornost, ljubav ili pamćenje. To može biti odnos oca i sina, učitelja i učenika, jedne generacije i druge. Spirala je tu kao znak kontinuiteta. Mi odlazimo, ali nešto od onoga što smo naučili i stvorili nastavlja da živi u drugima.
- Kažete da materijal poseduje „sopstvenu memoriju“. Može li metal zaista da pamti — fabriku iz koje je potekao, mašinu, ljude koji su ga obrađivali, pa čak i vreme u kojem je nastao?
-Naravno, ne mislim da metal pamti na način na koji pamti čovek. Ali na njemu ostaju tragovi. Ostaje trag alata, pritiska, temperature, rezanja, oksidacije, udara, upotrebe. U tom smislu materija ima svoju biografiju.
Kada te tragove ne uklonimo nego ih uključimo u umetničko delo, oni postaju deo njegovog značenja. Zato ponekad kažem: metal je istorija, površina je vreme, a reljef je memorija.
- Kod Vas se pojavljuje neobična veza industrije i ekologije. Uzimate ono što je proizvodnja odbacila i dajete mu drugi život. Da li je ekološka poruka bila prisutna od početka ili ste je tek kasnije prepoznali u sopstvenom radu?
-Mislim da sam je u početku više praktikovao nego što sam je formulisao. Radeći godinama u industriji, gledao sam ogromnu količinu materijala koji posle proizvodnog procesa postaje otpad. U jednom trenutku počeo sam u tom otpadu da prepoznajem nešto drugo. Kasnije sam shvatio da je to i ekološka pozicija.
Ne želim, međutim, da moja skulptura bude ekološki plakat. Ako ona ima umetničku vrednost, onda činjenica da je nastala od odbačenog materijala dodaje još jedan sloj značenja.
- Vaše skulpture ponekad deluju kao da su nastale u prirodi, a ne u radionici — kao školjke, fosili ili morski organizmi. Koliko kontrolišete taj proces, a koliko dozvoljavate vatri, metalu i slučaju da budu Vaši „saradnici“?
-Slučaj je kod mene ravnopravan saradnik. Ne mogu unapred projektovati svaki nabor, pukotinu ili nepravilnost. A i kada bih mogao, verovatno bih dobio nešto tehnički savršenije, ali umetnički siromašnije.
Moja uloga je da prepoznam trenutak kada slučajnost prestaje da bude slučajnost i počinje da liči na formu koja ima značenje. Tada intervenišem. Zato je proces negde između kontrole i prihvatanja onoga što mi materijal ponudi.
- Učestvovali ste i na više značajnih likovnih kolonija. Šta Vam kolonija donosi što ne možete da dobijete u sopstvenom ateljeu — susret sa drugim umetnicima, novi prostor, razgovor, konkurenciju ili potpuno drugačiju inspiraciju?
-Pre svega promenu okruženja i kontakt sa drugim umetnicima. U ateljeu ste sami sa svojim idejama i navikama. Na koloniji vidite kako drugi ljudi rešavaju isti problem potpuno drugačije.
Ne doživljavam to kao konkurenciju. Više me zanima razgovor, razmena iskustva i atmosfera u kojoj za nekoliko dana nastanu ideje koje kod kuće možda nikada ne bi nastale. Kolonije su mi zanimljive i zato što prostor, istorija i lokalna priča često postanu neposredan povod za novi rad.
- Postoji li neka od tih kolonija koja je bitno promenila Vaš način rada ili na kojoj je nastao rad koji Vam je posebno važan?
-Učestvovao sam na više od dvadeset likovnih kolonija i simpozijuma i mislim da bi bilo nepravedno da ih međusobno upoređujem. Pogotovo zato što koloniju ne čini samo mesto — menjaju se ljudi, teme, atmosfera i trenutak u kojem u nju dolazite.
Svaka vam, na svoj način, ostavi delić svog pečata u umetničkom izrazu. Ponekad to prepoznate odmah, a ponekad tek mnogo kasnije u nekom svom radu.
Posebno su mi zanimljive kolonije na kojima sam bio prinuđen da izađem iz sopstvenih uobičajenih tema i da reagujem na istoriju i mitologiju mesta. Tako su, na primer, teme Todora od Stalaća, Svetog Arhanđela i kasnije „Pomirenja kraljeva“ otvorile jedan drugačiji prostor u mom slikarstvu.
- Vi ste član Slikarske sekcije ULUPUDS-a, ali istovremeno stvarate skulpture i objekte koji izlaze iz klasičnih granica slikarstva. Smatrate li sebe danas pre svega slikarom, vajarom, dizajnerom ili Vam takve podele više nisu važne?
-Te podele mi više nisu naročito važne. Po obrazovanju sam mašinski inženjer. Slikam. Pravim skulpture. Konstruišem. Ponekad koristim postupke koji pripadaju industriji, ponekad klasičnom slikarstvu, a ponekad nečemu između.
Ako bih morao da se predstavim u nekoliko reči, možda bih rekao: Slikar. Skulptor. Ekolog. Inženjer. Redosled nije toliko važan.
- Vaša dela nalaze se, kako je navedeno u katalogu, u privatnim, muzejskim i institucionalnim kolekcijama u Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i Kirgistanu. Kako su radovi jednog pančevačkog umetnika stigli do tako različitih delova sveta?
-To se nije dogodilo kao rezultat neke osmišljene tržišne strategije. Mojih radova ima na mnogo mesta, ali ja značaj kolekcije ne merim samo njenim zvaničnim renomeom. Više ga merim emotivno — okolnostima pod kojima je neko delo tamo dospelo i ljudima koji su želeli da ga zadrže.
Posebno mi je drago što je jedna moja slika, nakon konkursa, ostala u fundusu Muzeja Hercegovine u Trebinju, gradu koji ima snažnu kulturnu i umetničku tradiciju. Na izložbi „Srpsko slikarstvo 2024“ u Kirgistanu dve slike kojima sam bio predstavljen zadržane su za tamošnju galerijsku kolekciju.
Moje slike nalaze se i u privatnim kolekcijama u Njujorku, Moskvi, Parizu, Bakuu, Akri i drugim gradovima. Tamo su uglavnom dospele kao pokloni ili donacije, na molbu vlasnika tih kolekcija, uz zadržana autorska i izlagačka prava. Meni je posebno drago kada delo ode daleko od mesta na kojem je nastalo i nastavi neki svoj život bez mene.
- Pančevo je grad snažne industrijske tradicije. Koliko je upravo taj grad, sa svojim fabrikama, metalom, mašinama i industrijskim pejzažom, uticao na Vaš umetnički jezik?
-Verovatno mnogo više nego što sam u početku bio svestan. Živim i radim u Pančevu, a veliki deo profesionalnog života proveo sam u industriji. Mašine, metal, proizvodni procesi i fabrički prostor za mene nisu egzotika nego svakodnevica. Zato je prirodno da su ušli i u moju umetnost.
Ali zanimljivo je da me industrija nije odvela ka slikanju mašina. Naprotiv, iz industrijskog materijala kod mene najčešće nastaju organske forme — ptice, ribe, fosili, ljudske figure, spirale. Možda je upravo to moj odnos prema Pančevu: iz industrijskog okruženja tražim život.
- Kada danas pogledate neki od svojih prvih radova i uporedite ga sa delima izloženim u „Cvijeti Zuzorić“, šta vidite kao najveću promenu u sopstvenom radu?
-Najveća promena je verovatno u tome što danas manje pokušavam da objasnim šta radim. U ranijim radovima ima više potrebe da kontrolišem kompoziciju i da ideju učinim vidljivom. Danas više verujem materijalu, slučaju, znaku i posmatraču. Postao sam slobodniji.
Mislim da su se vremenom i slikarstvo i skulptura približili jedno drugom. Na slikama koristim materiju, strukturu i reljef, a u skulpturama tražim simbol i priču. Zato danas sve manje vidim dve odvojene oblasti. Vidim jedan isti svet izražen različitim sredstvima.
- Posle uspešne beogradske izložbe i brojnih kolonija, šta je sledeće? Postoji li materijal, velika skulptura, ciklus ili prostor u kojem još niste radili, a koji Vas sada izaziva?
-Posle „Cvijete Zuzorić“ ne osećam potrebu da odmah tražim sledeću galeriju. To bi za mene bilo ponavljanje nečega što sam već uradio. Više me zanima da vidim šta je sledeći korak u samom radu.
Posebno me zanima dalje povezivanje slikarstva i skulpture, materije i simbola, kao i teme pamćenja, genetskog nasleđa, vremena i transformacije. „Genetsko pamćenje“ mi je u tom smislu važno jer osećam da otvara prostor koji još nisam iscrpeo. Želeo bih i da svoje skulpture predstavim američkoj publici.
Već dugo razmišljam o skulpturama velikog formata koje bi mogle postati deo pejzažne arhitekture velikih gradova. To ne moraju nužno biti samo klasične skulpture — privlači me i mogućnost velikih konceptualnih instalacija. To bi za mene bio potpuno nov izazov: izaći iz galerije i postaviti delo u prostor u kojem ono počinje da živi zajedno sa gradom i ljudima.
Za takav iskorak, međutim, nisu dovoljni samo znanje i talenat. Potrebni su i velika hrabrost i samopouzdanje. Možda je upravo to sledeći korak.
- Vaši radovi dostižu visoke cene, a Vi ih ne prodajete. Zašto?
-Možda je prvo potrebno ispraviti samu pretpostavku: cena umetničkog dela i njegova vrednost nisu isto. Ja od umetnosti ne živim i nikada nisam morao da slikam ili pravim skulpturu zato što to neko želi da kupi. To mi daje veliku slobodu.
Ne razmišljam šta se prodaje, koje dimenzije su pogodne za nečiji zid, koja tema je popularna ili šta bi se moglo dopasti žiriju ili kupcu. Radim ono što me u tom trenutku zaista interesuje.
Naravno, drago mi je kada neko mom radu prida visoku vrednost. Ali meni je mnogo zanimljivije da delo ostavi trag nego da dobije cenu. Možda je to privilegija čoveka koji je čitav profesionalni život proveo van tržišta umetnosti: mogu sebi da dozvolim da umetnost radim iz ljubavi prema umetnosti. A to je sloboda koju ne bih lako menjao za komercijalni uspeh.
Piše: Predrag Savić