Tamo Daleko
Portal za negovanje veza
rasejanja i otadžbine
|

Sedam decenije 212 stolica legendarnog Ateljea

16. novembar 2026. · Tamo daleko

Repertoar Ateljea 212 za oktobarPriča počinje od Mire Trailović i Dragoslava Mihajlovića Mihiza, nastavlja se sada legendarnim predstavama koje su menjale pozorište i novogodišnjim običajima koji su postali deo beogradskog duha

Sedam decenija nije samo jubilej jednog pozorišta. To je sedam decenija sećanja na velike glumce, nezaboravne predstave, smeh, aplauze i umetničke iskorake koji su menjali kulturnu sliku Beograda.

Atelje 212, osnovan 1956. godine, od male kamerne scene sa 212 stolica izrastao je u jednu od najznačajnijih pozorišnih institucija u Srbiji, mesto koje je publici donosilo nove ideje, savremenu dramu i umetničku slobodu.

Iza njegovog nastanka stoji žena čije ime zauzima posebno mesto u istoriji našeg pozorišta – Mira Trailović. Uz nju je bio i književnik, kritičar i dramaturg Borislav Mihajlović Mihiz, čovek koji je ovoj sceni dao ime i ostavio dragoceno svedočanstvo o njenom rađanju.

Trideset godina od smrti Mire Trailović | Bitef
Želela je drugačije pozorište: Mira Trailović

Žena koja je sanjala drugačije pozorište

Mira Trailović (1924–1989) nije želela da osnuje još jedno pozorište koje će igrati samo proverene klasike. Imala je viziju moderne scene, otvorene za nove dramske forme, avangardne pisce, eksperiment i umetničku slobodu. Želela je pozorište koje će biti drugačije, hrabrije i bliže savremenom čoveku.

U tome joj je pomogao Mihiz. On je početkom pedesetih pisao o malim kamernim pozorištima u Parizu, a Mira je u tim tekstovima prepoznala ideju koju je želela da ostvari u Beogradu. Pozvala ga je na razgovor u Skadarliju, u kafanu „Tri šešira“, gde mu je predstavila svoju zamisao.

Mihiz je kasnije ostavio živopisno sećanje na taj susret. Pisao je o Miri koja je sa velikim žarom objašnjavala kakvo pozorište želi: moderno, avangardno, slobodnije u formi i otvoreno za pantomimu, šansonu, monodramu, recital i literarni kabare.

Zanimljiva je i priča o imenu. Mira je predložila „Atelje“, a Mihiz se raspitao koliko će gledalište imati mesta. Kada je čuo da će biti nešto više od 200 stolica, predložio je da se pozorište nazove Atelje 212. Broj je ostao, postavši simbol jedne velike kulturne priče.

Od Geteovog „Fausta“ do Beketovog „Čekajući Godoa“

Prva predstava izvedena je 12. novembra 1956. godine u sali zgrade lista „Borba“. Bio je to Geteov „Faust“, u režiji Mire Trailović, a igrali su Marija Crnobori, Mata Milošević, Viktor Starčić i Ljubiša Jovanović.

Već iste godine na scenu stiže „Čekajući Godoa“ Samjuela Beketa. Atelje 212 postaje prvo pozorište u istočnoj Evropi koje je izvelo ovaj komad, čime je Beograd ušao u krug gradova koji su pratili najznačajnije tokove evropske pozorišne avangarde.

To je bio početak jedne nove epohe. Atelje nije želeo da bude samo mesto na kojem se igraju predstave, već prostor u kojem se istražuje, rizikuje i otvara razgovor o svetu koji se menja.

Legende koje su obeležile jednu epohu

Devedeset godina od rođenja Zorana Radmilovića
Zoran Radmilović i legendarni Radovan Treći

Kada se govori o istoriji Ateljea 212, nemoguće je zaobići glumce koji su na njegovoj sceni ostavili neizbrisiv trag. Prvo ime koje se nameće jeste Zoran Radmilović, jedan od najvećih glumaca jugoslovenskog pozorišta, čije su uloge u „Kralju Ibiju“ i „Radovanu Trećem“ postale deo kolektivnog pamćenja.

Uz njega su stajali Bora Todorović, Taško Načić, Petar Kralj, Slobodan Perović, Ljubiša Jovanović, Mata Milošević i Viktor Starčić. Svako od njih donosio je posebnu energiju i glumačku osobenost, a zajedno su stvarali prepoznatljiv duh Ateljea.

Na ovoj sceni igrale su i velike glumice: Marija Crnobori, Ružica Sokić, Neda Spasojević, Renata Ulmanski, Vera Čukić i mnoge druge umetnice koje su obeležile istoriju srpskog glumišta.

Mnogi od tih velikana danas nisu među živima, ali njihove uloge nisu otišle sa njima. Ostale su u snimcima, fotografijama, pričama kolega i sećanjima publike koja je imala privilegiju da ih gleda uživo.

Predstave koje se ne zaboravljaju

Atelje 212 bio je mesto na kojem su se susretali svetska avangarda i domaća drama. Na njegovoj sceni igrani su Beket, Jonesko, Sartr, Pinter i Mrožek, ali i najznačajniji domaći autori.

Posebno mesto pripada mjuziklu „Kosa“, koji je Mira Trailović postavila 1968. godine, samo godinu nakon brodvejske premijere. Predstava je donela duh jednog vremena, muziku, bunt i energiju koja je osvojila publiku.

Predstava „Kosa“ igrana je u Ateleju 212 1968. samo godinu dana pre nego sto je izvedena na Brodveju

Tu su i „Ćelava pevačica“, „Ljubinko i Desanka“, „Maratonci trče počasni krug“, „Čudo u Šarganu“, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ i „Očevi i oci“.

Ipak, među predstavama koje su postale sinonim za Atelje posebno se izdvajaju „Kralj Ibi“ i „Radovan Treći“. Zoran Radmilović je u njima ostvario uloge koje su prerasle u pozorišne legende. Njegove improvizacije, komičarski dar i neponovljiva energija pretvarali su svako izvođenje u poseban događaj.

Iz predstave „Čudo u Šarganu

Atelje je tako postao mesto na kojem se nije samo gledala predstava – o predstavama se razgovaralo, prepričavale su se replike, a glumci su postajali deo svakodnevnog života Beograđana.

Kada glumci pevaju za svoju publiku

Atelje 212 ima i jednu vedriju, gotovo porodičnu tradiciju. Uoči Nove godine glumci su izlazili iz svojih uobičajenih uloga i publici predstavljali nešto sasvim drugačije – program „Brod plovi za Beograd“.

Kad glumci igraju i pevaju svoje omiljene pesme: "Brod plovi za Beograd" po  100. put u Ateljeu - nova.rs
Brod plovi za Beograd: Gorica Popović sa glumicama Ateljea 212 peva za publiku

Ovaj novogodišnji muzičko-scenski događaj nastao je po ideji i u režiji Gorice Popović. Glumci su pevali, zabavljali publiku, šalili se i pokazivali svoje talente izvan klasičnih dramskih uloga. U programu su učestvovali i drugi zaposleni u pozorištu, jer je ideja bila da čitav Atelje bude deo zajedničkog slavlja.

To je bio još jedan način da se pokaže koliko je ovo pozorište blisko svojoj publici. Nije se sve završavalo spuštanjem zavese i aplauzom. Atelje je želeo da sa Beograđanima deli i prazničnu radost.

Od Srpske kafane do Ulice otvorenog srca

Prvog januara, 1969. godine u "Srpskoj kafani", glumci Dragan Nikolić,  Danilo Bata Stojković, Taško Načić i Petar Kralj, servirali su gostima  kiselu čorbu i rasol protiv novogodišnjeg mamurluka. Tu su bili i
Prvog januara, 1969. godine u „Srpskoj kafani“, glumci Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Taško Načić i Petar Kralj, servirali su gostima

Još jedna novogodišnja priča vezana za glumce Ateljea 212 postala je deo beogradskog duha. Nekada su glumci prvog januara odlazili u Srpsku kafanu, gde su na jedan dan menjali svoje uloge sa konobarima. Oblačili su kecelje, služili goste, razgovarali sa njima i pravili atmosferu koja se dugo pamtila.

Atelje 212 | Svaka čast ekipi predstave “Avgust u okrugu Osejdž” u režiji  Ljiljane Todorović za stoto izvodjenje pred punom salom ! 💥💥🥳  📍Obezbedite... | InstagramMeđu glumcima koji se vezuju za ovu tradiciju pominju se Dragan Nikolić, Taško Načić, Petar Kralj i Bora Todorović. Stariji su preuzimali uloge šefova sale, mlađi su služili goste, a kafana je postajala mesto susreta i smeha.

Iz tog običaja vremenom je izrasla „Ulica otvorenog srca“, manifestacija koja je prerasla okvire jednog pozorišta i postala deo novogodišnjeg kalendara Beograda.

Danas se prvog januara Svetogorska ulica i prostor oko Ateljea 212 pretvaraju u mesto okupljanja, muzike, druženja i humanosti. Tako je jedno neobično druženje glumaca i njihovih sugrađana dobilo novi život i postalo tradicija čitavog grada.

I posle sedam decenija pozorište živi

Ulica otvorenog srca” otključava vrata tačno u podne
Ulica otvoreng srca u Svetogorskoj i Makedonskoj ulici

Danas Atelje 212 nastavlja da okuplja glumce različitih generacija i da publici nudi savremene domaće i strane autore. Na njegovoj sceni smenjuju se komedije, drame, klasici i novi tekstovi koji govore o vremenu u kojem živimo.

Među glumcima koji su obeležili novije generacije i današnji ansambl nalaze se Gorica Popović, Svetlana Bojković, Dara Džokić, Branimir Brstina, Svetislav Bule Goncić, Nebojša Ilić, Gordan Kičić, Isidora Minić i Tamara Dragičević, uz brojne druge umetnike.

Sedamdeset godina posle osnivanja, Atelje 212 i dalje čuva osnovnu ideju Mire Trailović – da pozorište mora da bude živo, slobodno, hrabro i otvoreno za nove poglede.

Od 212 stolica u maloj sali do velikih pozorišnih događaja, od razgovora u Skadarliji do Beketa, od Zorana Radmilovića do novih generacija glumaca, Atelje 212 postao je mnogo više od pozorišta.

A možda se njegov duh najbolje vidi upravo u novogodišnjim danima: kada glumci pevaju za svoju publiku, a potom izlaze među Beograđane, druže se sa njima i učestvuju u Ulici otvorenog srca. Jer Atelje 212 nije samo deo istorije beogradskog pozorišta. On je deo istorije samog Beograda.

Komentari

Vaše mišljenje nam je važno. Ostavite komentar i uključite se u razgovor.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

VAŠA PRIČAMesto za vašu pričuPošaljite nam priču, fotografiju ili sećanje iz rasejanja.Pišite redakciji →