Srbi izbrisani iz novog zakona

Hrvatski sabor krajem minule godine doneo je novi Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, koji je stupio na snagu od Nove godine i kojim su regulisana prava brojnih kategorija hrvatskih građana samo ne Srba bivših nosilaca stanarskih prava.
Prema podacima Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, na dan izglasavanja zakona preostalo još 669 takvih zahteva za rešavanje, i to onih koji su prošli sito i rešeto strogih uslova među kojima je i onaj da ne poseduju nijednu useljivu nekretninu niti su bilo gde stambeno zbrinuti na području bivše Jugoslavije.
Još jedna kategorija građana srpske nacionalnosti nije obuhvaćena ovim zakonom, a to su povratnici, uglavnom starije osbe kojima nisu obnovljene porušene kuće. Danas oni žive na ivici ljudske egistencije i civilizacijskog dostojanstva. Navodno njihova prava biće regulisana posebnom vladinom uredbom.

Veliko je pitanje kada će uredba biti doneta i kako će biti primenjena u praksi. Ova obećanja su slaba uteha za mnoge Srbe povratnike poput Božice Ojkić (67) iz Voćina koja godinama traži obnovu kuće koja joj je 1992. zapaljena i minirana. Do današnjih dana ona nisje uspela da se useli u svoju kuću nego je preusmerena na stambeno zbrinjavanje po famoznom modelu E, po kome joj je dodeljen građevinski materijal, ali samo na papiru jer je sedma na listi prvenstva u Vojniću. Godišnje se u ovom mestu reše dva-tri takva slučaja a Božica vidno narušenog zdravlja izgubila je nadu da će ikada useliti u svoj obnovljeni dom. Čak i da joj kojim čudom daruju građevni materijal, Božica koja živi od male poljoprivredne penzije nema ni financijsku ni fizičku snagu da ga ugradi u urušenu kuću.
– Vratila sam se pre 13 godina. Živim u tuđoj, staroj kući, ali svakog gosta tri dana dosta, a ja sam tu već predugo. Nemam ni kupatilo ni vodu. Kada sam se vratila, moja kuća nije bila totalno urušena, da su je barem tada prekrili, imala bih svoju kuću, svoj mir. Svaki dan je obilazim, stalno održavam dvorište. Sve je čisto, samo je kuća urušena. Prošle su brojne komisije, snimali su, merili i ništa… Svako prebacuje odgovornost na drugoga. Neka mi barem kažu šta će biti, da se pomirim da ću ovako umreti – priča Božica, koja je samo jedan primer među brojnim nerešenim slučajevima iz programa obnove koji se po birokratskim ladicama vuku više od decenije.
Prema podacima iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, do sada je u stambeno zbrinjavanje, koje traje od 1992. kroz nekoliko programa, utrošeno više od 42 milijarde kuna ili 5,6 milijardi eura, a stambeno je zbrinuto oko 620.000 korisnika. Međutim, te su cifre zbroj ukupnih ulaganja u obnovu i stambeno zbrinjavanje svih kategorija i programa, pa se iz njih ne može dokučiti koliko je uloženo u stvaranje održivog života u mestima gde živi srpsko stanovništvo.
Po službenim podacima, oko 70.000 korisnika stambeno je zbrinuto davanjem u najam stambene jedinice u državnom vlasništvu, i to 26.206 stambenih jedinica na područjima posebne državne skrbi, najviše u Vukovarsko-sremskoj, Sisačko-moslavačkoj, Šibensko-kninskoj, Osječko-baranjskoj i Zadarskoj županiji. Jedini podatak koji možemo vezati uz srpsku povratničku populaciju jeste da je dodeljeno više od 9.300 stambenih jedinica bivšim nosiocima stanarskog prava, navode Nvosti, glasio Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj

Sa dosadašnjom realizacijom programa stambenog zbrinjavanja nije zadovoljan saborski zastupnik Srpske demokratske samostalne stranke Boris Milošević.
-Ako pogledamo proklamovane ciljeve stambenog zbrinjavanja, pogotovo povratak, naseljavanje i ostanak stanovništva na područjima koja su demografski i privredno devastirana, onda je jasno da ne možemo reći da smo zadovoljni realizacijom. Sam administrativni postupak rešavanja je spor, pa brojni ljudi godinama čekaju stambeno zbrinjavanje. Što se tiče stambenog zbrinjavanja bivših nosioca stanarskog prava, prvobitni su planovi bili da se njihovi zahtevi reše do 2008, dakle pre deset godina, ali, nažalost, još nisu rešeni – kaže Milošević.
On ističee činjenicu da se najviše korisnika žali na liste prvenstva jer ako nisu rešeni u tekućoj godini, sledeće godine se ponovno rangiraju i boduju.
– I država je svjesna tog problema. Smatramo da je nedopustivo da od pravomoćnosti rešenja i priznavanja prava na stambeno zbrinjavanje korisnici čekaju po nekoliko godina. I da zbog okolnosti koje su nastale zbog čekanja posledice snosi korisnik i time ne koristi priznato pravo. Ovo je obeshrabrujuće za korisnike i suprotno svim proklamovanim ciljevima za koje se svi zalažemo. Država može doneti i najbolje zakone, ali šta vredi ako je državna administracija usko grlo rešavanja problema – ističe Milošević.
Dragan Milić, pravni ekspert za pitanja stambenog zbrinjavanja iz Projekta građanskih prava Sisak kaže da treba rešiti nagomilane tehničke i organizacijske probleme koji godinama prate ovu problematiku, a na štetu krajnjih korisnika.
– Treba napraviti operativniji mehanizam u administrativnoj hijerarhiji i u upravnom postupku, pre svega boljom komunikacijom između Središnjeg državnog ureda i županijskih ureda, ali i projektanata. Za organiziranu ugradnju, osim da stranka odgovara kriterijima i da ima utvrđeno pravo koje potvrđuje županijski ured, potrebno je da Središnji državni ured pripremi tehničku dokumentaciju, odnosno valjanu građevinsku dozvolu, za čije izdavanje treba čak godina dana. Donedavno se dopuštalo da istekne i sama građevinska dozvola, jer korisnik za dve godine nije uspevao da dobije građevni materijal. Jedan od temeljnih problema jeste da prilikom promene svake vlasti dolazi do značajnih promena i rekonstrukcija u samom Središnjem državnom uredu – ukazuje Milić.
Naslovna fotografija: Porušena srpska kuća u Gospiću/fotodokumentacija Veritasa
Ovaj tekst deo je projekta o položaju Srba u Hrvatskoj koji je podržala Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu Ministarstva spoljnih poslova Vlade Srbije