Najhrabrije pero srpske književnosti

Piše: Slaviša Pavlović
Ne postoji pisac kog su se vlasti toliko plašile i posle njegove smrti, iako on sam, po svojoj prirodi, nije bio ni agresivan ni revolucionaran, nego drugačiji od svih pisaca koje je Srbija ikada izrodila.
Radoje Domanović, rođen je 4. februara 1873. godine u okolini Kragujevca. Poput većine književnika njegove generacije, sanjao je san o modernoj Srbiji, u kojoj će vladati najbolji. Međutim, koliko je bio drugačiji po književnom izrazu, toliko je bio i drugačiji od svojih savremenika po stavovima, jer se nije upustio u diplomatsku karijeru, ili prećutkivao zarad prostora i mrvica, koje su pojedini srpski umetnici dobijali.
On nije ni vređao ni imenovao, nego ismevao svaku karakternu glupost vlastodržaca, pa su njegove pripovetke, po kojima je najprepoznatljiviji, i dalje vrhunac srpske satirične književnosti. Da život nije završio u 36-oj godini, siguran sam da bi Domanović bio najveći srpski pisac u istoriji, ravan Andriću, ako ne i veći, iako su po svojoj književnoj vizuri potpuno različiti.
Već na početku svog književnog rada, kada je radio kao profesor srpskog jezika, uzburkao je javnost i vlast svojim pripovetkama. U početku su se mnogi smejali njegovim ciničnim zaključcima i opisima, ali su brzo shvatili da superinteligentni pripovedač predstavlja najveću pretnju iz kulturnih krugova. I danas postoji legenda o tome kako je kraljica Draga dobila napad nervoze, nakon što je pročitala literarnu stranu jednog srpskog lista, a kralj lično zatražio da neko razgovara sa Domanovićem, uz opomenu da prestane sa igrom.
Međutim, sa njim nije moglo da se razgovara, osim u kafani, gde je proveo sigurno više od polovine svog kratkog života. Ma koliko bio ciničan i ironičan, neretko i duhovit, Domanović predstavlja možda i najtužniju figuru srpske književnosti, koja se potpuno razlikuje od njegovog književnog izraza. Kao profesor, bio je otpuštan i premeštan zbog svog književnog izraza, a namerno je dobijao posao u gradovima koji su daleko od Beograda, kako ne bi mogao da širi svoj podrugljivi uticaj na narod.
Vrhunac njegovog književnog rada predstavljaju godine na početku dvadesetog veka, kada nastaju njegova najznačajnija dela, od kojih se sigurno kao primer vrhunske satire može izdvojiti čuveni Vođa, koji se nekako, naročito u Srbiji nikako ne menja, jer dugo, nakon autorove smrti, mi prepoznajemo Domanovićevog Vođu u većini političara koji nas vode.

Ovakvim i sličnim postupcima, gde je sve narodne prvake proglasio za slepce, a narod napravio neukim i glupim, autor nije mogao da očekuje blagodeti u životu. Listovi za koje je pisao su se gasili, ali on je osnivao nove, koji su iznova bivali ugašeni. Mesta za takvog čoveka, u doba korumpirane birokratije nije bilo. Kada se vlast u Srbiji 1903. godine promenila, Radoje Domanović je očekivao da će i njegova karijera krenuti na gore.
Međutim ubrzo je shvatio da je, osim imena vrhovnog vođe, sve uglavnom ostalo isto, barem kada su u pitanju kritičari vlasti. Razočaran i siromašan, odaje se boemskom životu i alkoholu, a mnogi su govorili da su vlasti namerno slali svoje doušnike u kafane, kako bi plaćali alkoholna pića Domanoviću, samo da se ne bi vratio kući da piše, jer u njegovim delima „najveća građanska vrlina jeste ropska poniznost pred predstavnicima vlasti.
Danas, kada je aktuelna tema Kosovo, njegova pripovetka „Marko Kraljević drugi put među Srbima“ sigurno može biti još uverljivije predstavljena. Možda bi kreativni i pretalentovani Domanović danas, verovatno upotrebio i društvene mreže, poput Fejsbuka i Tvitera, ali sam siguran da bi njegov pogled na događaje bio sa više sarkazma i potuno drugačiji od već viđenih. No, ni drugi nazivi njegovih dela nisu ništa manje neobični, poput „Glasam za slepca“ ili „Razmišljanje jednog srpskog vola“ ili pak savršena „Stradija.“
Preminuo je 1908. godine u 36-oj godini života, na radost srpskih birokrata. Niko se nikada, na tako inteligentan i vešt način nije literarno obračunavao sa vlašću kao što je to radio Domanović. Koliko je bio veliki dokazuje činjenica da su njegove pripovetke danas možda čak i primenljivije nego na početku dvadesetog veka, pa je sigurno Domanović omiljeni pisac svakog srpskog opozicionara i buntovnika, a najveća pretnja svakoj vlasti.
Srpska akademija nauka uvrstila je Domanovića u spisak 100 najznačajnijih Srba svih vremena. Dostojevski je jednom prilikom rekao da su svi ruski pisci izašli ispod Gogoljevog kaputa. Isto poređenje se može napraviti sa Domanovićem i srpskim satiričarima.