Balkane, Balkane moj!
Piše: Ljiljana Bulajić
Onima koji su ostali na Balkanu nakon posljednjeg rata i raspada Jugoslavije, izgleda kao da se nije ništa promijenilo. A ako i jeste, nije dovoljno, a možda se neće nikada ni promijeniti kao kod vas gore u sređenim državama, ponavljaju oni koji su ispunjeni pesimizmom i nekom potmulom desperacijom koju je nemoguće odagnati.
Jeste, kako da nije, promijenilo se mnogo toga, obično u takvim situacijama dodajem ja i pokazujem na neku od poslijeratnih novina: kružne tokove u saobraćaju, cvijeće na ogradama mostova preko rijeke Bosne u Zenici, gradu moje mladosti, nešto što je bilo mislena imenica u vrijeme ubrzane i nimalo ekološki orijentisane industrijalizacije socijalističkog doba, ili pak vodoskok koji se gradi u centru tog istog grada.
Pogledajte samo, kolike su mačke ovdje kod vas u Budvi. Prije samo nekoliko godina, bile su jadne i žgoljave, a sada su skoro pa stigle po veličini i težini one naše kastrirane u Skandinaviji, one koje nemaju drugih životnih zadovoljstava osim da jedu, kažem u razgovoru s mojom budvanskom komšinicom sa istim entuzijazmom i željom da naglasim da se mnogo toga na ovim našim prostorima promijenilo.
Ovo kažem na njenu jadikovku da mačaka ima svugdje, taman kao u nekom istočnjačkom hramu gdje ništa ne rade i samo se izležavaju. Niti love, niti su od kakve koristi. Pravi paraziti, ne da se smesti moja, krajnje kritična komšinica. To da se iz ove mačje perspektive može gledati napredak današnje Crne Gore ona je vrlo skeptična. Kad ovi iz komunalnog budu bolje čistili Budvu i narod shvatio da nije zdravo da tolike mačke ništa ne rade i da ne love to što će da pojedu, biće bolje i nama i mačkama, završava moja komšinica iz ugla vlastite pedagoške perspektive.
To o čistoći i o održavanju iste u jednom gradu koji raste i širi se poput pečurke nakon kiše, posebna je priča. O tom problemu razmišljam dok gledam postarijeg radnika gradske čistoće, koji u novoj radnoj uniformi i s novim pomagalima čisti povelik parking prostor koji obrazuje nekoliko zgrada, tu u blizini gdje živim. Radi to bez imalo entuzijazma, preskače sve što može, opuške cigareta mete ustranu, a samo poneki papir ili limenka završe u kanti koju jedva vuče za sobom. Star je, a i vruće je nesnosno, siromah ne stanuje sigurno u ovakvoj novogradnji, pomišljam puna empatije za radnika gradske čistoće.
Starija Budvanka, koja izlazi iz jednog od ulaza, malo je manje empatična, brzo saopštava radniku da dođe do nje i da pokupi to što naziva“užasnom prljavštinom“. Malo kasnije ipak ublažava ton, naziva radnika imenom i moli uljudnim tonom da počisti još nešto. Tamo iza ćoška, dopire do mene. Valjda svi mi, pa i ova agilna Budvanka koja uskoro nestaje u svom autu, kad-tad uviđamo da moramo mijenjati ton, po principu, malo oštro, a onda malo s empatijom i razumijevanjem. Koliko je jedan takav recept efikasan u ovakvom slučaju kakav je budvanski teško je reći, uglavnom veliki kontejneri smeća se prazne, povremeno i više puta dnevno, a da ima svijesti o detaljima kao što je ovaj opisani, nema je.
Kako vidim, svi senzori su napeti i upravljeni prema Evropskoj uniji koja dolazi uskoro u većem formatu na ove prostore. Neka se oni zamajavaju tim sitnicama, čini mi se da misli većina stanovnika ne samo Budve, nego i cijele Crne Gore. Vrijeme tenzija i napetosti kao da splašnjava, vidjelo se i po prilično mlakoj sjednici cnogorske skupštine. Nije da se ne prati šta se tamo u najvišem zakonodavnom tijelu kaže i ko šta kaže, iza spuštenih roletni i pritvorenih vrata i prozora dopiru glasovi predsjednika Mandića, te dojučerašnjih mu političkih istomišljenika, kao i ljutih mu protivnika, ali sve je nekako mirno i uljuljkano.
Svi se uljudno kolegaju i uglavnom poštuju dato im vrijeme za diskusiju. Sve o čemu govore kao da nema nekog velikog značaja i kao da je sve što je važno već odlučeno. A samo još nedavno, sve se pratilo s napetošću i to ne samo ovdje u Crnoj Gori, nego u cijelom regionu, kako se to novogovorom kaže. Sjećam se da smo jednom prilikom sjedili okupljeni oko televizora kod moje sestre u Zenici, gdje sam bila u posjeti i da smo gledali prenos iz crnogorske skupštine. Malo je reći, bilo je napeto k’o treger, kao neka vrsta pozorišta u kući.
Gdje je žila kucavica svega i šta je esencija ove zemlje i ovog naroda, pitam se cijelo vrijeme, a pogotovo dok sjedim i slušam predavanje o vladiki Kirilu Mitroviću, koje nam donosi jubilarni, deseti po redu, festival „Ćirilicom“. Iako predavanje teče mirno i pomalo tromo, zapravo je mnogo zanimljivo. Ne mogu a da se ne otmem utisku da je u crkvenim krugovima na svim nivoima jako živo i da su vrlo aktuelna razmišljanja kako djelovati sada kada jedan dio crkvene organizacije uskoro prelazi u okvire evropskih integracija, a drugi ostaje van njih. O tome niko ne govori otvoreno, ali iz izlaganja trojice predavača saznajemo mnogo toga.
Prije svega to da se crkveno-eparhijsko uređenje mijenjalo i ranije, da su granice eparhija baš kao i danas bile potvrda fleksibilnosti Srpske pravoslavne crkve. Da je vladika Kirilo Mitrović(1867 – 1931), koji je mijenjao mjesto službovanja cijelog svog života, upravo i zanimljiv zbog toga. Da je i tada, u uslovima multinacionalne države kakva je bila Austrougarska, bilo ptrebno voditi doista mudru crkvenu politiku da se sačuva ugled crkve, kao i da se uveća broj vjernika. Tome treba još pridodati i crnogorsku državu, najprije sa knezom, a onda i kraljem Nikolom na čelu, čije je državne aspiracije za proširenjem trebalo harmonizovati sa crkvenim težnjama.
U Hercegovini, koja je važna destinacija mojih ljetnjih putešestvija svake godine, kao da postoji drugi dnevni red. Pogotovo na selu, koje danas grozničavo traži svoj razvojni put. Tu su, zbilja, vidljivi svi raniji promašaji, od rapidnog starenja stanovništva do degradacije poljoprivrede koju je ambiciozna želja komunista da ubrzaju industrijski razvoj stavila u drugi, ili ko zna koji plan, tako da je zbilja teško uhvatiti se u koštac sa tom problematikom.
Srpska pravoslavna crkva, koja je nesumnjiv integratitvni faktor u Luci, ovom selu koje posjećujem svake godine, ima, u svakom slučaju, pune ruke posla. Radi se na sve strane, ima i volje i želje da sve bude bolje, vidi se po započetoj gradnji konaka pri novoosnovanom manastiru, te nastojanjima da se pri gradnji ispoštuju sve zakonske proceure. Novi mediji, te moćna vajber grupa koja podržava rad i organizovanje, kako Miloševke, naše seoske crkve, tako i manastira, pokazuje naročito u vrijeme praznika, kakav je recimo Velika Gospojina, koliko je toga moguće učiniti. Zapravo, pokazuju da je moguće bolje povezati obližnje provincijske gradove, kakvo je recimo obližnje Nevesinje, kao i ljude iz mnogoljudne dijaspore.
Iako smo moj muž i ja imali žestok tempo prelazeći kilometre i kilometre, počevši od ovih evropskih za koje vam trebaju raznorazne vinjete koje traže članice Evropske zajednice, pa do ovih koje to nisu, bilo je ipak vremena za predah, kao i za ljetnju lektiru. U literarni zavežljaj u koji je stala moja ljetnja lektira, pomiješala sam štošta. Prioritet je dobila ponovo štampana „Struktura moderne lirike“, napisane davne 1956. godine. Ova studija Huga Fridriha(Hugo Friedrich), bila je i ostala kamenom temeljcem za razumijevanje savremenih poetskih stremljenja, pa nije bilo zgorega vratiti joj se ponovo. U svakom slučaju, svaki pjesnik koji sebe računa modernim, trebalo bi da pročita ovu Fridrihovu studiju da bi se izgradio i vidio gdje sam stoji kao stvaralac.
Ponijela sam i neveliku knjigu Slobodana M. Filipovića „Slava od iskona“ (Autorsko izdanje, Beograd, 2012.), pošto je literatura vezana za sve što je u vezi sa religijom u usponu, a i zatrebaće mi kod nekih strana mog novog romana koji se bavi gusarom i malteškim vitezom Petrom Želalićem i Svetim Nikolom, njegovim zaštitnikom. Tačnije, bavi se njihovim neobičnim odnosom. I uopšte, problematizuje naš odnos prema našim svecima zaštitnicima prema kojima imamo i mi, njihovi štićenici, neke svoje zahtjeve. Ne baš onakve kakve je imao ovaj čuveni gusar i Bokelj, ali ih u svakom slučaju vrijedi proanalizirati.
Dio ljetnje lektire činile su i dvije studije pisca i publiciste Predraga Savića, koji piše o nekim zaboravljenim temama i ličnostima naše istorije. Tako se u „Gospodaru knjiga“ (Arte, Beograd, 2026.) Savić bavi ulogom bijelog Rusa Anatolija Ivanovića u izgradnji i artikulaciji nekih naših značajnih pisaca. A onda je tu i studija“Ne(o)pravdano zaboravljeni“ o generalu Rudolfu Majsteru, Slovencu koji je sa srpskim vojnicima izašao 1918/19. na sjevernu granicu tek stvorene kraljevine SHS. Granicu, koja je tada postulirana i ostala to do dana današnjeg (Arte, Beograd, 2025.).
Dugo toplo ljeto, provedeno na Balkanu i njegovim različitim destanacijama, ostaje iza nas. Prijatna kopenhaška jesen, prošarana suncem i kišom, uvjerava nas da je živjeti ovdje, u ovom gradu, potvrda dobrog izbora. Pa ipak, jasno je da će većina nas, koliko još sutra i samo što zima mine, težiti da se vrati na neku od starih, dobro poznatih balkanskih destinacija.
Naslovna fotografija: Luka kod Nevesinja na Veliku Gospojinu
