Crno na belo: Stepinac je zagovarao etničko čišćenje Srba!

Već je prošlo neko vrijeme kako su objavljene dvije vrlo važne knjige publiciste dr. Franje Maletića (Golden marketing – Tehnička knjiga) i čini se da sam, nakon objave knjiga, prvi koji će se pozabaviti možda najdelikatnijim sadržajem istih, odnosno druge knjige: Stepinčeva pisma papi za kojih je patrijarh Porfirije u intervju HTV-u (19. ožujka 2021.) nakon ustoličenja u Beogradu rekao da ih ima u rukama, ta pisma koja je Stepinac upućivao papi Piju XII., i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su ”duboko problematična”.

Prva Maletićeva knjiga je kritičko reizdanje dnevnika benediktinca Giuseppea Masuccija ”Vatikanska misija u Hrvatskoj 1941. – 1946.”. Masucci je bio tajnik opata Ramira Marconea (također bendiktinac) kojeg je papa Pio XII. poslao kao vizitatora odnosno voditelja apostolske misije Svete Stolice pri Episkopatu hrvatskih biskupa za vrijeme Drugog svjetskog rata (Marcone i Masucci su živjeli na Kaptolu 31, u palači zagrebačkih nadbiskupa, dakle, kod Alojzija Stepinca).

Vjekoslav Luburić je tiskao 1967. taj Masuccijev dnevnik ali dr. Maletić otkriva i dokazuje gdje je sve došo do krivotvorenja u tom Luburićevom izdanju (redakcija Marijana Mikaca) u improviziranoj tiskari koji je taj ustaški zločinac držao u mjestu Carcagente.

Maletić nas približava istini i to isključivo vođen mišlju da hrvatska publika ima pravo na istinu!

I to se osobito vidi u drugoj Maletićevoj knjizi (istog izdavača) ”Stepinčev grijeh – Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje”. Uloga nadbiskupa Stepinca i Katoličke Crkve u NDH jedna je od najvećih kontroverzi suvremene hrvatske povijesti i izravno utječe na nacionalni kolektivni identitet i proces Stepinčeve kanonizacije.

Puno sam, kao što znate, pisao o Stepincu, ali sada to činim jer Maletićeva knjiga, crno na bijelo, pokazuje da je Stepinac zagovarao etničko čišćenje Srba pravoslavaca: nacisti su htjeli gurnuti 200.000 Slovenaca u Makedoniju, a Stepinac i Pavelić se slažu da bi bilo puno bolje Slovence smjestiti u Hrvatskoj, a umjesto njih Srbe potjerati na istok.

Kada je prije par mjeseci kolega Boris Pavelić (tjednik Nacional, 9. svibnja 2026.) najavio pisma, došlo je do vatrenog odgovora dr. Jere Jareba u tjedniku Glas Koncila (18. i 21. svibnja 2026.). Ovaj je povjesničar bio angažiran u mješovitoj katoličko-pravoslavnoj komisiji o Stepincu. Osim što u nekoliko navrata Jareb vrijeđa našeg kolegu Pavelića, de facto, ne nječe da Stepinčeva pisma postoje, predočena su mu zadnji dan rada Komisije, u Vatikanu, od srpske strane.

Kolega Pavelić piše: ”Papa Franjo nije Stepinčeva pisma morao učiniti dostupnima, ali je to ipak učinio. I time je zapravo poslao vrlo znakovitu poruku što misli o procesu Stepinčeve kanonizacije.”

Znam kako je došlo do ”otkrića” tih pisama iako situacija najprije ukazuje da je netko u Vatikanu Stepinčeva pisma zapravo stavio pred nos istraživačima koji su radili za srpsku stranu komisije. Stvar je jednostavna: tada još nije bio otvoren arhiv Pia XII. pa se ”kopanjem” nije moglo doći do pisama.

Jareb je pokušao obezvrijediti rad dr. Maletića (pisma je dobio u Rimu, ne od srpske strane, i ne smije otkrivati izvor) a koji mu odgovara u Nacionalu (31. svibnja 2026.): ”Tvrdnja da pisma nisu ‘ništa novo ni ekskluzivno’ zasigurno je točna za Marija Jareba i još neke povjesničare jer imaju uvid u njih već 10 godina. Dobili su ih kao hrvatski članovi Mješovite komisije koju je formirao papa Franjo da raspravi o prigovoru Srpske pravoslavne Crkve na proces kanonizacije Alojzija Stepinca. Medijski prostor koji je Jarebu dao Glas Koncila i žestina reakcije na Nacional i ovoga autora, pokazuje posvemašnju nervozu jer je kanonizacija usporena, a otkrivaju se i neke činjenice koje bacaju drugo svjetlo na samog Stepinca i djelovanje Katoličke Crkve i Vatikana u NDH…

Maletić donosi prvo pismo Alojzija Stepinca papi datirano u Zagrebu 16. svibnja 1941., na stranicama 89-93, pismo koje je pomoćni zagrebački biskup Salis Seewis donio u Rim 17. svibnja 1941., predao ga rektoru Zavoda sv. Jeronima, mons. Magjercu, a ovaj predao u Državno tajništvo Svete Stolice.

Stepinac traži od Pape da prizna NDH: ”Nova vlast u Hrvatskoj želi da u javni život uđe učenje Katoličke Crkve…”. Stepinac jamči da je Pavelić katolik, štoviše, kaže Papi: ”Moram objaviti s posebnim zadovoljstvom da je nova Hrvatska sastavljena jedino od katolika koji ispovjedaju i zastupaju svoju vjeru. Svi, počevši od dr. Pavelića, ministri i javni službenici mi garantiraju da je njihova namjera da blisko surađuju s Katoličkom Crkvom, da poštuju zakone i da ih primjenjuju u svakodnevnu javnom životu” (točka 6. pisma).

Međutim, Stepinac piše to pismo 16. svibnja 1941. a veliki je problem u onomu što zagrebački nadbiskup prešućuje papi.

Prešućuje da je 15. travnja 1941. formiran logor Danica kod Koprivnice i da su prvi Židovi i Srbi tada već bili u logoru. Krajem travnja u Danicu je internirano više od 500 građana Grubišnog Polja, a potom u gospićke logore smrti. Dana 4. svibnja 1941. u logoru su bila 763 logoraša, 18. svibnja 1007, a 30. lipnja – 2175.

Prešućuje da su ustaše u selu Gudovac kod Bjelovara 28. travnja 1941. strijeljali između 184 i 200 srpskih seljaka.

Prešućuje da je početkom svibnja ubijeno je u Veljunu na Kordunu više od 400 seljaka.

Prešućuje da je u Glini 12. i 13. svibnja 1941. godine izvršen veliki zločin: uhićeni su svi muškarci iznad 16 godina (400 do 500) i strijeljani u obližnjem selu Prekopi. Pavelićev ministar pravosuđa i bogoštovlja Mirko Puk je glavni organizator pogroma u Glini!

Stepinac, kao ”domoljub”, želi prikriti pred papom događaje koji sramote njegovu državu. On ne želi biti taj koji će optužiti vlastitu vlast u Rimu kod Svetog Oca, jer je i te kako svjestan da bi to moglo utjecati na priznanje NDH od Vatikana.

Maletić s pravom piše o ”Stepinčevom grijehu”, to je kontroverza na kontroverzu, ogoljeni Stepinac, Stepinac koji se sve više udaljava od kanonizacije jer ne samo SPC, već i Vatikan savršeno dobro razumije posebno kontroverzan stav nadbiskupa Stepinca o pretvaranju Hrvatske u ”katoličku zemlju”, što je bila potpora, vrlo jasna potpora, ustaškoj vlasti u namjeri i praksi zatiranja židovske i pravoslavne vjere!

U pogledu nastojanja nadbiskupa da pošto poto osigura priznanje ustaške države od strane Svete Stolice, postoji još jedno pismo (Stepinac spominje tri izvještaja, jedno nam nedostaje) čiji sadržaj jasno pokazuje i namjere ustaša i Stepinčevo političko, zapravo, proustaško razmišljanje.

Riječ je o pismu Alojzija Stepinca odmah nakon njegova posjeta Rimu i Svetoj Stolici 7. lipnja 1941., a koje u nadnevku nosi datum 14. lipnja 1941. Konkretno, riječ je o gledištu poglavnika Ante Pavelića koje Stepinac prenosi Papi sa svojim komentarom.

Nadbiskup prenosi zašto Poglavnik ipak traži priznanje NDH, ali u pismo stižemo (str. 97) do nove inkriminirane situacije za Stepinca.

On kaže: ”Ne sumnjam, Sveti Oče, da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koju predstavlja srpstvo i katoličanstva koje predstavljaju Hrvati…”. Dakle, Stepinac, ipak, ima razumijevanja za zločine ustaša!

Malo niže u pismu opet hvali Pavelića: ”Ako se i ne može utvrditi da je među Poglavnikovim suradnicima sve onako kako bi trebalo biti, ipak se mora prihvatiti i vrednovati činjenicu da je Pavelić katolički praktikant, i da želi stvoriti, usprkos nekim neljudskim problemima, katoličku državu, i da su njegovu suradnici većinom dobri katolički praktikanti.”

I sada – poslastica, dokaz da je Stepinac sve ono što tvrdi SPC, to jest da nije zaslužio kanonizaciju.

”Njemačke vlasti obavijestile su me da planiraju s područja Mariborske i Ljubljanske dijeceze protjerati 200 000 Slovenaca, a možda i sve, i kolonizirati ih u Makedoniju. Već me je Poglavnik pitao što mislim ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promjene sudbinu Slovenaca i da ih se prebaci jer su katolici, u Hrvatsku među katolike i da iz Hrvatske prebace Srbe šizmatike u Makedoniju. Ja sam Poglavniku odgovorio da bi takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje jer bi u Hrvatskoj slobodno mogli ispovijedati vlastitu vjeru, dok bi u Makedoniji, bez crkava i bez svećenika, njihova vjera bila izložena progonima (…)

Ratni ministar (op. Slavko Kvaternik) me obavještava da Nijemci namjeravaju protjerati ostalih 300 svećenika iz istih biskupija koji su do sada bili zatvoreni ili u kućnom zatvoru u spomenutim dijecezama. Između ostalog naš ratni ministar kao dobar katolik predložio je da rečeni svećenici budu deportirani u Hrvatsku, a za uzvrat s hrvatskog teritorija bude protjerano 300 Srba. Njemačke vlasti su već odobrile ovaj kontraprijedlog.”

Dakle, ponavljam, crno na bijelo: Stepinac smatra protjerivanje Srba dokazom katoliciteta!

Na kraju, ono što zaista izaziva užas, ako bi itko iole pismen i produhovljen još smatrao da se Stepinca može smatrati svetim čovjekom, ili bolje rečeno, da njegova uloga u ratu nije ozbiljna prepreka kanonizaciji (Treći dio pisma):

”Veliko je zanimanje Srba šizmatika da uđu u Katoličku Crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ne može se negirati da ih na to navodi bijeda šizmatičke crkve. Duboko moralno propadanje njihova klera donosi nesreću i kaznu narodu. Nisu dali nikakvu pomoć vjernicima u trenutku oluje koja ih je snašla. Vjerujem, (istaknuo D. P.) kad bi Poglavnik bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili zbrisani iz Hrvatske.”

Povjesničar Hrvoje Klasić, koji je izjavio da je imao prilike pogledati pisma (na talijanskom), i pisao je o njima kratko za portal net.hr (tekst je prepričan i djelomice prenesen na portalu Novosti, 26. 3. 2021.), donosi izjavu u izvorniku, i još je groznija: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”. Prof. Klasić komentira: ”Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.” (bili bi potpuno ”likvidirani”, a ne ”zbrisani” kako donosi dr. Maletić!)

Dakle, tako je i nikako drugačije. Stepinac prezire Srbe pravoslavce i njihovu Crkvu.

Može se i treba reći, bez da stvar opravdavamo, da su tih godina u Europi cijeli narodi bivali premješteni (čak i nakon Drugog svjetskog rata, diljem Srednje Europe odvijale su se masovne razmjene stanovništva i protjerivanja!), tako da je možda Stepincu bilo normalno se složiti s ”premještajem Srba” (isto će u naše doba predložiti Franjo Tuđman). Međutim, ne, Stepinac je trebao postupiti, ako se baš zagovara njegova svetost, kao onaj episkop Bugarin, mitropolit Kiril, koji je legao na tračnice pred vlakom krcatim Židovima u Plovdivu i rekao: Možete, braćo, ove ljude odvesti u smrt, ali preko mog leša. Zašto je, inače, Stepinac u listopadu 1943. progovorio o jedinstvu rasa u Bogu, a protiv rasističkih politika? I zašto je Stepinac 1938., kako sam već pisao, prema svjedočanstvu američkog isusovca Johna LaFargea, koji je pisao encikliku (Humani generis unitas – Jedinstvo ljudskog roda) za papu Pia XI. (neobjavljena jer je Pio XI umro nekoliko dana prije zakazanog datuma objave a Pio XII. nije je želio objaviti), savršeno dobro razumio problem antižidovstva i rasizma?

Ima dosta dokaza da Stepinac nije mario niti za imovinu Srba. Tako pokazuje Stepinčevo pismo Paveliću od 3. listopada 1941. u kojem zagrebački nadbiskup od Poglavnika traži da se srpskim monasima iz Orahovice oduzme samostan (nekoć u vlasništvu Pavlina) i da se to zdanje dodijeli trapistima iz Rajhenburga ”da budu tako u duhovnu i privrednu korist nadbiskupiji i u blagodat čitave Nezavisne Države Hrvatske”?! Ovo se pismo nalazi spomenuto u knjizi bivšeg mostarskog biskupa Ratka Perića ”Nada koja ne postiđuje”, u poglavlju o Stepinčevim intervencijama kod Pavelića (str. 218) kada Perić podsjeća da su ti monasi trapisti (30 njih) ipak do kraja rata bili smješteni kod Banja Luke u ”Mariji Zvijezdi”.

Odgovor državnog tajnika na ovo pismo Stepinac nije trebao puno čekati. Kardinal Maglione pismom od 11. srpnja (1941.) potvrđuje Stepincu da će stići papin izaslanik, posjetitelj, pohoditelj, vizitator… Opat Ramiro Marcone i o. Giuseppe Masucci stižu u Zagreb 3. kolovoza 1945. u 17:30, borave najprije kod franjevaca konventualaca na Svetom Duhu, a od 6. kolovoza kod nadbiskupa na Kaptolu, ostat će Masucci u Zagrebu do 20. ožujka 1946. Sitgao je, naime, pronuncio u Beograd, Bakarić i Tito smatraju da više nema potrebe za prisutnošću Masuccija (opat Marcone je otišao u Rim nakon dolaska komunista u svibnju 1945., krenuo je iz Zagreba10. srpnja 1045. s tajnikom A. Stepinca mons. Lackovićem koji je bio stalna veza između nadbiskupa i ustaških vlasti, kako mi je Lacković rekao tijekom našeg susreta 1993. u SAD-u). Zato se obje Maletićeve knjige trebaju čitati usporedno, komplementarne su.

Dr. Maletić priprema novu knjigu. Bilo bi dobro da u njoj obradi susret Tita i Stepinca 4. lipnja 1945. u Zagrebu. Tito se sastao sa nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici Vladimira Nazora 63 u Zagrebu. Na sastanku je bio i Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti.

Ja sam već dao sažetak tog susreta iz dokumentacije Nadbiskupskog duhovnog stola (Br. 5997, 1. X. 1946., dvije stranice) i knjige Gordana Akrapa ”Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e” (Zagreb, 2016.), ali Kaptol (Kutleša, Batelja, etc) ne žele objaviti (kao što ne objavljuju ni Stepinčev dnevnik) pismo od 17 stranica o tom susretu (nadbiskupov izvještaj Svetoj Stolici). Znate li zašto? Jer bi propala propaganda koja govori da je Tito od Stepinca zahtjevao da se Katolička Crkva u Hrvatskoj odvoji od Rima. Ali o tomu drugom prilikom.

Maletić je napravio ogromnu stvar: u velikoj mjeri je uspio učiniti ono što je najteže: oblikovati znanstveno utemeljenu i, što je posebno važno, kako ističe jedan od recenzenata, dr. Željko Krušelj, ”uravnoteženu studiju u kojoj su dokumenti iznad bilo kakvih osobnih viđenja i političko-ideoloških afiniteta”.

Međutim, situacija je jasna, sva ova katolička hrvatska kampanja da se Stepinca proglasi boljim nego što je bio polako pušta vodu na sve strane. Stepinac je mrzio Srbe pravoslavne. A čovjek koji mrzi ne zaslužuje titulu sveca.

Čovjek, pak, koji nije mrzio, a zaslužuje kanonski proces je šibenski biskup dr. Srećko Badurina čiju smo se smrti, 30. godišnjicu (17. rujna 1996.), prisjetili ovaj tjedan osvrtom Borisa Miloševića u rubrici Abrahamova djeca.

Biskup Srećko nije se prihvatio biskupske službe sa željom da bude počašćen, nego naprotiv – prihvatio je tu službu iz čiste poslušnosti prema Crkvi kojoj je uvijek bio odan. Zato je uvijek ostao redovnički skroman i svakome pristupačan.

Svoju je biskupsku službu obavljao u teško ratno vrijeme i na području zahvaćenom ratom, Domovinskim ratom, koji je baš tamo bio posebno težak.

Bio je u teškim prilikama pravi mirotvorac i miroljubac nastojeći prema svima širiti mir i dobro prema kršćanskim načelima.

Lako zamišljam da se molim biskupu Srećku Badurini, kao što se, na primjer, svaku večer molim svetom Leopoldu Mandiću i svetom Vasilju Ostroškom. Bio je potpun čovjek i kršćanin, ures biskupskoga reda.

On se svrstao u red onih kojih nema malo, ali su naročito kod nas malo spominjani i isticani; ubrojio se među one koji su svojim radom, ljubavlju, altruizmom obogatili ljude i vrijeme u kojem su živjeli.

Nije mrzio Srbe, a kamoli pravoslavce: zagrljio ih je i čuvao!

Upravo zbog postojanja ljudi koji kao biskupi sramote Crkvu (čitamo ovih dana o zataškavanju seksualnog skandala od strane umirovljenog biskupa požeškog), najčešće nacionalističkim ispadima (kakvih sam ovdje pokazao o Stepincu), potrebno je istaknuti lik biskupa Badurine.

Biskup Srećko nam je, slobodno to možemo reći, svetački primjer kako se treba cijelim svojim bićem, sve do smrti, uporno i neustrašivo boriti za istinu, pravdu i mir.

Izvor: Autograf.hr/Drago Piksel