Robijao kod brata
O svirepim likvidacijama policajaca rusofila iz Bijelog Polja, januara 1949, malo se pisalo, ali stariji ljudi u ovom kraju uglavnom znaju za te strašne zločine. No, najpouzdanije svjedočenje ostalo je zapisano u bilješkama Milorada Radevića, majora Udbe, koji je i sam zaglavio na Goli otok. Malo ko zna, i nikada nigdje nije objavljeno da je upravnik Golog otoka, Rade Radević, bio njegov brat.
Pošto je Milorad Radević, kao šef Udbe, i bliski prijatelj Sava Joksimovića, odbio da ide u potjeru za najbližim saradnicima i drugovima iz Bijelog Polja, to je protumačeno kao podrška bjeguncima. Uhapšen je i sproveden na dugogodišnju robiju i mučenje, preko zatvora u Bilećoj, vojnog zatvora u Sarajevu, ostrva Sveti Grgur i Golog Otoka.
Bio je osuđen na 18 godina zatvora, odležao je sedam, i to na Golom otoku. Tu je teško zlostavljan, bio je često u Petrovoj rupi. U tih sedam godina, dvije i po godine mu je upravnik logora bio brat Rade, koji je prije toga bio Rankovićev zamjenik. Nijednom se nijesu sreli na Golom otoku. Posle sedam godina, sa Golog otoka je izašao kao nepopravljiv, zato je i kažnjen sa pet godina gubitka građanskih prava.
Kasnije su braća Milorad i Rade živjeli u Beogradu, ali se ni tu nikada nijesu sreli. Godine 1990, umro je Rade, a Milorad mu nije došao na sahranu, već je poslao sina Milića i na taj način stavio tačku na bratsku ljubav, koja je u Crnoj Gori obično surovija nego drugdje.
O Radu Radeviću pisao sam lani, prenoseći hrvatsku i slovenačku štampu koja je došla do dokumenata jugoslovenske Udbe s početka 60-tih, iz kojih se vidi da je on, kao upravnik Golog otoka i zamenik Aleksandra Rankovića, u saradnji sa italijanskom mafijom, bio važna karika u švercu droge, alkohola, kafe i duvana, preko Jadrana, za potrebe punjenja budžeta Udbe.
Za razliku od Rada, Milorad je bio častan čovjek, koji je do kraja života patio za stradalim drugovima, a brata je prezirao.
Tekst: Donko Rakočević
