Proglas!

Piše: Aleks Saška

Zapanjena, ogorčena, ožalošćena i preplašena za čovječanstvo kakvo se sprema, javno istupam kao neko ko se bavi pisanjem, dakle kao umjetnik, kao majka, kao žena srbske nacionalnosti i prije svega kao čovjek! Ja Aleks Saška, javno protestvujem i izražavam, najdublje ogorčenje i nevjericu zbog licemjerja i sramnog, ne samo sramnog, već smišljenog negiranja genocida nad Srbima u Drugom Sv. ratu, i nakon njega, u poslednjem bratoubilačkom ratu od 1990-1995 godine!

Hrvatski istoričar Stjepan Lozo je objavio lažne i beskrupulozne neistine da su Srbi zapravo počinili genocid nad Hrvatima u već gore pomenutom periodu, i time nanio nesagledivu štetu i bol porodicama mučenički stradalih Srba , njihovim najbližim, familijama stradale djece, odojčadi, starih i mladih ubijenih u najsramnijim i najgorim logoroma od Jadovna, Jasenovca, Stare Gradiške, Podkozarja i širom Slavonije, Baranje i Srema,predvođeni poglavnikom Antom Pevelićem i njegovim saučesnicima, a njih ponovo mučki ubio i zatrpao u jame gdje su živi zatrpavani, ubijani maljevima, majkama iz utroba naživo vađena djeca i dočekivana na bajonete.

Naime u knjizi „Ideologija propaganda Velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, autor Stjepan Lozo drsko, nečovječno i licemjerno napominje kako su zaprvo Srbi izvršili „teške, masovne, dijabolične pa čak i okultne zločine nad Hrvatima tokom cijeloga rata“!

Ova bol moga napaćenog naroda i njihove teško vječno usnule duše, nas obavezuju da dignemo jauk i glas do neba! Svi bez izuzetka i bez obzira na nacionalnost ustanimo u odbranu onih koji ne mogu ništa više reći! Cijelo čovječanstvo koje se zgražavalo nad njihovim zločinima, preklanim pa posoljenim vratovima, izmučenim radom i glađu tijelima logoraša, zgražavali su se nad tijelima majki rasporenih stomaka, djecom sa praznim očnim dupljama, i pobijenim starcima čija tijela NE SMIJU ostati zakopana u onim jamama zalivenim betonima, u visokim pećima sa spaljivanim tijelima i stotine i stotine hiljada pobacanih tjelesa u krvavu rijeku Savu koja je uznemireno tekla gonjena teškim jaucima dječice čije su se suze razlile po njoj, pa je onako modra i slana jurila ka vječnosti i grlila njihove hladne, modre ručice i usnule duplje bez plavih, crnih, zelenih očiju…

Ustajem u odbranu slobode kojoj se danas najgnusnije ruga, ceri u lice i zabijaju srbosjeci u vrat kao nekad mučenicima i nevinim Slobodanima, Stefanima, Slovenkama , Petkanama i snoplju Božanskog ljudskog otkosa koji se vječno zatalasao u žitnim poljima nad zamuklom crnom zemljom Slavonskom. Jaučem danas glasno i do NEBA kao oni nekada, da me čujete svi! Bole me njihove pregoleme rane jer ih je napravio neko ko se smatrao ČOVJEKOM. A, što su oni zapravo? Umrla je dobrota tada davno i zapisana je u vječnosti ta smrt čovečnosti i ljudskosti, tih četrdesetih i devdesetih…

Ako smatrate da smijete da ćutite nad stotinama hiljada pobijenih Srba, Jevreja i Roma, kakav mir u srcima očekujete!? Savjest će se probuditi kada vas u snu posjete njihova obasjana lica i žive oči, koje vas ne gledaju prekorno već sa ljubavlju samoga Hrista i beskonačnom tugom.

Istoričar Stjepan Lozo udružen sa direktorom hrvatskog državnog arhiva Dinkom Čuturom i dr Josipom Jurčevićem profesorom savremene istorije sve srpske žrtve preobraća u hrvatske i od njihovog istorijskog pogroma i genocida svjesno okreće teze i naziva Srbe zapravo zločincima koji su najstrašnije zločine činili!

USTANITE svi čovekoljubivi Božiji stvorovi, akademici, profesori, istoričari, pisci, moji prijatelji i manje prijatelji, ali ustanite i oslušnite plač preklanog čeda i vrisak majke i očeva! Ako se ne podignemo sada – kada ćemo!? To nam je dužnost kao onih koji su pristigli ovde na kratak put da ostavimo ljudski trag u pijesku života.

Dok god ne budemo progovorili o svim žrtvama ali časno i iskreno, čemu se nadamo! Ako mi zaćutimo kamen će progovoriti!

Da li je moguć ovakav scenario podmuklog i živog ponovnog ubijanja Jsenovačkih žrtava ili Kozaračke djece čije je “ kolo“ izazvalo povraćanje i plač čak i Talijanskih fašista kada su ugledali “ kolo “ od preklane djece! A, znate li kako je to izgledalo?

Djevojčice do sedam godina su preklane ležale na zemlji raširenih ručica kao da su grlile cijeli svijet, a preko njih cinično dječaci ,“ pupak na pupak“ isprepletenih ručica zavezanih žicom, tako u krug postavljenih kao da vode kolo! Mrtvo kolo svjedoči i danas o najstrašnojem i najcrnjem danu čovječanstva! Nisu stigli da odrastu, da završe školu, da se zamomče i zadjevojče, da zavole, da osmijehom načine boljim ovaj svijet! Večeras, večeras ćemo mi za njih plakati i klečati, klečati nad njihovim malim tijelima, sa suznom molbom da nam oproste ovu svježiju i bolniju smrt zavezanu bodljikavom žicom.

Znate li da nakon njihovog poslednjeg izdisaja dugo nije osvanuo dan! Vukao se mrak i tumarao po ravnicama prekrivrnim jatima gavranova koji nisu smjeli da lete u nebeske daljine. Bijeli anđeli su prekrili nebesko polje iz koga su kapale srebrnaste biserne suze. I danas se podigla nebeska oluja kao one 95. svjedočeći o krvavim barjacima koji se nebom vije i mladim godinama što bi da bezbrižno ravnicama trče i u galopu jašu bijele vrance zaljubljenim srcima dozivajući djevojački kikot rasut po Slavonskim krvavim poljima.

Ne dam! NE DAM ni jednu suzu, ni jedan vapaj, ni jedan nespretni dječiji korak, Ne dam bosa stopala na hladnim betonima , ne dam rasporene stomake i preklane vratove. ne dam hladne očne duplje iz kojih lije krv topla i potom usirena. Ne dam starost i mladost! Oni su moje slobodno snevanje, oni su moja tuga i pregolema patnja. U mom rođenom djetetu i njenom rođenom djetetu teče njihova krv i njihov vapaj!

NE DAJTE NAS ZABORAVU! Pričajte staru istoriju a ne prekrojenu. Zborite o nama kraj crkevih Zapisa gdje su nas ubijali i pričajte istinu. Ne da bi se mržnja podigla već da bi se pokajane suze podigle do oblaka zbog svake naše stradale duše.

Progovarajte po zbornicama, trgovima i gradovima o našem postojanju jer nikada življi nismo bili nego danas kada nas brišu i žele nazvati Stipom, Domagojom, Ivom ili Zdenkom… U svima njima je dio nas. Dio krika koji se dubok zario u vječnost i tišinu koja je glasnija od njihove nove istorije.