GODIŠNJICA MASAKRA: Ne zaboravimo čika Dragoljuba!


Napisao: Dejan Ristić
Pre svega nekoliko dana, tiho i dostojanstveno baš kako je i živeo, u Kragujevcu je u 94. godini preminuo divni čika Dragoljub Jovanović, jedan od retkih đaka koji su preživeli masovna streljanja u oktobru 1941. godine.
Imao sam priliku da upoznam čika Dragoljuba i da sa njim vodim nekoliko za mene dragocenih, emotivnih i veoma potresnih razgovora. Imao je svega 17 godina kada je bio streljan. U telu je imao čak 11 rana od metaka. Bio je teško ranjen. Bio je na samrti.
Našla ga je majka, skoro na izdisaju. Tajno ga je prenela u njihovu kuću i, angažovanjem jednog dobrog lekara, negovala i oporavljala u narednim mesecima.
Njegove reči, kada mi je opisivao sam trenutak streljanja, kao i kada je docnije tog istog dana, nalazeći se teško ranjen međ’ leševima nevinih, začuo glas svoje majke koja ga je tražila pamtiću do kraja života. Dragoljub se potpuno oporavio i časno poživeo još punih 77 godina. U svojoj zreloj dobi inicirao je izgradnju Spomen-muzeja „21. oktobar“ i bio je njegov prvi direktor.
Preminuo je svega dva dana pre godišnjice sopstvenog streljanja. Čika Dragoljub je do svog poslednjeg dana ostao dostojanstvena i časna starina, jedna od retkih preživelih žrtava jednog od najstrašnijih zločina. Sa urođenom plemenitošću decenijama je svedočio svoju ličnu, kao i tragediju svojih drugara.
I danas ga pamtim onakvog kakav je bio tokom naših susreta – stamen, sede kose i brkova, plemenit, blag i pažljiv, dostojanstven, bez i najmanje mržnje prema zločincima. Časno je u sebi nosio tragediju Šumarica. Tokom tih susreta učio me je šta znači biti čovek, plemenit i brižan, jak i nesebičan. Vest o njegovoj smrti nisam saznao iz medija jer to nije nešto što bi privuklo pažnju naših novinara. Do mene je ona stigla privatnim kanalima, sa zakašnjenjem. No, upravo u dane kada se sećamo nevinih žrtava Šumarica.
Imao sam priliku da upoznam čika Dragoljuba i da sa njim vodim nekoliko za mene dragocenih, emotivnih i veoma potresnih razgovora. Imao je svega 17 godina kada je bio streljan. U telu je imao čak 11 rana od metaka. Bio je teško ranjen. Bio je na samrti.
Našla ga je majka, skoro na izdisaju. Tajno ga je prenela u njihovu kuću i, angažovanjem jednog dobrog lekara, negovala i oporavljala u narednim mesecima.
Njegove reči, kada mi je opisivao sam trenutak streljanja, kao i kada je docnije tog istog dana, nalazeći se teško ranjen međ’ leševima nevinih, začuo glas svoje majke koja ga je tražila pamtiću do kraja života. Dragoljub se potpuno oporavio i časno poživeo još punih 77 godina. U svojoj zreloj dobi inicirao je izgradnju Spomen-muzeja „21. oktobar“ i bio je njegov prvi direktor.
Preminuo je svega dva dana pre godišnjice sopstvenog streljanja. Čika Dragoljub je do svog poslednjeg dana ostao dostojanstvena i časna starina, jedna od retkih preživelih žrtava jednog od najstrašnijih zločina. Sa urođenom plemenitošću decenijama je svedočio svoju ličnu, kao i tragediju svojih drugara.I danas ga pamtim onakvog kakav je bio tokom naših susreta – stamen, sede kose i brkova, plemenit, blag i pažljiv, dostojanstven, bez i najmanje mržnje prema zločincima. Časno je u sebi nosio tragediju Šumarica. Tokom tih susreta učio me je šta znači biti čovek, plemenit i brižan, jak i nesebičan. Vest o njegovoj smrti nisam saznao iz medija jer to nije nešto što bi privuklo pažnju naših novinara. Do mene je ona stigla privatnim kanalima, sa zakašnjenjem. No, upravo u dane kada se sećamo nevinih žrtava Šumarica.
Znam da je čika Dragoljub sada ponovo sa svojim školskim drugarima koji su u Kragujevcu i okolini stradali 19, 20. i 21. oktobra 1941. godine.
Znam da su sada konačno svi zajedno i da skupa hodaju stazama svog tako tragičnog i naglo prekinutog detinjstva.
Znam i to da ga više nikada neću sresti, ali isto tako znam da ću bat njegovih dečačkih koraka začuti već tokom svoje naredne posete Šumaricama.
Znam da će u tim trenucima stajati pored mene, sa onim svojim blagim osmehom na licu i očima punim života.
Nikada neću zaboraviti divnog čika Dragoljuba. Pamtiću ga sa istinskim divljenjem i zahvalnošću za sve što sam od njega naučio. Molim vas da ga ni vi ne zaboravite. Njegovom smrću umrla je i poslednja žrtva tog strašnog i krvavog kragujevačkog oktobra.
Znam da su sada konačno svi zajedno i da skupa hodaju stazama svog tako tragičnog i naglo prekinutog detinjstva.
Znam i to da ga više nikada neću sresti, ali isto tako znam da ću bat njegovih dečačkih koraka začuti već tokom svoje naredne posete Šumaricama.
Znam da će u tim trenucima stajati pored mene, sa onim svojim blagim osmehom na licu i očima punim života.
Nikada neću zaboraviti divnog čika Dragoljuba. Pamtiću ga sa istinskim divljenjem i zahvalnošću za sve što sam od njega naučio. Molim vas da ga ni vi ne zaboravite. Njegovom smrću umrla je i poslednja žrtva tog strašnog i krvavog kragujevačkog oktobra.
(Autor je poznati istoričar, prevodilac, scenarista, jedan od vodećih stručnjaka u oblasti integralne zaštite i upravljanja kulturnim nasleđem. Obavljao je dužnosti upravnika Narodne biblioteke Srbije i državnog sekretara za kulturu i informisanje u Vladi Srbije)
Pogledajte i prilog Prve TV o masakru u Kragujevcu u kome je i potresno svedočanstvo Dragoljuba Jovanovića, koji je tada bio još među nama: