Dva indeksa stotinu desetki

Piše: Ognjen Kandić

Čitav svijet se pretumbao do neprepoznatljivosti ne ostavljajući ni nas same onakvim kakvi smo bili, ili željeli da budemo.

Sa godišnjim dobima mijenjali smo mišljenje kao raspoloženje. Snove onih dječaka i djevojčica koji su, gotovo neprimjetno, postali odrasli ljudi sa mnogo problema, očekivanja i straha da li će nekim čudom ipak uspjeti da ih održe budnim, mijenjali smo za druge, veće ili skromnije snove. Tragajući za najboljom verzijom sebe, usput smo promijenili nas. Međutim, neke stvari su ipak uspjele da odole raljama vremena i skoro neokrnjene zakorače u novi milenijum. Naravno, to su one male-velike stvari koje se dešavaju unutar zidova studentskog doma. Kao najbolji dokaz za to, svakako, jesu Šobićeve pjesme koje i dandanas imaju istu onu težinu kao i krajem sedamdesetih kada su napisane.

Kako tada tako i danas, živjeti u studentskom domu bila je privilegija srećnih. U toj kovačnici uspomena, trezoru naše mladosti od kojeg bi najradije zaboravili šifru i bacili ključ kako bi u njemu ostali sve dok neki maskirani provalnik zvani „život“ nasilno ne obije bravu i izbaci nas napolje sa izgovorom da smo dovoljno matori i da samo rijetki poput Bube i Rajkice sa recepcije mogu tu boraviti neograničeno, ispraćajući i dočekujući nove generacije „vječitih studenata“ koji na kraju ipak nekako dođu do diplome, ostavili smo dobar dio sebe, svoje slobode, radosti, života. I moja i Šobićeva klasa, uz nešto drugačiju muziku i rituale, slavila je položene ispite, odložene kolikvijume, vanredne rokove, rođendane i Đurđevdane.

Ispiti su se padali, ali je raslo drugarstvo, pa se i to zalijevalo uz neku hercegovačku rakiju ili najjeftinije pivo iz dragstora. Cimeri su nam hrkali i buncali u snu, budili nas u pola noći kad bi priveli neku „Ašik Ajšu“, a mi se pretvarali da spavamo. U društvu je uvijek bio taj jedan lik koji priča najgluplje viceve i smije se sam sebi ili reakcijama ostalih, jedan spreman na sve, pa i na to da preskoči ogradu terase ili ti prosto izađe iz ormara dok se presvlačiš, onaj koji teško podnosi alkohol pa povrati u sopstvenu papuču, onaj omiljeni šoumen koji najviše priča ali najmanje kaže, par njih sa bizarnim hobijem koji skupljaju limenke piva, jedan filozof, štreber, muzikant i naravno pjesnik.

Igrao se remi, uno, jamb, sa istim onim špilovima i kockicama naših očeva iz Šobićeve generacije. Skupljali smo se svi u one docimerske sobe sa „tri kreveta“ kada nekome pošalju od kuće kakav paket sa suvim mesom i oblandama. Izmišljali bi povode za slavlje jer „danas“ to sebi možemo da dozvolimo, „od sutra učimo“. Vremenom bi i sa čuvarima našli zajednički jezik, pa bi sve rjeće prekidali žurke, a ako bi i došli zapili bi se s nama, malo davili pričom i otišli da kunjaju u portirnicu.

U studentskim domovima oduvijek se slavilo samo jedno – život, onaj isti život koji će nas nešto kasnije trgnuti svojim naprasnim lupanjem ispred kovačnice uspomena i preko noći otrijezniti i dovesti u red, dodijeliti šifre i ključeve novih trezora koji se jednog dana neće ništa manje životom zvati. I kad bi progovorili svi studentski domovi, mogli bi samo da dopunjuju priče jedni drugima o neprospavanim noćima apsolvenata i prespavanim danima brucoša, o ono dvoje što su se smuvali na stepenicama poslije žurke, o onom liku što se zorom krivi po hodnicima, o onim splačinama iz menze, „mačićima“ i „vijetnamki“. Glasovi bi im se na kraju pretopili u jedan.

Međutim… Ima jedan dom, studentski dom, tu u prestonici Republike Srpske, na Palama, u kojem se slavilo nešto posebno i veliko, zasigurno samo tu i nigdje više. Glas o toj priči zauvijek će da se izdvaja i ovaj dom čini posebnim i jedinstvenim, barem onoliko koliko je posebna i jedinstvena ta grupa prijatelja, to „malo studentsko bratstvo“, te Škevrije, Jambaši, Rimejkovci… Sinoć se desila ta priča koju prepuštamo u starateljstvo vječnosti i ne pada mi na pamet da budem skroman u ovom trenutku jer sam uvjeren da je dostojna naklona i onih koji samo sebe vide kao centar svijeta, vlastitog i tuđeg. U ovom prelaznom periodu uspješnih završetaka i neizvjesnih početaka, sa svojim prijateljem Dušnom sinoć sam proslavio stotinu desetki, brojevima 100 10-ki. STOTINU DESETKI!!!

Stvari treba nazivati pravim imenom i reći da ovaj akademski podvig za dugo vremena neće biti ponovljen i da će tih stotinu desetki, i one dvije preko, ostati nedostižne za bilo koji budući dvojac iz najužeg kruga prijatelja.

Ponosan sam na ovaj uspjeh, kako svoj, tako i ovog „čudaka iz koranske čitaonice“, Gluvare, Dušana Pejića kojem predviđam naučne visine, i ne samo visine nego i let. Krila našem trudu i radu bezuslovno su davali naši prijatelji, te upravo stoga njima i samo njima posvećujem ovaj tekst, („jer bićemo jednom predaleko – ne kô sada jedinstvena grupa“), za uspomenu na najljepše parče života kojeg smo zajednički „žvakali“.

Volim vas neprepričljivo!!!

*Autor teksta je na masters studiju Filozofije, a Dušan Pejić apsolvent na Katedri za srpski jezik i književnost na Univerzitetu Istočno Sarajevo, Pale

Izvor: Slobodna Hercegovina