Eh, da nije bilo rata

Napisao: Savo Štrbac
Pre neki dan u Loznici su sahranjeni zemni ostaci Jovice Vujasinovića (24), koji je, sa posmrtnim ostacimajoš 10 srpskih žrtava stradalih u ratu devedesetih na području Hrvatske i bivše RSK, identifikovan 17. juna ove godine u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
U Jovičinoj biografiji piše da je rođen 1968. u Celju, od oca Jovana, Srbina iz Ivoševaca kod Knina, i majke Rozalije, Slovenke, da je od svoje prve godine živio u Zadru, da je kao pripadnik TO RSK nestao 17. maja 1992. u Velikoj Glavi u zaleđu Skradina, te da su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani 2012. sa groblja „Sv. Mara” u Šibeniku.
Na ispraćaju su mi bili otac Jovan, koji poslednjih petnaestak godina živi u Lešnici kod Loznice, majka Rozalija, koja je došla iz Švedske, kćerka Danijela, koja je došla iz Zadra, gde živi od rođenja, saborac Milivoj, iz dalmatinskog Kosova, koji ga je poslednji video živog, teško ranjenog, u neprijateljskom minskom polju.
Prvi put sam govorio na ispraćaju čoveka koga nisam poznavao za života i koji je nestao pre 27 godina, tri godine više nego je živeo. I sve što znam o njemu doznao sam od njegovog oca Jovana, kog sam upoznao u junu 1991. u Zadru, gde je tada živeo sa suprugom Rozalijom i sinovima Jovicom i Goranom, u svojoj kući na sprat sa četiri trosobna stana. Bilo je to desetak meseci od početka pobune krajiških Srba protiv secesionističke i proustaške hrvatske vlasti i nešto više od mesec dana od „kristalne noći”, kada su demolirani i opljačkani svi zadarski lokali koji su pripadali preduzećima iz Srbije i čiji su vlasnici bili Srbi.
Zbog bračne svađe, izazvane novonastalom političkom situacijom, na poziv supruge, intervenisala je policija, i u kući im pronašla malo privrednog eksploziva, zbog čega su Jovana pritvorili i prijavili za ugrožavanje „državnog uređenja i sigurnosti Republike Hrvatske”. Čim su ga pustili iz pritvora prebegao je u rodno selo Ivoševci kod Knina, gde mu se već od „kristalne noći” sklonio i sin Jovica, Na drugoj strani „barikade”, ostadoše Jovanova kuća, supruga i mlađi sin Goran, te Jovičina nevenčana supruga i četvorogodišnja kćerka Danijela.
U ratnim godinama majka je sudskim putem proglasila Jovicu umrlim, razvela se od Jovana i, iskoristivši situaciju što kuća nije bila legalizovana, uknjižila je na sebe i prodala Mili Županu, Hrvatu iz okolice Benkovca. Goran je postao „loš momak”, pa je dospeo u zatvor zbog krađa i droge, odakle je ocu pisao srceparajuća pisma, osuđujući majku za svoju sudbinu.
Majka se sa parama od prodate kuće seli u Švedsku, gde se ponovo udaje i razvodi. Otac Jovan, kao i većina Krajišnika, u avgustu 1995. pred hrvatskom „Olujom” stiže u Srbiju i nastanjuje se na području Loznice, gde je od 1991, nakon „kristalne noći”, izbegla i njegova svastika Blanka sa mužem Srbinom iz tog kraja, ostavivši u Zadru novoizgrađenu kuću i modernu muževljevu stolarsku radnju.
Početkom 1999. Goran izlazi iz hrvatskog zatvora i dolazi kod oca u Srbiju. Godinu dana kasnije, u nekoj pucnjavi u Banji Koviljači, u noći na smeni drugog i trećeg milenijuma, biva ubijen. Otac ni danas ne zna ko ga je i zašto ubio. Ali je dobio njegovo telo i sahranio ga na gradskom groblju u Loznici.
Pre petnaestak godina Jovan se u Brčkom susreo sa pomenutim Milom Županom, koji ga je pitao šta od njega traži da ga ne bi proklinjao zbog kuće, koju je pošteno kupio od njegove suprute, u kojoj sada stanuju njegova dva sina. Jovan je tražio da mu kupi garsonjeru u Loznici. I Mile mu je dao pare za garsonjeru. Umesto garsonjere, Jovan je kupio kuću u Lešnici i napravio grobnicu, za sebe i sinove. U njoj se već nalaze Goranovi i Jovičini posmrtni ostaci. Sinovi čekaju oca da ih čuva na onom, kad ih nije mogao sačuvati na ovom svetu.
Dok gledam rodbinu kako u raku, na sanduk sa Jovičinim zemnim ostacima, baca po grumenčić stvrdnute zemlje, zamišljam kako bi se život članova njegove porodice odvijao da nije bilo rata. Najverovatnije bi i danas svi živeli u lepom gradu Zadru, u velikoj kući od trinaest soba. Danijela bi rasla uz oca i majku, i uz još nekog brata ili sestru. I Goran bi se klonio lošeg društva, oženio i decu izrodio. A Jovan bi kao penzioner, sa unucima i praunucima, odlazio u rodne Ivoševce, posećivao majčin grob (za očev i ne zna) i brinuo o imovini koja mu je ostala iza predaka….
Ali beše rat. I ovaj, kao i svaki drugi, rasturi i unesreći mnoge porodice, posebno iz nacionalno mešovitih brakova. I u ovom, kao i u svakom drutom, pored mnogo ružnih i tužnih događaja, desi se se i poneki „čovek” poput pomenutog Mile iz okoline Benkovca.
*Autor je direktor Dokumentaciono-informativnog centpar „Veritas“
Naslovna fotografija: Zadar je grad u kome je srećno živela porodica Vujasinović do rata 90-tih godina prošlog veka