Piše: Komen Bećirović
Kad je oslobođenjem od komunističke tiranije drugim narodima počelo da sviće, Crnoj Gori je stalo da se još više smrče. Već 1990–ih počelo se pričom o etnogenezi Crnogoraca.
Urušavanje, zapravo razaranje srpskog nacionalnog bića Crne Gore koja se na istorijskoj pozornici svijeta proslavila kao Srpska Sparta, traje s manjim i većim zastojima već skoro osam decenija. Prvo su italo-fašisti okupiravši 1941. Crnu Goru, stali da rade u sprezi sa domaćim fašistima na čelu sa Sekulom Drljevićem, na stvaranju crnogorske nacije i crnogorskog jezika, nazione i lingua montenegrina.
Ali najstrašniji udar došao je od strane komunista koji su, dok je zemlja bila pod okupacijom, otvorili bratoubilački rat kako bi u jednom patrijarhalnom društvu primijenili teorije Marksa i Engelsa o borbi klasa, o proleterskoj revoluciji i usrećivanju čovječanstva. Ovo utoliko prije što je boljševizam bio zavladao u Rusiji, a da naši naučevnjaci marksisti lenjinisti nijesu ni znali niti htjeli da znaju da su Rusiju njeni neprijatelji porinuli u pakao boljševizma.
I nastalo je veliko poklanje u kome su ugledni plemenici, ratnici oslobodilačkih ratova, oficiri, sveštenici, činovnici, učitelji završavali u jamama bezdanicama, geologija idući na ruku ideologiji, u jarugama i na pasjim grobljima poput onog stravičnog u Tarskome lugu u Kolašinu. Sjećam se, tek sam imao pet godina, kad jednog zimskog dana povedoše dvanaest Gornjomoračana u Manastir Moraču gdje se nalazio partizanski štab Peka Dapčevića, i strijeljaše ih jedanaest u obližnjoj rivotočini, dvanaesti im je utekao skočivši niza Svetigoru.
Učitelja Jovana Popovića su, polomivši mu ruke i noge, bacili niz Bijele Stijene gdje se zaglavio iza jednog drveta u litici i odatle vapio sve dok nije izdahnuo. Starog pukovnika Aleksu Bojića ubili su ispod jedne grede u Trnovici, a jedan od ubica skinuo mu je vojničku kabanicu isprobijanu zrnima i tako je nosio. Pravnika Ljuba Baošića ubili su samo zato što je rekao da su prekardašili. I tako diljem Crne Gore. Pomorom je dirigovao sa Žabljaka Brozov delegat za Crnu Goru Moša Pijade. Kako je dalje pjevao bard Trebješki:Zadužbina Stevana Vukana, Sveta lavra u krv okupana,
kako je pjevao bard Trebješki u svojoj poemi o jamama po Crnoj Gori.
Dođe đavo u vidu čovjeka
Usred Crne Gore, iz daleka,
Pred svačijom kućom zaleleka.
………….
To ne bio ni đavo ni vraže,
Nego Moša Pijade se kaže,
Đavoljega lika i pojave,
Malog rasta, a đavolje glave.
Naš dinarski mentalitet koji dobro analizirao Jovan Cvijić, što ide u krajnost kako u dobru, tako i u zlu, bio je u punom jeku. Borbeni naboj što se u prošlosti praznio na neprijatelje, okrenut je na svoga tako da se čak pjevalo: Nema borbe nema rata, dok ne krene brat na brata.
Marksizam koji je bio proglasio religiju za opijum naroda, sada je bio postao krvavi opijum istoga odnosno jedne manjine koja se nametala većini najstrašnijim terorom. Znam kad u moja vrletna Ljevišta u vrh Gornje Morače dotjeraše na konju u torbama djela Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina i unesoše u školu koja se nalazila u jednom dijelu naše kuće, kako bi novom naukom na čitalačkim večerima, prosvjetljivali narod od koga je većina bila nepismena, izgovarajući imena dva krvava proroka, kao Mars i Inglez.
Nešto ispred toga, kad bijasmo mi đaci tek na početku osnovne škole spremili recitacije za proslavu Svetog Save, školske slave, dođe naređenje od Komiteta iz Kolašina da se proslava ukida. To je bilo jedno od mojih prvih razočaranja u životu.
Kasnije, u produžnoj školi u Manastiru Morači, lokalne glavešine su odvraćale nas đake da ulazimo u crkvu što smo mi iz radoznalosti ipak činili. Sjećam se nakon više od sedamdeset godina, među nama đacima, dječaka žeravičavog pogleda, Rista Radovića narečenog kasnije, pošto je završio razne teološke studije, u černorizca Amfilohija s kojim ću se sresti četvrt vijeka nakon Morače u Parizu. Njegov otac Ćiro bio onda jedan od rijetkih vjernika u zapustjeloj moračkoj bogomolji, uprkos izrugivanju partijaca.
U porti je pak omladina vodila kolo i pjevala uviteške:
Ne vjerujmo u nebesa, no u Marksa i Engelsa,
To su naši učitelji, cjelog svjeta spasitelji.
Jednog dana su ti fanatizovani skojevci na mig Komiteta iz Kolašina pokupili obimnu manastirsku arhivu, iznijeli je pokraj vrela Svetigore i zapalili.A zamalo nije sagorela i slavna moračka lavra, viševjekovno duhovno središte i sastajalište triju plemena, Gornje i Donje Morače i Rovaca, prilikom slučajnog ili podmetnutog požara u susjednom zdanju, da blagovremeno nije dunuo jak suprotni vjetar odvrativši plamenje od bogomolje što je već lizalo njene zidove. Tako je ostao taj veliki spomenik civilizacije, biser Crne Gore, kako ga je nazvao slavni njemački istraživač Bernhard Švarc.
Iako nije došlo do udara na Mitropoliju Crnogorsko-primorsku u cilju njenog ukidanja, ubrzo su znatnim dijelom njena dobra bila nacionalizovana. Dok su narednih decenija crkve opustjele od sveštenika i vjernika, propadale, zarastale u drače i trnjišta, pretvarane u plandišta odakle je, umjesto pojanja, molitava i himni, dopirala bleka ovaca i večanje koza. A da bi odvratili narod od najvećeg svetilišta Crne Gore, Ostroga, otvorili su, po kazivanju jednog od kolovođa zla, Milovana Đilasa, u Donjem Manastiru sanatorijum za tuberkulozne, budući da je ta opaka bolest zvana jektika tada bila neizlječiva i ulivala strah u kosti.
Međutim, bilo ih je koji su ostajali postojani u vjeri, kao moja majka Milena koja je svakog ljeta hodočastila u Ostrog gdje me prvo s ocem ponijela na krštenje, da bi me zatim, kad sam dovoljno porastao i mogao je pratiti vrletnim stazama, vodila na prva hodočašća. Doživljaj koji ću opisati u svom Pismu iz Ostroga objavljenom naveliko u pariskom Mondu 1975, a po kome su neki Francuzi dolazili u Ostrog.
Međutim, uza sva zla koje su činili, komunisti nijesu dirali u neke suštinske vrijednosti, kao što su srpski jezik i ћирилица, što se može vidjeti iz svih dokumenata onog i kasnijeg vremena, među kojima su i naša školska svjedočanstava.
Čak je Njegoševa kapela, naravno bez krsta, bila zauzela središno mjesto u grbu Republike Crne Gore u kome je ostala sve dok Broz nije, šezdesetih godina, zapečatio sudbinu Lovćena davši ga na poklon Meštroviću za njegov zindan na Lovćenu zvani mauzolej u kome već blizu pola vijeka čami prah Njegošev. Poznata je Brozova riječ da je kralj Aleksandar htio da obnovom Kapele vjenča Srbiju i Crnu Goru, a on je riješio da ih razvjenča. Što je savršeno uspio preko svojih ondašnjih crnogorskih slugatora Veljka Milatovića i Veselina Đuranovića, i dalje uspijeva preko svojih sadašnjih potomaka koji su mu prije neku godinu podigli spomenik u Podgorici, očekujući da slično učine i ljudomori Moši na Žabljaku.
U stvari, kad je oslobođenjem od komunističke tiranije drugim narodima počelo da sviće, Crnoj Gori je stalo da se još više smrče. Već devedesetih godina proteklog vijeka počelo se pričom o etnogenezi Crnogoraca i odricanjem od njihovog srpskog nacionalnog bića da bi se to žestoko nastavilo tokom posljednje dvije decenije tokom kojih jedan te isti režim drži sudbinu Crne Gore u svojim rukama.
Jedno od najvećih zastranjenja, zapravo izopačenja, toga režima jeste osporavanje srpstva Crnogoraca koje je Njegoš, najveći čovjek Crne Gore i uopšte jedan od velikana modernog doba na svjetskoj sceni, slavio i uzdizao do nebesa.
Nije li već svoje prvo djelo Pustinjak Cetinjski posvetio srpskom rodu svome, a Gorski vijenac Prahu Oca Srbije Karađorđu te Luču Mikrokozmu Prahu Sime Milutinovića, svoga učitelja? Kao što je objedinio mnoštvo epskih pjesama sa prostora Crne Gore u svom Ogledalu srpskom. Osim toga, on je tragični junak kosovske misli, kako ga je nazvao naš nobelovac Ivo Andrić u svom čuvenom eseju. I tu je, priznanjem od strane režima kosovarske države, tog čudovišnog nedonoščeta NATO-a, počinjen veliki grijeh prema Njegošu i kosovskoj tradiciji koja se najviše održala baš u Crnoj Gori.
Uostalom, Njegoš je pri kraju života, pisao Matiji Banu: „Srbija je matica Srpstva, bez nje nikad ništa“, što zvuči kao oporuka. Pa ipak se čuju razni pametnjakovići kako osporavaju Njegoševo srpstvo tvrdeći da je Njegoš bio u zabludi, da ga je navodno posrbio njegov učitelj Sima Milutinović! Ali kako je Sima mogao razcrnogorčiti i posrbiti Njegoša, kad se i sam potpisivao kao Čubro Čojković Černogorac?
No sve da to ima neke osnove, ko je onda posrbio rodonačelnika slavne dinastije, vladiku Danila koji svojeručno piše na jednom Jevanđelju Danil vojvodič srpskoj zemlji?
Ili vladiku Petra I kad je uoči boja na Martinićima 1796. hrabrio svoje ratnike riječima da dokažu da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije ? Ili kad ih je iste godine pred boj na Krusima, pozivao da udare na neprijatelja našeg predragog imena srpskoga? Ili pak kralja Nikolu koji, prilikom proglašavanja Crne Gore za kraljevinu 1910, veli: „Vrijeme je i moje lice izbrazdalo, ali srce moje, ovo srpsko srce moje, brazda nema“?
I tako u bezbrojnim izjavama znamenitih Crnogoraca iz svih oblasti što se nalaze objedinjene u iscrpno dokumentovanoj knjizi od 400 strana Crnogorci o sebi našeg Moračanina, pokojnog Batrića Jovanovića, izašloj još 1986, a koja vapi da bude postavljena na mrežu. Postoji i njegova druga knjiga na tu temu: Rasrbljavanje Crnogoraca od Staljina i Tita do Dukljana – duhovni genocid, objavljena 2005. godine. A Batrić Jovanović je znao o čemu govori budući da je bio Titov vojnik od početka, još u onoj brigadi formiranoj u Rudom, zatim omladinski rukovodilac, te funkcioner na raznim položajima do ambasadora u Unesku.
Međutim, kako novi narod treba da ima i svoj državni crnogorski jezik, to se pristupilo stvaranju istoga pribjegavajući dijalektalnim izrazima, žestokoj ijekavizaciji te odricanju od našeg svetog pisma ćirilice i opštoj latinizaciji kojom prilikom se uvode i nova slova. Tako se jedan od velikana srpske i evropske kulture, Vuk Karadžić, detronizira da bi na njegovo mjesto bio ustoličen kao vrhovni jezikoslovac, inače stručnjak za govor podgoričkih muslimana Adnan Čigrić, po kome se to pismo popularno i zove čigrilica. Sve to u cilju da bi se zaokružila nekakva, od strane vlastodržaca umišljena, državnost Crne Gore. U stvari, ћирилица koja je u Crnoj Gori oduvijek bila kraljica, postala je danas sirotica.
A što se tiče jezika, pomislimo da u Austriji, koja je nasljednica jednog velikog carstva, nije u upotrebi neki austrijski, već njemački jezik. Takođe u Kanadi, koja zauzima više od polovine sjeverno-američkog kontinenta, ne postoji kanadski, nego engleski jezik. Isto je sa Brazilijom, koja se prostire na milione kilometara, i drugim državama Latinske i Centralne Amerike, gdje vlada portugalski ili španski jezik, dakle jezik kolonizatora, što Srbi nijesu nikad bili u Crnoj Gori. Doduše, dvorski istoričari tako tretiraju Nemanjiće, uprkos činjenici da je njihova postojbina bila upravo Crna Gora i što su tvorci na znatnom dijelu balkanskog prostora jedne sjajne civilizacije. I što je Sveti Sava, koga hoće da sa ostalim Nemanjićima prognaju iz Crne Gore, u kojoj ima najviše posvećenih mu hramova, jedan od najvećih svetitelja čitavog Pravoslavlja! Na primjer, njegov lik graši sa jedne divne ikone koja se nalazi odmah na desnoj strani dveri u veličanstvenoj lavri Svetog Aleksandra Nevskog u velikoj svjetskoj metropoli, Parizu.
U stvari, može se reći: ni manje države od Crne Gore na karti svijeta, ni većeg razmetanja i baktanja državom! Naravno nad sopstvenim građanima, jer kad su u pitanju svjetski moćnici, onda poslušništvu nema kraja, kao što svjedoči stalno zaklinjanje u evro-atlantske integracije, ulazak u NATO koji je izvršio najstrašniji zločin nad srpskim narodom da bi mu oteo svešteno Kosovo i poklonio njegovim vjekovnim neprijateljima Šiptarima. NATO, čiji je razlog postojanja i glavni cilj slamanje Rusije bez čije podrške i pomoći i nade u Rusiju – nas i Rusa dvjesta miliona – Crne Gore odavno ne bi ni bilo. Vrhunac predstavlja, zarad solidarnosti sa zapadnim rusofobima, naturanje sankcija Rusiji i progon njenih diplomata u vrijeme iskonstruisane afere Skripalj prije neku godinu.
Sva ova razistorija, kako u odnosu na Rusiju, tako i Srbiju, vrši se u cilju stvaranja nekog identiteta Crne Gore! Kao da taj identitet nije stvoren tokom dva vijeka slavne vladavine Petrovića. Alfred Tenison je slavio upravo tu Crnu Goru kad je pjevao:
O najmanja od naroda, ti velika Crna Goro,
Ti prestole od kamena s kog uzleće gorski oro.
Međutim, sadašnja crnogorska vlast je uprla u zatiranje te Crne Gore, pa hoće da, između ostalog, ima i svoju sopstvenu crkvu. Tako je krenula bezakonim zakonom izglasanim u Skupštini krajem godine, u podržavljenje, u stvari prisvajanje crkava i manastira Mitropolije crnogorsko-primorske.
Ovo utoliko prije što je Pravoslavna crkva na prostoru Crne Gore posljednjih decenija veoma uznapredovala, zapravo doživjela procvat zahvaljujući misionarskoj djelatonosti Mitropolita Amfilohija koji je sa svojim vrijednim sveštenstvom obnovom i gradnjom stotina hramova, obezboženu Crnu Goru od strane komunista vratio sebi i pretvorio u Svetu Goru. Time je izrastao u jednu od najvećih figura, ne samo Srpske Pravoslavne Crkve, nego i cijelog Pravoslavlja pa i današnjeg hrišćanstva. Osim toga, on je autor iz oblasti teologije, istorije, esejistike, poezije i prevodilaštva ogromnog opusa od oko trideset tomova. Član je i Udruženja književnika Crne Gore, Srbije i Rusije.
Takođe podsjetimo da je osvećenjem hrama Hristova Vaskrsenja 2013. u Podgorici upriličio pravi svehrišćanski sabor učešćem svih Patrijarha pomjesnih crkava, kao i visokih dostojanstvenika Rimokatoličke crkve. Što je ne smo jedinstven, već i veličanstven, događaj u istoriji Crne Gore. Sve i da nije drugoga osim toga, država Crna Gora bi trebalo da bude zahvalna Mitropolitu Amfilohiju i da sarađuje s njime, umjesto što ostrvljeno radi protiv njega, pretpostavljajući mu raspopa Miraša Dedeića koji apsolutno ništa ne znači niti predstavlja ikoga osim sebe i svoju nevladinu organizaciju zvanu CPC, registrovanu u cetinjskoj policiji.
Svojim opakim naumom vlastodršci su prelili čašu otrova, prepunili mješinu grijeha pa se Crna Gora pokrenula iz dubina o čemu svjedoče veličanstvene litije i molebni širom Crne Gore, koje su nastavak veličanstvenih sabora, Trojičindanaskog održanog 15. juna u Podgorici i Svetovasilijevskog održanog 21. decembra protekle godine u Nikšiću. Dovoljni su bili ti događaji pa da se odustane od ishitrenog nasilnog glasanja u Skupštini bezakonog zakona samo šest dana nakon sabora u Nikšiću. Van pameti je da se glas nekih četrdesetak poslanika vladajuće koalicije, od kojih izvjestan broj tradicionalno antisrpski nastrojenih, pretpostavlja glasu stotinama hiljada vjernika koji u ove zimske dane, prkoseći kiši, hladnoći, snijegu, preplavljuju litijama i molebnima trgove i ulice gradova Crne Gore.
Na kraju, valja naglasiti da ima nečeg izopačenog u odbijanju jednog dijela Crnogoraca da su Srbi, posebno Katunjana čiji su preci, kako je to pokazao Nićifor Dučić, doseljenici, tačnije uskoci iz Hercegovine kao što je to slučaj sa precima dinastije Petrović doseljenih ispod planine Njegoša pa otuda i ime. I zaista Cetinje, odakle su se uzdizale najviše himne i pohvale srpstvu, Cetinje srpsko počivalo, gdje se nekad nalazila Obilića poljana i odakle su se dijelile Obilića medalje, žalosno je zatajilo, postavši, liše Manastira, antisrpsko leglo. Srećom Jovan Markuš drži visoko zublju srpstva i istorijske istine kojom rasvjetljava tmine propagande. Prošlog ljeta nas je rano ostavio njegov veliki saborac Predrag Vukić koji počiva u Ostrogu, mir prahu njegovom.
Tu pojavu odricanja od onog što se uvijek bilo, obradio je njemački filozof jevrejskog porijekla Teodor Lesing u svojoj knjizi Mržnja na sebe, odbijanje da se bude Jevrej, izašloj 1930. u Berlinu. On je proučavao fenomen odricanja nekih Jevreja, živućih u njemačkoj kulturi, od njihovog jevrejstva do te mjere da će se sedam osam-stotina njih angažovati u jedinicama Vermahta. Sam Lesing je umoren od strane Gestapoa neku godinu kasnije.
Nažalost, tlačenje srpskog naroda u Crnoj Gori, te ostrašćenost preobraćenika u Dukljane i Montenegrine u sprezi sa potomcima preobraćenika u islam poput, recimo, jednog Šerba Rastodera, kojima je dato široko polje, sasvim su u tom duhu. Niko ne mrzi na sebe više od otpadnika, koji vide u onima što su ostali stameni u svojoj vjeri i naciji neku vrstu svoje nečiste savjesti. Kad, na primjer, Hodžić akademik Zuvdija zavija da je Pravoslavna Crkva, koja je bila stub Crne Gore samim tim što je ova vijek i po bila teokratska država, njen najveći unutrašnji neprijatelj i okupator, to iz njega svakako govori preobraćenički atavizam.
Slično je i kad Bošnjaci, uz prećutnost režima, krvniče Njegoša izdvajajući ga iz konteksta vremena kad se vodila borba na život i smrt između pripadnika hrišćanstva i islama. Kako je već Njegoš pjevao:
Luna i krst dva strašna simbola,
Njihovo je na grobnice carstvo…
Upravo u tome i jeste glavni uzrok balkanske drame, posebno u Bosni i na Kosovu, što su još u XIX vijeku konstatovali neki evropski autori. Nije lako napraviti multietnički raj na prostoru na kome je vjekovima bijesnio multietnički pakao. Naravno tu spada i preobraćanje, silom ili milom, Srba u katoličanstvo, što je porodilo oca hrvatske nacije Antu Starčevića koji je proglasio Srbe nakotom zrelim za sjekiru. I kao da se zloduh Starčevića primio u Crnoj Gori kroz izlive najstrašnije srbomržnje kao, na primjer, onaj da vjernike okupljene u Hramu Hristovog Vaskrsenja treba zatvoriti kao goveda i zapaliti, da Srbima iz Crne Gore treba pripremiti oluju poput one izgona Srba iz Krajine, da nacionalizacijom svetilišta njihove pomoćne objekte treba pretvorite u hotele, u kafane, maltene u noćne klubove i bludilišta. Posebna provala srbomržnje ispoljila se 22. janura na Cetinju od strane grupe manifestanata koji su divljali na Crnogorce koji su ostali istrajni u onome što su oduvijek bili, nazivljući ih posrbicama i dušmanima, parafrazirajući famoznu Bojnu Čavoglavu sa ustaškim pokličom „Za dom spremni“! Slično se desilo i u Podgorici, na Savindan uveče, kad se orilo: Branićemo ovih dana, Crnu Goru od dušmana. A dušmani su Srbi!
U stvari, stvorila se opasno nezdrava klima u Crnoj Gori da se može reći: ni manje države ni većeg raskola ni razdora! Krajnje je vrijeme da se radi na smirivanju duhova, na prestanku tlačenja i diskriminacije onih Crnogoraca koji su ostali stameni u srpstvu, na vaspostavljanju odgovarajućeg dijaloga između Crkve i države povlačenjem spornog zakona koji je spontano zatalasao Crnu Goru iz dubina, pokazavši da je ona, uprkos totalitarnim zlima koja su je morila, fašizmu, komunizmu i sada mondijalizmu, sačuvala svoju samobit, svoju dušu.
*Autor je poznati srpski književnik, publicista i novinar ( Preuzeto sa portala I4S)
