Brata upoznao u 45. godini života i to u San Francisku

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Dragan Rađenović prvih pet godina života rastao je u sarajevskom sirotištu, majke nije htela ni da ga vidi. Njegov brat po majci Miroslav Božić tri godine je bio zatočen u ustaškom logoru Čelebići i za Dragana decenijama  nije ni znao, a igrom sudbine našli su se u Americi

Piše: Nebojša Tošić

Kada bih slučajno bio novinar ili kakav ljetopisac ili „opisivatelj sudbina ljudskih“, prvo bih izmislio nešto što „nikad nije bilo, a bilo je“. Pa opet mislim što bih izmišljao. Dovoljno je susresti pisca Dragana Rađenovića i … Pa evo neka Dragan započne, baš kao u svojoj knjizi:

-Stajao sam ispred visoke zgrade na Grbavici u Sarajevu. Iza jednog od tih prozora živi moja majka i ja sada idem da je posjetim. Ne, nije joj rođendan niti neka svećana prilika. Jednostavno posjeta majci. Zvonim na vratima i ona mi otvara. Naravno ličimo jedno na drugo što bi se reklo “sav na majku, nema greške“. Onda ja kažem da tražim Kosu, to je ime moje majke, a moja majka Kosa kaže da ta, moja majka Kosa koju tražim, ne stanuje ovdje. I zatvara vrata. Ostajem pred zatvorenim vratima nepomičan i nemoćan baš kao onog dana, kada me je majka Kosa, kao tek rođenu i ne nahranjenu bebu, umotanu u pelene, ostavila pred vratima moga oca Sime Rađenovića i otišla. Sada sam je vidio prvi put u životu. Ona mene drugi put. Zar već 17 godina prođe!?

Kada bih bio režiser, a scenarista mi ponudi jednu ovakvu scenu, ja bih mu rekao da se sigurno šali, pa bih se još i izvikao na njega da šta on misli da su gledaoci naivni i da bi progutali tako nešto, a ovaj, mislim scenarista – pisac bi mi kazao neka ja samo čitam dalje jer u scenariju kojeg je on prepisao iz života, a ha, dobro ste čuli, čisti plagijat, „ima još toga“.

-Otkuda ja znam koje je bilo doba kada me je majka položila pred vrata očevog stana, u pelenama koje je dobila u porodilištu, i – otišla. Bilo je „nedoba“ u svakom slučaju. Otac me je iz istih stopa odnjeo u sirotište koje se u to vrijeme zvalo „Dom za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić“ da me nahrane i presvuku. Ne znam da li tim redom, ali sljedećih pet godina oni su me i hranili i oblačili. Bijah njihov „štićenik“. Onda se, jednog dana, pojavi moj otac i odvede me kući!!!

-Tamo me je prigrli njegova druga supruga Janja koje mi ne samo zamijeni majku, već postade moja „prava i jedina mama“. Ne znam kada sam je prvi put nazvao majkom. Možda onda kada me je ohrabrivala da potražim svoju rođenu majku, a bojeći se, iz ogromne ljubavi prema meni, da ću nju Janju „odbaciti i zaboraviti“. O kako se varala moja plemenita Janja. Pa njen lik mi se ukaza pred očima, pred onim zalupljenim vratima. Čini mi se da sam tada rekao: „Ne bi ti, majko Janjo, tako“.

Hladan susret s majkom

Kada bih bio neki radoznali svat, našao bih se u kafanici nedaleko od stana pomenute Draganove majke Kose, sada već zainteresiran „šta je bilo dalje“?

-Šta bi moglo biti? Tu me je čekala sestra majke Kose, draga tetka Milena. Nju sam susretao povremeno i uvijek se ponašala kao prava tetka. Volila me je, ali pokušavala da opravda sestru . Ona je bila ta koja je „ugovorila“ susret. Dala mi je Kosinu adresu, a sa nevjericom sam vidio da živimo u jednoj opštini, takorekuć u komšiluku. Tetka me je tješila. Ja sam ćutao duboko povrijeđen pa možda zbog toga nisam reagovao kada je za naš sto, u toj kafanici, iznenada sjela moja majka Kosa. Tetka nam je rekla da se pozdravimo, a mi smo sjedili ukočeno kao da se između nas ispriječila neka ledena, mutna a neprelazna rijeka… Niko nije spaljivao mostove. Mosta nije bilo.

Kada bih kojim slučajem želio da saznam šta se odvijalo u duši mladog 17-to godišnjaka, odmah bi pomislio na neke pjesme gdje se spominju vino i rakija…

-Nisam ni prije bio neka cvjećka, ali poslije „sudbonosnog susreta“ postao sam arogantan, nedruštven. Raja iz Kovačića stalno su pitali „Šta ti je Gagarine?“ (to mi je bio mirnodopski nadimak, a u ratu su me zvali Lav). Otkuda sam ja tada znao da mi je slomljeno srce. A moj dobri otac je znao i poslao me u – vojsku. Služio sam u Beogradu u Titovoj gardi. I evo da se opet prisjetim moje „prave“ majke Janje. To sam napisao u mojoj knjizi „Posljednji kraljevi vojnici“.

-Elem sretne moja majka Janja neku njenu prijateljicu u punom tramvaju. I riječ po riječ pita je ova gdje ti je sin, a Janja sva ponosna kaže da sam Beogradu u vojsci. Onda je prijateljica pita šta služim, a Janja punim srcem i glasom sva ponosna kaže: -Služi kraljevu gardu! Nastade muk u socijalističkom tramvaju, ali srećom ništa se nije desilo.

Kada bih bio nekakva gatara, pa znao kako da u „fildžanu“ razaberem šta sve „piše“, vala ne bih imao toliko mašte da mladom odsluženom gardisti, ko od brda odvaljenom, gradskom mangupu, kažem „šta je bilo, šta jeste i šta će biti“ na planu njegovog momačkog života

Pokidane porodične niti

-Nakon vojske upisao sam se u neke škole i tu sam vidio djevojku koja me je odmah privukla, ali na jedan poseban način. Bila je lijepa, ali u njoj sam osjetio nešto mnogo više i drugačije od momačkog zanosa. I ona je bila iznenađena kako smo nas dvoje odjednom bliski. Ne nije to bila nikakva „ljubav na prvi pogled“. Osjetili smo neko poštovanje jedno pred drugim. Rekla mi je da se zove Mira i da ima puno mlađeg brata Miroslava. Ali rekla je i svojoj majci da je upoznala jednog interesantnog mladića Dragana. Onda je njena majka njoj kazala da je taj „interesantni Dragan“ njen – brat! Tako sam izgubio sestru koju sam tada prvi put vidio i poslije nikada, a pomirio sam se s tim da nikada neću vidjeti malog brata Miroslava, jer konačno je bila raskinuta i ona posljednja porodična nit koja je i mimo naše volje postojala. Zbogom majka Koso, zbogom sestro Miro, zbogom Miroslave, mali brate moj.

…

Kada bih kojim slučajem mogao da uzmem ulogu nekog pitača pitao bih nekoga kako je bilo u ustaškom muslimanskom logoru Čelebići . A ko bi mogao bolje o tome da mi kaže nego Miroslav Božić, sin Kosin i brat Mirin i polubrat Draganov.

Tri godine u logoru Čelebići

-Kad se od kiše skloniš pod oluk, tek onda vidiš šta je voda do grla. Sa svojom suprugom Zorom koja je rodom iz Bradine, živili smo u Sarajevu. Čim se zakuhalo, dogovorimo se da odemo u njeno rodno mjesto, da se izmaknemo „od događaja“. I tako se ja „izmaknuh“ i poslije malo vremena upadoše u Bradinu i okolna mjesta ustaško muslimanska naoružana alaša i otjeraše nas u roblje. Zgloglasni logor Čelebići.

-Gotovo tri godine bio sam izložen strahovitim patnjama, a zatim sam razmijenjen i našao sam se sa suprugom koja je bila izbjegla u Crnu Goru. Oni koji su bili izbjeglice znaju šta je i kako je to. Imao sam „logoraške papire“, pa sam imao pravo da emigriramo u Ameriku. Bila je to sudbonosna odluka, ali i odluka da se u novi život stupi „čistih računa i potpune istine“.

Kada bih kojim slučjem mogao da vidim unaprijed, znao bih šta on podrazumijeva pod „čistim računima i potpunom istinom.“ A svega mi znao sam!

-Dan pred naš let u Ameriku, u kući moga ujaka Rajka Anđića, brata moje majke Kose, postavljam jedno pitanje koje se, posebno kroz logoraške dane, stalno nametalo. Bio sam najmlađi u porodici, predamnom se nije mnogo pričalo, posebno o „sudbonosnim“ stvarima. Znao sam da se nešto od mene krije. I tada, u mojoj 31. godini života, pitam ujaka:

– Imam li ja brata?!

Ujak dugo ćuti. Vidim stislo mu se. Ipak prelomi. Izusti samo jednu riječ:

– Imaš!

Sudbonosno otkriće

To saznanje, to sudbonosno otkriće pratilo me je sljedećih nekoliko godina. Preko ujaka sam saznao telefonski broj moga brata Dragana Rađenovića. Čvrsto sam odlučio da ga dovedem u Ameriku. I njega i njegovu suprugu Mitru i njihovu djecu, kćerku Vedranu i sina Vladimira. U tome sam uspio.

A kada bih kojim slučajem zamišljao prvi telefonski „susret“ braće Dragana i Miroslava, komotno bih mogao da ga prepišem iz knjige Dragana Rađenovića:

-Prvi put u životu, 1999. godine, čuli smo jedan drugome glas preko telefona:

-Halo, je li Dragan?

-Jeste. S kim razgovaram?

-Ovdje Miroslav Božić, buraz!

-Dva minuta samo su se čuli uzdasi i plač i sa jedne i sa druge strane i ako smo imali, ja 45, a on 35 godina starosti.

Prvi put, 2001. godine, susretoše se braća po majci Dragan i Miroslav na aerodromu u San Francisku. Ostalo je istorija.