Crnogorstvujuća mržnja prema Srbima

Piše: Ilija Petrović

U našem vremenu, crnogorski prećerizam uzima toliko maha da je neophodno ukazati na grdne zablude o viteškom delovanju onih koji su sebe, evo neko doba, nasamarili komitarijama; da li su u pitanju obnovljeni partijski komiteti ili, možda, komiti iz Velikog rata i neposredno posle njega – teško je znati, ali je i jedno i drugo vrlo sumnjive vrednosti. Ono prvo, kao svežije, pamti se, između ostalog, po pasjim grobljima, po kečinim jamama, po golim otocima, jasenovcima, stotinama hiljada poklanih Srba… a drugo, staro stotinak i koju godinu, pod pepelom je još uvek skriveno i lakše ga je zloupotrebiti.

Komitovanje tokom Velikog rata, nalik nekadašnjoj hajdučiji za turska zemana, nije bilo uspešno, iako su nedugo po uspostavljanju austrougarske okupacione uprave u Crnoj Gori, kuražniji pojedinci, u većim ili manjim grupama, počeli da joj se suprotstavljaju i odmeću u šumu. Do najbrojnijeg odmetništva, poznatog kao komiti, došlo je u Vasojevićima, možda i zbog toga što su prvi među njima bili đeneral Radomir Vešović i njegova braća. Juna 1916, godine, u Vasojeviće su “dovedene veće vojne snage, koje su preduzimale svakodnevne potjere. Za mjesec dana, koliko je trajala prva velika akcija, niko od komita nije ni ubijen niti uhvaćen, ali je zato stanovništvo bilo podvrgnuto represalijama, a neka lica, okrivljena za pružanje pomoći generalu Vešoviću, osuđena su od vojnog suda u Kolašinu na smrt”.

Ovo poslednje, represalije nad civilnim stanovništvom i smrtne kazne, nameće vrlo ozbiljnu nedoumicu o stvarnoj vrednosti svakog pojedinačnog komitovanja i, čak, komitskog pokreta u celini. U uslovima kada jedna država raspolaže dovoljno snažnim represivnim aparatom da se suprotstavi svakom udaru na nju, a austrougarska okupaciona sila raspolagala je takvim aparatom, postavlja se pitanje da li bilo koji komita, sam za sebe ili sa svojom družinom, za račun sopstvenih ličnih ili širih ambicija i ideala, ima pravo da druge, neupućene ili nedovoljno upućene u komitske pobude, izlaže opasnostima bilo koje vrste. Čak i ako se kaže da se komite bore za neke i nečije neodređeno visoke ciljeve, pitanje je da li te i takve ciljeve na svojim plećima iznose komite ili oni koji su bili žrtvovani za ostvarenje tih ciljeva.

Posle(veliko)ratni komitski pokret, onaj započet posle lako ugušene Božićne pobune, pretvorio se u svojevrsno zanimanje, u Crnoj Gori poznato kao “plijen” s izrazitim pljačkaškim obeležjima.

Za dokaz tome može poslužiti i protestni izveštaj Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu poslat Komandi Druge armijske oblasti da je u noći između 9. i 10 (22. i 23) januara 1919. grupa “od oko 40 crnogorskih pljačkaša upala u selo Sokolište (srez Bilećki), hteli su da oteraju stoku i tom prilikom ubili su dvojicu muslimana”, kao i izveštaj komandanta Jadranskih trupa da su 10. maja 1919. godine “nepoznati pljačkaši”, dvadesetak njih, “obučeni u vojnička odela sa crnogorskim i austriskim kapama… presreli kod sela Duži, na putu Trebinje-Dubrovnik putnike koji su išli iz ovih mesta i opljačkali ih”. A Miladin Kontić, čovek koji je iz Niša došao da u Crnoj Gori obučava regrute, svedoči “da je bilo pojava da pojedine kontrakomitske grupe umesto da progone odmetnike same pljačkaju po selima”.

Naslonjeni na te i takve “slavne tradicije”, novi crnogorski komiti “otkrili” su da će najubedljivi biti ako se okrenu svojim ustaškim uzorima. Bitno je da se na meti nađu Srbi, makar to, po komitskoj pameti, bili “zavedeni Crnogorci, koji su izdali crnogorski narod”, Crnogorci koje “posrbljuje” Srbska pravoslavna crkva svojim “mitomanskim pričama”. Za priče ajde de, ali “mudrost” da će “crkve i manastiri, pripadajuća im groblja, u kojima počivaju kosti naših predaka, sve sakralno blago koje Crna Gora posjeduje, doći u posjed države Srbije”, ispušta iz vida neoborivu istinu da su pomenute “crkve i manastiri”, kao i “pripadajuća im groblja” što svojina, što nasleđe brojnih srbskih predačkih naraštaja današnjih komita koji su tek u drugom kolenu Crnogorci – “rođeni” 1. maja 1945. godine.

I baš ideologija te nakazne godišnjice, kao pupčana vrpca vezuje savremene crnogorske komite sa hrvatskim ustaštvom, mada se ovi drugi u toj vezi moraju osećati zapostavljenim. Jer, hrvatske ustaše razrađivale su svoju antisrbsku “teoriju i praksu” protekom podužeg vremena, a oni prvi vrlo se trude da svoje zaostajanje u mržnji prema sopstvenim roditeljima, i roditeljima svojih roditelja, naknade očas. Njima se to može jer su pre vremena zaboravili petu Božju zapovest, makar u obliku koji se može čitati kod Svetoga Nikolaja Ohridskog i Lelićkog:

“Poštuj oca svoga i mater svoju, jer tvoj put od rođenja do sada posut je majčinim suzama i očevim znojem”.

Srbskim suzama i srbskim znojem, kopito!

A sa kakvom se to i čijom mržnjom crnogorstvujuće komite nadmeću?

Kao što je to slučaj i sa islamizovanim Srbima i svima nam znanom izrekom da je poturica gori od Turčina, i porimljeni Srbi vode svoj lični rat sa svojom dojučerašnjom srbskom braćom. Ovi zlosrećni preobraćenici još uvek se nalaze ni na nebu ni na zemlji. Prihvatili su rimokatolicizam, ali njihovo “hrvatstvo” stalno je pod sumnjom jer i Hrvati i Srbi znaju o kome se stvarno radi. Mnoge takve porodice, naročito one koje su rimokatolicizam prihvatile tek koju generaciju ranije, zadržale su porodičnu slavu do današnjeg dana, a dobar deo njih zna i svoje staro porodično stablo. Zbog svega toga, zbog još uvek neizbrisanih tragova o svom srbskom i pravoslavnom poreklu, ti “novi” Hrvati mrze i jedne i druge. Mrze Hrvate, jer još nisu dostigli njihov nivo ni u rimokatoličkom ni u nacionalnom pogledu, a mrze Srbe jer oni su, i pored svih tegoba koje su povremeno ili stalno navodile pojedince ili veće ili manje grupe da izbegnu iz pravoslavlja i Srbstva, i dalje ostali i Srbi i pravoslavci. Više mrze Srbe jer oni su živi svedoci o izdaji svoje bivše braće. Sve dok takvi svedoci postoje, “hrvatstvo” tih novih Hrvata i dalje će biti pod sumnjom. Sumnje će nestati tek ukoliko svi srbski svedoci njihovog preveravanja i otpadništva budu uklonjeni. Mržnja tih novih Hrvata samo je “teorijska” podloga svakom hrvatskom genocidu nad srbskim narodom.

Crnogorstvujuća mržnja prema Srbima nastala je na istoj osnovi, ali je ona utoliko opasnija što uporno nastoji da bez odlaganja dostigne hrvatsko ustaštvo i da je nadmaši, “unatoč tomu” što se, umesto pojmom “uljudba”, ona u svom ustaštvu poštapa navodnim čojstvom.

Kako ovovremeni pripadnici komitskog pokreta svoje delovanje podvode pod “čojstvo”, ovde će biti rečeno da je crnogorstvujuće tumačenje toga pojma dato poodavno, u tekstovima objavljivanim u dvobrojevima beogradskog “Svedoka” 773-774. do 791-792, od 10. maja do 13. septembra 2011. godine, a njegovi autori bili su Borislav Cimeša, “žestok… književnik, istraživač i publicista sa Cetinja”, i dr Miodrag Miško Vuković, tada političar i poslanik u Skupštini Crne Gore, predavač na fakultetu za poslovni mindžament u Baru (u međuvremenu, pošto mu je “izvorna i osnovna ambicija pedagoški i profesorski rad sa studentima na fakultetu”, unapređen u dekana pravnog fakulteta univerziteta “mediteran” i vanrednog profesora za predmete teorija države i prava, parlamentarno pravo, ustavno pravo, teorija političkih sistema, pljuvanje uvis), momak koji, po sopstvenom priznanju, “može reći, bez preterivanja, da ima veliko iskustvo. Previše za jedan ljudski život”.

Previše, naravno, ali sasvim dovoljno za nesojski.

Pa će oni, u pokušaju da ponešto objasne, za taj pojam iz naslova okriviti Crnogorce u koje će, u punom skladu sa svojim opštim neznanjem, ali i nesojskim znanjem, svrstati i Srbe iz Stare Hercegovine (skoro polovine današnje Crne Gore), Srbe iz Sedmoro Brda, Srbe iz Zete, Srbe iz Srbskoga Primorja (danas poznatog samo kao crnogorsko) i Srbe iz Boke.

Za tako sabijene u kumbul reći će da su “bili slobodni… da 1912. sami vode rat protiv Turske… da su pijemont ujedinjenja i oslobođenja Južnih Slovena… da su dali velikane Srbiji… osvježili Srbiji nečistu krv… čestim i znatnim seobama digli Srbiju na noge… da je crnogorstvo genij, životno načelo bez koga Crna Gora ne bi mogla živjeti… da crnogorstvo nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost)… da nijesu Srbi porijeklom ni trajanjem, ni nastajanjem niti istorijom… ne haju ni za Nemanje… oni svi preminuše a Crna Gora osta dovijeka i strašnoga suda (eto, i oni sami svoje crnogorstvovanje doživljuju kao strašni sud – IP), u svojoj volji i slobodi… da je narasla i svakim danom raste crnogorska nacionalna svijest koja poručuje da ‘nikad neće Crna Gora / bit’ obala srpskog mora’… da su kao slobodari u egzilu, maja 2006. godine krenuli u ponovno rađanje Crne Gore iz pepela… da su izašli iz iracionalnih, herojskih vremena i konačno počeli da o sebi i svojoj državi razmišljaju na racionalan i pragmatičan način… da su istorijski i moralno rehabilitovani (ne zna se od čega)… da su baštinici luče slobode, odanosti istorijskom trajanju, viziji izmirenja i okupljanja zavađenih bratstava i plemena, odvažnosti, mudrosti, svijesti o narodnim potrebama i idealima, bistrog pogleda na vrijeme u kojem žive, radnji koje stvaraju, obdarenosti duha i misli, i nadasve hrabrosti, rodoljublja i nepokolebljivosti… da su prošli kroz ratove i stradanja, zahvaljujući sopstvenoj mudrosti slavom, trajanjem i pjesmom ovjenčani… da su patrioti, borci za pravo, čast i slobodu Crne Gore… da u Crnoj Gori niko nije diskriminisan i niko nema više prava od drugoga… da o ugroženosti bilo koje nacije, posebno srpske, nema ni govora”, zbog čega traže “da Srbija, njena državna vlast, njeni mediji, njeni intelektualci, srpska crkva odnosno njen Patrijarh i njen Sinod, pokažu veći stepen senzibiliteta prema nezavisnoj Crnoj Gori, prema njenim nacionalnim i državnim atributima, prema crnogorskoj naciji i prema crnogorskom jeziku”, makar i jedno i drugo bilo sveža izmišljotina.

Što bi rekli stariji Bačvani: Svašta pa lepo!

Kod Cimeše i Vukovića čitamo da se, u dokolici, Crnogorci ne “bave” samo junaštvom, nego i čojstvom, zbog čega, kako se njima dvojici čini, “u Srpstvu ne postoji pojam čojstva”. Sramotna i budalasta “misao”, naravno, pošto su Crnogorci (oni iz stvarne Crne Gore, poznate kao Stara Crna Gora) svoje istinske moralne vrednosti, svoje navodno čojstvo, na najlepši način iskazali u srbskim Brdima, malo u Bjelopavlićima, na Trojičin dan 1854. a malo više u Kučima, na Petrovdan 1856. godine.

O onome prvom pisao je bečki Svetovid (prema dopisu iz Kotora, 16/28. juna 1854), a ovde će biti prenesene samo dve rečenice:

“O skupštini u Ostrogu manastiru o Trojičinu dne mogu vam javiti da Brđani malo da se nijesu s Crnogorcima krvno pobili. Uzrok vele bio je taj što su se žene sramotno natjerivale, da igraju, i što su se na njih Crnogorci naturivali i t. d. koje se ovdje spominjati ne može”. Nešto manje obziran prema osetljivim čitaocima bio je bečki list Di Prese pominjući “usilovanje žena, javne sablazni perjaničke i u svemu grubijansko vladanje i postupci” knjaza Danila Stankova Petrovića Njegoša.

Ono drugo bilo je mnogo složenije i, za početak, valja navesti neke “misaone egzibicije” Branka Pavićevića, istoričara rane crnogorske škole, kojima upad crnogorske vojske u Kuče, poznat kao Crnogorska pohara Kuča, opravdava namerom knjaza Danila “da spriječi Turke da podbunjuju Kuče i podstiču ih na upade na teritoriju Bratonožića i Pipera”. Piše tako ne objašnjavajući zašto je knjaz svoju vojsku, i njoj na čelu svoga brata vojvodu Mirka, navodno nenadmašnu junačinu a kukavelja ubilačkog, poslao na Kuče a ne protiv Turaka, da njih “urazumi” i odvrati od “antipiperskih i antibratonoških” postupaka. Da bi opravdao svoju uopštenu postavku da su već godinama trajali sukobi između Crnogoraca i Turaka oko nekih graničnih oblasti, Pavićević kao najsporniju oblast pominje Kuče nad kojima je navodni “crnogorski suverenitet imao sankciju više od jednog stoljeća”.

U toj pričici više je neistine (da ne kažemo: laži) no što jedna rečenica može da izdrži. Najpre, ako je Crna Gora ratovala s Turcima zbog nekih graničnih oblasti, to nije moglo biti zbog Kuča, pošto su se Kuči nalazili izvan crnogorskih granica. Potom, neobjašnjivo je otkud Pavićeviću “nalaz” da je Crna Gora pre “više od jednog stoljeća” imala svoj suverenitet nad Kučima, budući da su se Kuči sredinom 18. veka nalazili daleko od Crne Gore, izvan bilo kakvog njenog nepostojećeg suvereniteta, te da tada ni Bjelopavlići, ni Piperi, još manje Bratonožići, nisu bili u sastavu crnogorske države. Pored toga, u tom smišljeno lažljivom Pavićevićevom vremenu, Kuči su bili dovoljno samostalni i vrlo ujediniteljski raspoloženi, tako da se njihovi tadašnji predvodnici, vojvoda Radonja Petrov Iliković (oko 1670-1737, danas poznatiji kao Radonja Petrović) i sin mu Ilija (oko 1700-1772), potpisuju kao vojvode kučke i guvernaduri brdskih plemena, “prvo Kuča, Klimenta, Vasojevića, Bratonožića, Pipera, Bjelopavlića, Hota, Kastrata, vasego predjela zeckago osob sultanskago carstvija”.

O divljačkom, neljudskom “izletu” crnogorskom u Kuče, “izletu” koji je za jedini cilj imao bolesnu potrebu crnogorskih “ratnika” da bar nad nekim, makar i nad nejači, (kad im već u vidokrugu nije bilo Turaka) iskažu svoje “junaštvo” i svoje navodno čojstvo, triješćanske novine objavile su vest iz Skadra, pisanu 20. jula 1856. godine:

“Kuči nisu pokoreni crnogorskim pohodom, oni su njime samo kažnjeni. Činjenica je da vojvoda Mirko Petrović nije postigao ništa sem pljačke – uništio je kučka naselja ognjem i mačem i ostavio Kuče u njihovoj bedi. Deo kučke vojske je, zato što je zajedno sa stokom izbegao u planine na obližnju otomansku teritoriju, ostavio svoje stare, decu i žene na milost i nemilost crnogorskom maču, a Crnogorci su nemilice pobili njih 300, ne poštedevši ni dojenčad na grudima njihovih majki. Na ovaj način Kuči nisu bili podjarmljeni, već samo razoružani i sasvim unazađeni”.

Izveštaj iz Skadra da su Crnogorci vatrom i mačem opustošili Kuče, bio je 28. jula potvrđen i pismom iz Triješća:

“Što se tiče događaja u Kučima, sve vesti se slažu u tome da su Crnogorci s najvećom nečovečnošću postupali i bezobzirno ‘praktikovali’ ubistva, pljačku i paljevinu. Četrdeset katoličkih familija skupa sa svojim parohom srećno se uklonilo, trinaest izgubiše kuće i sve imanje, i sama je crkva opljačkana (u Koćima – IP). Zaklano je 200 Turaka (nisu to bili Turci, bili su to katolički Malisori – IP) bez razlike starosti i roda, među njima nekoliko mladih žena i dece. Jedan katolički žitelj taman se spremao da skloni svoju imovinu, ali u tom trenutku na njega napadne nekoliko Crnogoraca, te ga na komade isekoše. Videći to, njegova žena siđe s uma, zapali kolevku u kojoj je čedo njeno nekoliko meseci staro ležalo, razmrska četvorogodišnju kćer, zapali kuću i skoči u vatru” (Svetovid Beč/Austrija, broj 60. od 2/14. avgusta 1856).

Marko Miljanov pominje “243 posječene glave ljudi i djece… skupljene na uljanik popa Luke i pobodene na motke u ogradi oko uljanika, kako bi ih vojvoda Mirko mogao pregledati i vidjeti koliko ih je”. Glave 243, bez onih iz Koća, ali i onih 40 koje su pale pred “gornjom vojskom” Novice Milutinova Cerovića (1801-1895)!

I još kazuje da “Kuči koji prvi sretoše… vojvodu Mirka s vojskom bjehu svi ubijeni i posječeni, a za tim po selima sve puška pobi i nož posiječe. Ne bjehu pošteđena ni djeca u kolijevkama, no pod mač. Nijesu gledali je li lani ili ove godine rođeno. Tako se nije gledalo je li muško ili žensko. A to se razumije: nijesu imali kad razvijati djecu iz kolijevaka da gledaju je li muško ili žensko, jer je svaki hitao da mu ga drugi ne ugrabi i za to medalju ili krst dobije, a njega bez ugleda ostavi. Tako i starci i bolesnici, pa i da se nijesu mogli dići od starosti ili bolesti, bjehu posječeni i glave im ponesene na mjesto gdje treba da se izlože i njihov broj ne zaboravi. Jednom riječju: ili je bilo hroma, ili slijepa, kljasta, gluva, nijema, odvojenikaÉ koji se ne miješaju s čeljadima, no se zovu gubavci, i od tih su neke nož i sablja posjekli toga puta.

U narodu se broji koliko je koje vrste poginulo i od koliko godina starci i djeca, jer nije bio običaj ni u hrišćana ni u Turaka da ubiju jedan drugome dijete, ni da se osvete djetetom prije no oružje počne nositi, a tako i starcem kad baci pušku i boj ostavi, i ko bi ga ubio za osvetu – taj se osramotio, a ne osvetio. Tako je pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice (to je u Staroj Crnoj Gori – IP) zaklao troje djece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojice s Ubala.

Ružica Nikolina o tome priča ovako: Kako je nosila dijete u kolijevku (uprćenu na leđima – IP), vojnici je uhvate i počnu raskubati. Ona je mislila da će uzeti haljine s nje kao sa drugih, no ostave ju nesvučenu. Ona veselo krenu dalje, misleći da je potrefila na vojnike kojima je nisko ženu svlačiti. No idući opazi krv niza sebe, spusti kolijevku na zemlju da vidi odakle je krv, kad – ali dijete nema glave, no ju je otkinuo i otišao rečeni pop Mijailo.

Neke su majke kumile i bogoradile vojnike da im dijete ne zakolju, no vojnici, pošto ga zakolju, bacali su ga u oganj gdje kuća gori, i pričaju da je od djeteta zelen plamen.

Koruna Radonjina s Kosora nosila je dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom, reče joj: ‘Stani, ženo! Što ti je to te nosiš na plećima?’ Koruna reče: ‘Dijete, i to nekršteno; evo ga tebi na Boga i svetoga Jovana, ti da ga krstiš’. On joj reče: ‘Krstiću ga, no čekaj’. Koruna pričeka. Crnogorac, kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun i reče vojvodi Mirku: ‘Evo sam posjekao glavu’. Kad je iznio djetetovu glavu bez kose, stresli su se svi koji su tu bili i to vidjeli. Pričaju da mu vojvoda nije čestitao, no ga je otjerao od sebe, govoreći mu: ‘Poganski sine, nijesi je mogao metnuti gdje svi drugi?” Vojvodi Mirku nije, dakle, bilo mrzno što njegovi vojnici ubijaju decu, ali mu je bilo “nezgodno” da vidi njihove odsečene glave.

To što je “svoje” podatke saopštio još dok je bilo živih svedoka o tom strašnom zbitiju, te da ih niko, čak ni iz cetinjske dinastije, nije osporavao, potvrđuje da Marko ni u čemu nije preterao. Zbog toga se žrtvama koje on “priznaje” mogu pribrojiti i one koje nalazimo u drugim izvorima. I žrtve “gornjeg odreda” Novice Cerovića, dakle, za koga se obično piše da je bio miroljubiv, ali austrijski izvori kazuju da je on ipak “pobio njih četrdeset”. Biće da se njihove glave nisu našle na ogradi oko uljanika popa Luke.

Ono što za celu predstavu o Crnogorskoj pohari Kuča može biti posebno zabavno, jeste podatak da je knjaz Danilo, njen naredbodavac, u svoju zlikovačku ekspediciju na Kuče poslao oko 10.000 ubica, pljačkaša i palikuća. Istina, jedan autor pominje samo “hiljadarku” (preuzetu iz “kuće vladajuće”), ali samo zbog toga da bi se od te gomile zlikovaca, njenih komandanata i knjaževskog vrhovnog komandanta mogle odbiti optužbe za nesumnjivi zločin genocida koji su “junačni” i “čojstveni” Crnogorci tada u Kučima počinili.

A samo poređenja radi, tek da bi se videlo koliki je značaj pridavao knjaz Danilo svom pohodu na Ku če i naredbi da se Kuči pobiju, – ako treba, i na Božju vjeru, ako ga drukčije uhvatiti ne možeš! – opljačkaju i spale, ovde dajemo podatak da je za odbranu od Omer-pašinog napada na Crnu Goru (na samom početku 1853) mobilisao čak 4.000, slovima: četiri hiljade boraca, svega dva i po puta manje no što je svojih “čojstvenih” koljača poslao na Kuče!

Vaso Ivov Vojvodić (1928-2012), istoričar iz Novog Sada, predavač na Filozofskom fakultetu, poreklom iz Riječke nahije (iz Stare Crne Gore, iz Građana), seća se da je u roditeljskoj kući slušao priču o učešću svojih plemenika u pohari Kuča. Nije se krilo da su neki od njih ubijali sve na koje su naišli, ali je to, kako se pokajnički pravdalo, činjeno po naredbi koja je u sebe uključivala i stav da Kuči nisu pravoslavci i da ih treba istrebiti. Iz priče o popu Mijailu posebno je upamtio pojedinost da je iz grla jednog zaklanog deteta prokapalo tek poposano majčino mleko.

Pomene li neko uza sve to i reč čojstvo, kao što su to učinili Br. Cimeša i M. M. Vuković, onda se razložan čovek mora zapitati u kakvom se stanju nalazi svest takvih “pominjača” i da li su oni uopšte sposobni da prate vremenske tokove društvenih zbivanja. U ovom slučaju, ni Cimeši ni Vukoviću nije jasno da su Crnogorci, oni koji su proživeli sramotno zbitije pod Ostrogom i Crnogorsku poharu Kuča, prvi put čuli za reč čojstvo tek kada se sa svojim Primjerima čojstva i junaštva oglasio Marko Miljanov Popović, Srbin iz Kuča, jednog od sedmoro Brda. Taj trenutak iskoristili su Crnogorci, oni iz Stare Crne Gore, da ne samo od Srba nego i od njega otmu reč čojstvo, u uverenju da će im ona prekriti, ili izbrisati, neljudske postupke pod Ostrogom i u Kučima. Marko Miljanov je Srbin, a Crnogorci su, iz njegovih Primjera, prvi put u svojim “junačkim” životima čuli da postoji nešto što se imenuje kao čojstvo, nešto što je suprotnoj svemu onome po čemu su Brđani zapamtili Crnogorce: po najvećoj nečovečnosti i po bezobzirnom, neljudskom, genocidnom “praktikovanju” pljačke, paljevine i ubistava, čak i đece u kolijevku.

Ima li granice crnogorstvujućem bezumlju – mora se zapitati ko imalo misli.

Nalovna fotografija: Moderne komite u Crnoj Gori traže uzor u ustaštvu