Proučavajući mnoge izvore o spašavanju savezničkih pilota oborenih nad Jugoslavijom, a spašavali su ih i partizani maršala Tita, naišao sam i na imena trojice od ukupno 12 spašenih ruskih pilota! To su Vladimir Bobrov, Semjon Miskalenko i Aleksandar Plahotnjikov.

Niko o njima ništa ne zna. Apsolutno ne mogu tvrditi da su Vladimir, Semjon i Aleksandar, i još trojica njihovih bezimenih kolega bili ti koji su proveli desetak dana u kući dida Riste i bake Jevdokije u ustaškom Sarajevu. A jeste bilo šestero pilota Rusa u maloj djedovoj kućici. Dvije sobe, kuhinja, mali zahod i minijaturna bašta iza kuće. I tu su bili, pored djeda i bake, još njihova kćerka Gordana udata Stamenov sa petogodišnjim sinom Ljubišom.

Tu nije bio ni Ljubišin tata Boris ni moj otac Slobodan, tada još momak. Njih dvojica su bili „u šumi“. Prvoborci! Ni moja sestra Sonja, ni Ljubišina sestra Tanja, ni ja, još nismo bili rođeni. Kasnije smo živjeli od uzbudljivih priča kakve se ni na filmu ne mogu viđati, a sve su bile dio života porodice Tošić-Stamenov.

Nepoznati gosti su stizali „u razmaku“ od po nekoliko minuta. Ulazili su, u mrklom mraku, nečujno već izuvenih cipela,  bez riječi su se smještali u jednu sobu. Na prozorima su visile teške zavjese braneći da svjetlost prodre bilo u kuću ili iz kuće. Niko ništa nije govorio. U jednoj sobi gosti, u drugoj familija. Dobro je. Predaniće nekako, a uveče idu dalje. Svanulo je, kada je jedan od noćnih gostiju, ušao u kuhinju i sav izbezumljen pitao:

“ Gde mы (Gdje smo mi)?

Tada ukućani saznaju da su im gosti Rusi!

Pred nemačkom kasarnom

A Rusi saznaju da se nalaze na rubu njemačkog zmijskog gnijezda. Kada je jedan od njih neprimjetno „otškrinuo“ zavjese ukočio se od straha. Tačno preko puta njihove sobe, stotinjak metara dalje, bila je glavna kapija ogromne sarajevske vojne kasarne, zvane Logor. Pred kapijom se smjenjivala straža. Život se polako budio. Vojska, oprema, vozila, oružje, sve je to defilovalo u čvrstom vojničkom poretku. Nijemci su to, nije šala. Ispred prozora su promicali i građani. Policijski čas je prošao. Pojavljuju se i ustaške „ophodnje“. Agenti Gestapoa i ustaške službe žure na posao. Tu malo više, preko puta  ”druge kapije” nalaze se njihove policijske postaje i kancelarije. Počinje „uobičajeni“ dan u ratnom Sarajevu.

Dida Risto se sprema za posao. Radi u Željezničkoj radioni. Stari sindikalac. Nije mu džaba Đuro Đaković vjenčani kum. Doručkuju ono šta ima. A nema puno. Rat je. Godina je 1944. Vrijeme je gladi, nemaštine i straha. Ne samo zato što su Srbi. Tošići su sa Ilidže, i Bosiljčići i Štake i Vidakovići…Oni su od samog početka rata vezani za „šumu“… Sve sam prekaljen ilegalac i borac… Svejedno nutkaju sada već „svoje Ruse“. Neka jedu, svakako im većeras valja dalje.

Dan je promicao uglavnom mirno. Baka Doka je poslovala u kuhinji, njena kćerka Gordana izašla je sa sinom u kupovinu (tačnije u potragu za hranom). Dnevni raspored u toj kućici, koja se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi Prirodno matematički fakultet, nije se mijenjao. Jednom je navratila komšinica Ilinka Mandrapa, na kratko. Ništa nije mogla primjetiti. Gosti su bili nećujni i nevidljivi. I strpljivi. Večeras ih domaćin, a ni ime mu ne znaju i ne treba da znaju, vodi dalje. Prema Ilidži odakle je rodom i samo njemu znanim ilegalnm stazama – Negdje na tom putu čeka ga u precizno utvrđeno vrijeme dogovorena veza.

Deda Risto Tošić sa supriugom Dokom u šahovskom zanosu 

I počinje noć „velikog bijega“. Sve je uobičajeno. Policiski čas, zamračenje, grad premrežen patrolama. Odjekne i po koja  komanda sa logorske kapije. Kao lavež. U kući svi budni osim dide Riste. On spava. Valja mu biti odmoran i spreman da dva sata noćnim stazama i bogazama hodi i izvede goste iz ustaškog grada. Vrijeme je za polazak. Šestorica gostiju spremni ko zapeta puška…

– Ustaj Risto – šapuće baka Doka didi na uho. – Vrijeme je. Ima dosta do zore!

Djed onako bunovan sikće na baku:

– Nigdje ja ne idem. Sanjao sam grožđe, a ti znaš (čuj ona zna?) da grožđe nije dobro sanjati.

Počinje svađa. Zamisli kada se neko polušapatom žestoko raspravlja.

– Bog te ne ubio – govori baka i krsti se. – Hoćeš da nas sve pobiješ. Ajde nije mi žao mene. A zašto Gordana i Ljupčo da zaglave Jasenovac. Tebe će naši svakako skratiti za glavu. I ovi Rusi, Bog im na pomoći bio, zar ne vidiš da su neki vrlo važni ljudi. Nisu džaba nama dovedeni.. A šta ako opet ustaše dođu da nas kopaju. Kumim te Bogom spremaj se i idite.

Djed uporan i neće da ide nikuda.

Baka Doka preuzima komandu

– Sanjao sam grožđe i tačka! Svi se u kući unervozili. I gosti vide da se nešto događa. Jesu li u klopci? Jesu li izdani? Pa od preciznog vremena zavise njihovi životi. Čak i od malo povišenog glasa sve zavisi. Od patrole koja se svakog časa može banuti… Ako sami krenu nigdje neće stići. Vrijeme strelovito odmiče, a jedina odluka je djedovo:

– Noćas ja nigdje ne idem!

Gotovo. Cik zore zatvori sve ilegalne staze. Tamo gdje veza čeka – panika. Gdje su? Jesu li provaljeni? Nemoguće da ih nema? A i ova šerstorica su jako važna. Ode nam glava ako ih ne dovedemo…

Šta je, tu je. Svi se natisli u kuhinju. Kuhinja gleda na malu baštu, iza je neki otpad starih vozila, a malo dalje rijeka Miljacka. Idealno mjesto za bijeg noću, a idealna klopka obdan. Baka Doka, praktična kakvu je Bog dao i otresita, „preuzima komandu“. U redu, veza je prekinuta. Ne znamo kada će biti uspostavljena, a dotle valja preživiti. Za ukućane je lako, ali šta sa gostima. To je šest čaša za vodu, šest odlazaka u zahod, šest tanjura supe , šest komada hljeba, i sve to, u najboljem slučaju dva puta dnevno. A koliko dana? O tome bolje ne misliti.

I vrijeme teče. Šestorica mladih lavova kazuju ko su. Piloti! Njihovi avioni su oboreni po povratku sa bombardovanja rumunskih naftnih polja u Ploeštiju. Pali su na teritoriju koju kontrolišu Titovi partizani. Podijeljeni su u grupe i vode ih ko zna kuda i ko zna gdje, ali prema spasenju. Djed koji se „oporavio“ od sna, a baka govori da se „bio usro od straha“, objašnjava im da se ništa ne brinu!!!

–Vi ste u sigurnoj kući koju ilegalni pokret u Sarajevu koristi u ekstremno važnim prilikama, baš zato što je u „dvorištu“ njemačke  kasarne i što su tu jake  ustaške ”postaje”, a i kancelarije Gestapoa. Veoma mala mogućnost je da budemo provaljeni…

I tako gotovo deset dana, dok „veza“ nije uspostavljena, ruski avijatičari postaju dio porodice Tošić. Deset dana „tišine“, šapatom izgovorenih riječi, deset dana „odmora“ za pilote, deset dana brige za hranu i deset dana ugovaranja novog preciznog vremena za vezu.

I zovem, neki dan Kičiner(!?). Tamo je moja sestra od tetke Tanja Stamenov, a Ljubišina sestra. Pitam je da li se ona sjeća priče o ruskim pilotima.

–Je li o onima kada je dida Risto sanjao grožđe – umire Tanja od smijeha.

– Da upravo o njima. Da ne zapamtismo didin san, još jedared bi, ovaj put nepovratno, potonula saga o junačkim i ljudskim vremenima.

– Eto i ja se rijetko sjećam onog prohujalog vremena kada smo svi, u bakinom stanu sjedili oko stola. A k’o da sada gledam naše pokojnike: baku Doku, dida Ristu, mamu Gordanu i tatu Borisa, i tvoje roditelje Slobodana i Borku, (vječna im pamjat). Tu smo i mi djeca. I Ljubiša, i Sonja, i ja, i ti najmlađi od nas, a eto te baš si omatorio. Baka se uozbiljila, dida je gleda ispod oka, stariji se „prave ludi“ a mi djeca se smjehuljimo. Znamo da će nešto, kao obično, provaliti. Najčešće ono: – Bogati Risto, de reci nam šta si noćas sanjao. Ako je grožđe… tu je prekida salva smijeha. Smijemo se svi veseli i razdragani, bezbrižni i ušuškani kakvi smo samo mogli u to vrijeme i biti u zagrljaju dide Riste i bake Jevdokije zvane Doka koji su o svima nama beskrajno nježno brinuli – kroz suze i smijeh govori moja sestra od tetke Tanja.

Zahvali Bogu što nisi u Partiji

I još me podsjeti, a ja eto potpuno smetnuo sa uma, kako je , zahvaljujući ruskim pilotima ona dobila ime. Jedan od njih, u tom „međuvremenu“, posebno kada dida Risto iznese svoju rakiju, i kada šapatom pjevaju „Bradjagu“, jedan od njih je govorio o svojoj velikoj ljubavi jednoj Tatjani i zaklinje se da će joj se vratiti, baš kao što se samo u pjesmi i filmu događa. Eto, po toj Tatjani i naša Tanja je dobila ime.

I šta je bilo dalje? Pilote je dida Risto odveo na slobodnu teritoriju. Kroz mrklu noć, „sred pušaka, bajoneta i straža oko nas“, doveo ih je na sigurno, a tamo su mu naši „značajno“ naglasili:

– Zahvali Bogu što nisi u Partiji…

I odletjeli su naši Rusi svojim Tatjanama, Sonjama, Marinama, Kaćušama. A kako znamo da su stigli kada o njima ništa ne znamo. Pa prošao je rat, pa onda i IB (moj stari „zglajzo“, ali srećom nije se dočepao jadranskih „Havaja“) i jednog dana u didin i bakin stan (kućica je bila davno srušena) banuše trojica od one slavne šestorke. I izljubili se i izgrlili i zahvalili se na fantastičnom vremenu na rubu zmijskog gnijezda i pričali kako su se i oni i njihovi najbliži tamo u Rusiji, smijali jednom sarajevskom ilegalcu koji je sanjao grožđe. I opet su se orile salve smijeha, dida odmahivao glavom, a brk mu se smiješio.

I ne znamo šta je dalje bilo. Izgubile su se veze, stari su odletjeli put nebeskih prostranstava, možda baš sa bombarderima onih naših ruskih pilota…

I pita me „jedan pitač“, da kome je ovo više važno. A ja kažem da ne znam. Možda će se naša djeca naći sa njihovim unucima ili praunucima, pa ako ništa barem će se sretno smijati, smijati, smijati…

Pa kud ćeš više.

Nalosvna fotografija: Deda Risto Tošić sa suprugom Dokom i unukom Ljubišom

Kraj