Idem sejo na Kosovo ravno!

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Ovo je priča o kulturi sećanja i pamćenja na stradale srpske mučenike i Dragani Janjić Mandrapa koja i sama nosi pečat tragične porodične sudbine 

Piše: Nebojša Tošić

I u najmanjem i u najskromnijem srpskom pravoslavnom hramu, ma gdje cvjetao diljem zemljinog šara, ubogi puk moli za svoje postradale. Svako od nas ima nekoga čija je mučenička smrt utkana u cjelokupnu srpsku sudbinu.  I ove godine će se 29. maja smjernom molitvom u Sakramentu, u hramu Uspenja presvete Bogorodice, obeležiti slava Svetoga Vukašina Jasenovačkog.

Čini se da nema familije iz koje neko, poput Svetog Vukašina Mandrape iz Klepaca, nije stradao u monstruoznim hrvatskim koncentracionim logorima smrti. Ima i onih, u poznim su godinama, što im Bog dade da kao djece prežive pakao, kako bi njihova sjećanja za nas bila poput neprekinute svjetlosti pravoslavne Hilandarske voštanice koja bez prestanka cepti evo punih osamsto godina.

E kada bi „mladi“ imali strpljenja i volje da pitaju „starije“ o vremenima prošlim – pravim se ja pametan – ne bi pravili našu grešku, da više nemamo koga da pitamo o prošlosti, nego da pabirčimo po sjećanju na sudbonosna vremena koja nam se, avaj, ponavljaju. A naša djeca ovde, a bogme i u starome kraju gotovo ništa ne znaju o Jasenovcu i drugim novijim srpskim stratištima. Pisao sam o tome za kanadsko Slovo pre evo skoro dve godine i sećam se kako me je moja prijateljica Zorka demantovala:

-Nije baš tako! U Trebinju i širom Republike Srpske evo baš ovih dana održava se smotre „Kultura sjećanja i pamćenja“ . To je naziv velike akcije učeničkog staralaštva o stradanju srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Pre dve godine posebno je bila zapažena monodrama „Velenka Brstinova“, koju je napisala profesorice srpskog jezika i književnosti Dragana Janjić Mandrapa, iz Istočnog Sarajeva, a izvanredno je izvela učenica Ana Puhalo. Čula sam i da jedna ”prava glumica” priprema da izvede tu monodramu. Mislim da je profesorica Mandrapa tijesno povezana sa bratstvom Mandrapa Svetog Vukašina – rekla mi je tada.

Tragedije nam se ponavljaju

Poput pravog novinara odmah sam krenuo u potragu za profesoricom Draganom. Zovem moju prijateljicu Snježanu Đoković, čudesnu poetesu i jednu od ključnih ličnosti kulturnog života Istočnog Sarajeva i Republike Srpske. Uz njenu ljubaznu pomoć i nevješto rukovanje elektronikom „sastajem“ se sa jednom od, to kasnije saznajem, najpopularnijih profesorica u Srednjoj školi „28. juni“ iz Istočnog Sarajeva. Saznajem i to da je njena „životna zadaća“ da sistemski radi da kultura sjećanja postane jedno kolektivno osjećanje, gdje bi svi, posebno mladi, trebalo da znaju za stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu.

– Smatram da cijela priča o stradnju Srba u Drugom svjetskom ratu ne može ostati samo nečije individualno osjećanje. Na žalost nama se stalno ponavljaju „iste tragedije“. Svaka porodice ima po nekoliko „uzastopnih„ generacija koje svom težinom i svom tragikom trpe udarce sudbine i u Hercegovini, i u Krajini i u svim područjima napaćenih srpskih zemalja. Lično sam imala potrebu da upravo u ime moje porodice govorim koliko je, recimo, hercegovačko selo Glušca stradalo i kakve su se strašne tragedije tamo dešavale. Ličnu priču svoje majke sam pretočila u monodramu “ Velenka Brstinova”. To je priča o jednom danu stradanja Srba u Hercegovini i samo mali dio njenog svjedočanstva – govori Dragana Janjić Mandrapa.

– Moja majka Velenka, bijaše jedno od šestoro djece Lazara i Đurđe Brstina. Selo Glušca, gdje je rođena 1936, stradalo je dva puta. Prva ustaška pohara bijaše na Vidovdan 1941. ”Što je muška bilo preko petnest godina  i zateklo se, sve su pobili maljem i kamom između Krupe i rijeke Neretve”. Druga, velika, bijaše u jesen 1944. kada je u Jasenovac odvedeno 90 mještana od toga  četrdeset četvoro djece mlađe od pet godina. Iz kuće mojih Brstina odvedena je baka Đurđa, majka moje majke. Sa njom su odvedeni kćerka Kova i sinovi Mitar, dijete od osamnaest mjeseci, i Slavko. Tu je još bila i njena jetrva Dosta sa sinom Danilom i kćerkom Danicom, starice Sava i Vida, dok je ostatak porodice nekim čudom izbjegao zlu. Prvo su ih dotjerali u sabirni centar u Metkoviću. Tu baka moli jednu Hrvaticu, koja im je donosila hranu, da izvede barem maloga Slavka. Ona to i čini, ali u strahu za svoju porodicu ostavlja ga na ulici. I bakina jetrva Dosta, moli za sina Danila. I njega na isti način, nekoliko dana kasnije, izvode i ostavljaju. Sami, ne znajuću jedan za drugog, dječaci gladni i u smrtnom strahu lutaju gradom.

-Interesantno je kako je volja za preživljavanjem i obnavljanjem roda bila veoma jaka. Muškarci se počeše ženiti ženama udovicama. Moj djed Lazar, udovac, sa kćerkama Bosom, Milenkom i Velenkom, sinom Slavkom i bratićem Danilom (svi su, osim Danila i danas živi), ženi udovicu Ružu Mandrapu, čiji je muž ubijen na Krupi. Ona u brak dovodi četvoro svoje djece, a njih dvoje izrodiše još troje , sinove Jovu i Borka i kćerku Kovu, koja se kao dijete utopila. Zabilježeno je da je jedan mještanin imao skoro 70 godina kada se ponovo oženio i dobio – sina. Nema te tuge koju dijete u kolijevci ne može da ublaži. Nekako se život nastavio, jer klica života uvujek put nađe. Danas su Selo Glušca kod Metkovića jedino srpsko selo od Molunta i Konavala do Šibenika i Knina. Uprkos stradanjima u prošlosti i u ovom posljednjem ratu, u selu je ostalo da živi 40-ak stanovnika, uglavnom starijih osoba.

-Posljeratno doba, “Nove Jugoslavije“ učinilo je da mi, tada mlade generacije, u ime bratstvojedinstvujuće mantre odrastemo nedovoljno upoznati sa strahovitim stradanjima Srba. U stvari, dosta toga se znalo, ali i prećutkivalo, posebno srpsko najveće stratište Jasenovac i sistemi drugih hrvatskih koncentracionih logora. To nas je koštalo i velikih žrtava i patnji u posljednjem građanskom ratu devedesetih godina prošlog vijeka. Nakon lične i porodične tragedije shvatam da je moja dužnost da govorim i da prenosim sjećanja na buduća pokoljenja.

Pet dana zagrljaja

Nakon desetogodišnjeg zabavljanja, pred sami rat, Dragana Janjić  se udala za Mladena Mandrapu i živjeli su u sarajevskoj opštini Hadžići. Nažalost, nisu dočekali prvu godišnjicu braka.

-Mladenov otac, a moj svekar Božidar Mandrapa, bijaše bliski rod sa Svetim Vukašinom. Moj muž i njegov brat, a moj djever, Predrag, koji su odrastali uz priče o ”hercegovačkim stradanjima”, nisu se premišljali da odmah odu na prvu liniju fronta na Sarajevskom ratištu. A ja sa „čedom pod srcem“, zajedno sa takođe trudnom sestrom i mnogim ženama i djecom, posljednjim avionom bježim iz Sarajeva za Beograd. Bio je to zbijeg, ovovremeni, a sve ostalo je bilo „staro“ i – „već viđeno“. Novi rat jer počeo!

-Iz Beograda, samo nekoliko dana kasnije, javljam Mladenu da nam se rodila kćerka. U radosnom iščekivanju da nas posjeti prolaze tri mjeseca. Konačno, moj junak dobija odsustvo i našoj sreći nema kraja. Pet dana prolaze u beskrajnom zagrljaju nas troje, u jedinoj beskrajnoj životnoj sreći kojom smo bili prožeti, a sve stalo u „treptaju oka“ koliko je ta posjeta za nas trajala.

-Molila sam ga da ostane. Nijemo. U suzama. Preklinjala ga zadnjim svojim dahom, a znala sam da ne može, da neće pogaziti svoju vitešku riječ. Ma gdje naši junaci bili, tamo je, dok je srpstva i sjećanja, svugdje Kosovo: „Idi, sestro, na bijelu kulu, Ne bih ti se junak povratio, Ni careve jedeke pustio, Da bih znao da bih poginuo, Idem, sejo, u Kosovo ravno, Za krst časni krvcu prolijevati i za vjeru s braćom umrijeti“.

-Na beogradskoj autobuskoj stanici, nas dvije, usnula tromjesečna kćerkica Onja i ja, obnevidjela od suza, ispraćamo našeg kosovskog viteza… -“Idem, sejo, u Kosovo ravno“- odzvanjaju mi u ušima riječi narodne pjesme. Brišem suze, ali autobus za Republiku Srpsku već je iščezao. Stišćem kćerku u naručju. Dižem visoko čelo, ne dam jadu da me ophrva. -Vratiće se naš tata, naš Mladen – šapućem zavežljaju u mojim rukama – Dorašćeš da ga upoznaš, da se s njim igraš. Daće Bog!

-Udar je bio jači od ikakvog groma. „Mladen je poginuo“ – samo to čujem iz telefonske slušalice. Kako?! Nemoguće! Pa prije tri dana smo bili jedno. Nas troje. Mladen, Onja i ja!. Ne znam da li izgovaram te riječi, ali to je jedino čega se sjećam prije nego potonuh u vječitu bol.

Još jedna seoba Srbalja

– Sahraniše našeg Mladena. Te 1992. ne stigosmo na sahranu, ali na ispraćaju bijahu njegovi ratni drugovi, kosovski junaci.  Nije bio ni  njegov brat Predrag. Poginuo je četrdeset dana ranije. Onja i ja se 1993. vraćamo na Ilidžu, u kuću moje majke. Tada prvi put odlazim na Mladenov grob. Onja je sa mnom, ali suviše mala da razumije zašto se suze tiho i neprestano slijevaju niz moje lice osvijetljeno plamenom voštanice prislužene za mrtve… Vječnaja pamjat.

-Često se pitam ima li za Srbe pokoja večnog, barem onakvog kakvog ga mi zamišljamo. Mir je stigao 1996. godine. Ali ne za nas, Srbe iz sarajevske kotline. Umjesto veselja, započe još jedna tragična, i nezabilježena, koliko ja znam, seoba Srbalja. Odigosmo se i iskopasmo svoje mrtve da u zbijegu biblijskih razmjera i biblijske tuge, zajedno sa njima krenemo u nove seobe.

– Naša kuća bijaše na prvoj borbenoj liniji, u kući samo žene, pa kad se potpisa mir nikog ne bi da pomogne da i mi iskopamo naše muške glave. Svak se o svom jadu zabavio. Šta sve mogu podnijeti ni slutila nisam, samo sam znala da ga tu nisam mogla ostaviti. Eno ga sad u Bratuncu, u kom nikad bio nije, na vojničkom groblju, a spomen mu podiže zahvalna otadžbina.

-Postoji jedna fotografija. Nejasna, izblijedila od vremena. Na njoj djevojčica u desnoj ruci drži bijeli cvijetak, a lijevom rukom, onom do srca, dotiče krst. Na krstu piše: Mladen Mandrapa, 1959-1992. Pred njom dvije voštanice prislužene mrtvom ocu. Grob može biti bilo gdje, a iz ovog u Hadžičima samo dan kasnije, iskopasmo ga i prenesosmo u Bratunac. I tamo su sahranjeni Obilići Republike Srpske i na sokolačkom ”Malom Zejtinliku” i… Ta mala djevojčica je naša kćerka Onja. Odrasla je i izrasla u snažnu i krhku ličnost. Snažna da napiše svoja „sjećanja“ na oca kojeg se ne sjeća, a krhka kako može biti dijete koje je raslo uz majku i sa njom dijelilo ljubav prema mrtvom roditelju – ispričala je Dragana Janjić Mandrapa za kanadski list Slovo.

Naslovna fotografija: Dragana Janjić Mandrapa sa majkom i ćerkom Onjom