Jugoslavija „čedo“ srpskog kralja?

RAZBIJANJE ISTORIJSKIH ZABLUDA
Bivša država nije nastala samo iz lične ambicije kralja Aleksandra, ali svakako je uticaja imala njegova želja da bude monarh u većoj kraljevini
Piše: Predrag Savić, književnik i advokat
Deo srpske istoriografije, naročito onaj sklon građenju kulta kralja Aleksandra, ima razumljiv razlog da odgovornost za jugoslovenski izbor traži što dalje od njega. Ako su Jugoslaviju smislili Vilson, Haus i američki profesori, Aleksandar postaje čovek koji je prihvatio neizbežno, ali sve više verujem da nije bilo tako.
Dokumenti ne pružaju takav komfor i nepobitnu odlučnost naših istoričara u tvrdnjama da Aleksandar nije imao izbora.

Aleksandar je bio bitan politički akter na strani pobednika. Imao je svoju viziju, svoju dinastiju i svoju megalomansku ambiciju.
Ne tvrdim da je Jugoslavija nastala samo iz njegove lične ambicije, jer to bi bilo podjednako pojednostavljenje kao priča o svemoćnim Misliocima, Vilsonovoj ekspertskoj grupi, kao odgvoornom tvorcu – Kraljevstva SHS. Ali njegovu ambiciju treba apsolutno uzeti kao ozbiljan dokaz.
Ponošova rečenica — „A kralj voli biti kralj u većoj kraljevini“. Tu se postavlja pravo pitanje.
Srbija je iz rata izašla kao pobednička i međunarodno priznata saveznička država. Umesto da ostane Srbija, ušla je u državu koja se prostirala od slovenačkog prostora do Makedonije i od Banata do Jadrana.
Odgovornost za tu odluku ne može se prebaciti na fotografiju američkih profesora, niti međunardone odnose.
Blanš Vesnić i jedna druga Amerika
Tokom rada na Majsteru moje istraživanje se ukrstilo sa Milenkom Vesnićem, a preko njega sa Blanš Vesnić, njegovom suprugom i američkim krugom u kojem se kretala.
Tu sam prvi put počeo drugačije da gledam i na Mislioce.

Arhiva te grupe pokazuje šta su profesori pisali Vilsonovoj administraciji. Ona ne može sama pokazati čitav svet ličnih odnosa, razgovora, poznanstava i pristupa Beloj kući.
Američki ambasador u Parizu Vilijam Grejvs Šarp 20. novembra 1918. izveštava Vašington da su on i pukovnik Haus procenili da upravo Vesnić, zbog svog poznavanja „u krugovima jugoslovenskih predstavnika u Parizu“, može da im objasni pozadinu jugoslovensko-italijanskog spora. Šarp razgovara sa Vesnićem i njegove procene šalje američkom državnom sekretaru.
Vesnić, dakle, nije čekao da mu američki eksperti objasne šta treba da misli. Amerikanci su od njega tražili informacije. Zato se omiljeni kraljev vajar Ivan Meštorivić, vodi kampanju protiv Vesnića kao dokazanog srpskog nascionaliste“.
Vesnićeva supruga Blanš Ulman Vesnić nije bila samo „žena diplomate“. Bila je bogata Amerikanka, naslednica, povezana sa američkim finansijskim i društvenim krugovima i bliska prijateljica Edit Boling Vilson. Toliko moćna, da to nije danas lako opisati.
Vilson je već bio bolestan, a Edit javno optužuje da ona upravlja državom. Koliko je to prijateljstvo Edit i Blanš uticalo na konkretne predsedničke odluke i rad Mislilaca?
Posle istraživanja Majstera, Milenka i Blanš Vesnić došao sam do ličnog zaključka da je značaj Edit Vilson i Blanš Vesnić u stvaranju raspoloženja prema srpskom i jugoslovenskom pitanju u krugu Bele kuće bio veći nego što se to iz formalnih dokumenata Mislilaca može videti.
Pupinova uloga

Kod Mihajla Pupina stvar stoji drugačije, jer postoji dokumentui i dokazi o njegovom enormnom značaju.
Na sednici 23. aprila 1919. Vudro Vilson pred Lojdom Džordžom i Klemansoom kaže da je dobio izveštaj Mihajla Pupina. U američkom službenom zapisniku stoji:
„Predsednik Vilson se pozvao na izveštaj koji je dobio od gospodina Pupina, naučnika jugoslovenske nacionalnosti koji je radio na Univerzitetu Kolumbija..“
Vilson se, dakle, pozvao na izveštaj koji je dobio od Pupina. To piše u službenim američkim zapisnicima Pariske mirovne konferencije.
Vilson zatim ostalim savezničkim liderima prenosi Pupinove argumente, uključujući njegovo upozorenje o političkim posledicama mira koji bi Jugosloveni smatrali nepravednim.
Ovao znači nešto mnogo konkretnije: Pupinov materijal je stigao do predsednika Sjedinjenih Država, predsednik ga je čitao i njegove argumente je koristio u razgovoru sa Lojdom Džordžom i Klemansoom.
Zato sam tokom istraživanja došao do uverenja da se u priči o američkom odnosu prema Srbiji moraju razdvojiti dve stvari.
The Inquiry je bio formalni ekspertski aparat.
Vesnić, Blanš, Edit Vilson i Pupin pripadaju drugoj priči — svetu neposrednih političkih i ličnih kontakata koji su bili od krunskog značaja, neprocenjivo vredni.
Jugoslavija je postojala pre Pariske konferencije
Postoji i prosta hronologija koja se ponekad zaboravlja, a koju sam istraćio tokom pisanja o generalu Majsteru, i to osnovu njegovih zapisa.
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca proglašeno je 1. decembra 1918.
Pariska mirovna konferencija počela je 18. januara 1919.
Dan ranije, 17. januara, na sastanku vodećih savezničkih državnika francuski ministar Stefan Pišon već saopštava da ga je Milenko Vesnić obavestio o stvaranju države Srba, Hrvata i Slovenaca i zatražio pitanje njenog priznanja. Venić kao iskusni diplomat „pristaje da veže konja gde i gazda“, njegov prijatelj kralj Aleksandar i hrvatski nacionalisti na čelu sa Meštorivćem. On pristaje da bude prvi predsednik prelazne Vlade Kraljevstva Srba, Hrrvata i Slovenaca.
Nesporno je da strane diplomate tada raspravljaju o priznanju postojeće države, a ne o njenom stvaranju.
Amerikanci su mogli snažno da utiču na njene granice. Mogli su da podrže ili odbiju pojedine jugoslovenske zahteve. Mogli su da presudno utiču na rešavanje sporova sa Italijom, Austrijom, Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom. Vilson drži stranu kraljz Aleksandru.
Ali u januaru 1919. nisu mogli da stvore državu koja je proglašena 1. decembra 1918.
Ko je onda stvorio Jugoslaviju?

Jugoslavija je nastala iz srpske pobede u Velikom ratu, jugoslovenskog pokreta, Krfske deklaracije, politike srpske vlade i Jugoslovenskog odbora, raspada Austrougarske, straha Zagreba i Ljubljane pred Italijom i teritorijalnim gubicima, odluka Narodnog vijeća, delovanja Pašića, Trumbića, Korošca i tek na kraju Vesnića, ali i iz političke i dinastičke volje Aleksandra Karađorđevića.
Na terenu su ljudi poput Rudolfa Majstera oružjem stvarali činjenice o kojima će diplomate tek pregovarati.
Kako su Srbi stizali do Vilsona.
Vesnić je razgovarao sa ljudima iz Hausovog kruga. Blanš Vesnić je imala sopstveni put do američkog društvenog vrha i Edit Vilson. Bračni par Vesnić prihvata da služi kralju Aleksandru. Pupin je bio nepobitna svetska veličina, čije je glas imao ogromnu težinu.
A Mislioci su radili ono zbog čega su osnovani: sakupljao podatke, crtao karte i predlagao različita rešenja i nsiu bili nezavisni od poitičke volje. Kao što sam već pisao, u januaru 1918. jedno od tih rešenja još je bilo očuvanje Austrougarske uz autonomni razvoj njenih naroda. U drugom dokumentu razmatrano je čak uključivanje Srbije, Crne Gore i Bosne u rekonstruisanu Habzburšku monarhiju. Istovremeno se razmatrala jugoslovenska država. Kerner je snažno zastupao jugoslovensko rešenje, a njegove kolege tražile su da njegove zaključke provere „ljudi hladnijeg rasuđivanja“.
Zato čuvena fotografija američkih „Mislilaca“ nije fotografija tvoraca Jugoslavije, kako danas tvrde neki moji prijatelji i mnogi drugi istoričari, pisci …..
Ako se jednog dana bude pisala potpuna istorija američkog uticaja na nastanak te države, pored Hausa, Lipmana, Kernera, Sejmura i Boumana moraće mnogo ozbiljnije da se istraže i tri imena kojih na toj fotografiji nema — Edit Vilson, Blanš Vesnić i Mihajlo Pupin.
Aleksandra Karađorđevića treba ostaviti tamo gde mu je mesto: među ljudima koji su odluku o Jugoslaviji zaista doneli, sa svim posledicama koje je ta odluka donela Srbiji, Hrvatima, Slovencima i čitavom prostoru koji će naredne sedam decenija nositi jugoslovensko ime. Ne treba zaboraviti da je po slovu međunarodnih mirovnih ugovora Srbija imala pravo da kazni silne ratne zločine počinjene nad srpskim narodom tokom Prvog svetkosg rata. Kralj Aleksandar je odlučio da im svima oprosti ratne zločine, da se baš nikom ne sudi, zarad „bratstva“. Na kraju veliki broj tih zločinaca primio je, uz unapređenja, u Vojsku SHS.
Naslovna fotografija: Najuticajni ljudi sveta na mirovnoj konferenciji u Parizu na čelu sa Vudrom Vilsonom(sedi desno), američkim predsednikom
Kraj
Piše: Predrag Savić, književnik i advokat