Tamo Daleko
Portal za negovanje veza
rasejanja i otadžbine
|

Jugoslavija nije bila u prvom planu američkih Mislilaca

4. oktobar 2026. · Tamo daleko

RAZBIJANJE ISTORIJSKIH ZABLUDA

Grupa američkog predsednika Vudra Vilsona Mislioci nije imala zadatak da stvori Jugoslaviju, kao što misle mnogi srpski istoriografi, ali je nudila neka rešenja posle Velikog rata

Piše: Predrag Savić, književnik i advokat

Pišući knjigu o generalu Rudolfu Majsteru, vraćao sam se jednom pitanju koje u početku nije bilo u središtu mog istraživanja: šta bi se 1918. dogodilo sa Slovencima i Hrvatima da je Srbija ostala pri sopstvenom državnom i teritorijalnom projektu, umesto što je prihvatila stvaranje zajedničke države?

Majster nije bio samo slovenački general i pesnik. Bio je čovek sa izuzetnim osećajem za geopolitiku, vojnu strategiju i, naročito, za onaj kratak istorijski trenutak u kojem ono što vojska zauzme i odbrani postaje argument diplomatije. U novembru 1918, kada međunarodno priznata granica još nije postojala, preuzeo je Maribor, razoružao nemački Schutzwehr i stvorio stanje na terenu bez kojeg bi karta današnje Slovenije mogla izgledati drugačije.

Ni zahvlnost kralju Aleksandru

Tokom istraživanja  Majstera susretao sam se sa njegovom ocenom da Slovenci, ali i Hrvati, imaju razloga da Aleksandru Karađorđeviću budu zahvalni što Srbija posle pobede u Velikom ratu nije krenula putem proširene Velike Srbije nego putem jugoslovenskog ujedinjenja. Ta ocena može nekome danas zvučati provokativno, ali je treba meriti prilikama iz novembra i decembra 1918, a ne kasnijim iskustvom dve Jugoslavije.

Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije bila međunarodno priznata. Nije imala vojnu snagu kojom bi sama zaštitila teritorije koje je smatrala svojim. Italijanska vojska je napredovala, a iza nje je stajao Londonski ugovor iz 1915.

Hrvatski istoričar Tihomir Ponoš tu državu opisuje sa tri reči: „mala, slaba, nemoćna“. Alternative ujedinjenju, kaže, bile su „veoma loše do katastrofalne“. Podseća i na činjenicu koja se kasnije nerado pominjala: zagrebačka štampa je u novembru 1918. pozivala srpsku vojsku da dođe, srpske jedinice su dočekivane u hrvatskim gradovima, a oficirima su priređivani svečani prijemi.

Ponoš smatra da bi samostalna hrvatska država mogla nastati i bez Jugoslavije, ali bi bila „vrlo mala“, bez značajnog dela prostora koje su Hrvati smatrali svojim istorijskim zemljama. (Tihomir Ponoš, intervju za „Ekspres“, 16. decembar 2025.)

Ponoš je još zanimljiviji kada govori o Aleksandru Karađorđeviću. Ne traži objašnjenje za Jugoslaviju u nekakvom američkom diktatu. Naprotiv, za Aleksandra kaže: „I kod njega postoji ta želja za ujedinjenjem“, a zatim dodaje gotovo uzgred rečenicu koja otvara mnogo veće pitanje: „A kralj voli biti kralj u većoj kraljevini.“

Još važnije, Ponoš odbacuje tvrdnju da je ujedinjenje bilo pokrenuto iz nekog centra moći u Parizu, Londonu ili Vašingtonu.

Tu počinje problem sa danas sve popularnijom pričom o američkim „tvorcima Jugoslavije“, koju beskrajno eksploatiše važeća srpska istoriografija , kao argument da je Jugoslavije  bila nepromostiva volja velikih svetskoh sila .

Ko su bili „Mislioci“?

Na jednoj fotografiji snimljenoj u vreme Pariske mirovne konferencije nalazi se šesnaest američkih stručnjaka. Fotografija se poslednjih godina pojavljuje uz tvrdnju da gledamo ljude koji su projektovali novu Evropu, pa i Jugoslaviju, dok je Aleksandar Karađorđević navodno samo prihvatio već pripremljeni američki „domaći zadatak“. Reč je o članovima grupe Mislioci.

Grupa je stvorena 1917. po nalogu predsednika Vudroa Vilsona i pod pokroviteljstvom njegovog najbližeg savetnika Edvarda Mandela Hausa. Nije brojala šesnaest članova. U različitim fazama okupljala je oko 150 istoričara, geografa, ekonomista, pravnika, kartografa i drugih stručnjaka.

Među vodećim imenima bili su Sidni Edvard Mezes, Ajzaja Bouman, Čarls Simor, Dejvid Hanter Miler, Džejms T. Šotvel, Klajv Dej, Robert Hauard Lord, Volter Lipman i Robert Dž. Kerner.

Njihov posao nije bio beznačajan. Trebalo je da Vilsonovoj administraciji obezbede podatke o nacionalnom sastavu teritorija, ekonomiji, lukama, železnicama, istorijskim granicama, nacionalnim pokretima i mogućim posleratnim rešenjima.

Ali između tvrdnje da su pripremali američku politiku i tvrdnje da su stvorili Jugoslaviju postoji ogromna razlika. U početku sasvim sigurno – nisu tražili Jugoslaviju. To za njih bilo poslednje moguće rešenje i marginalno razmišljanje.

Ovo je deo priče koji se najčešće preskače, i zbog kojeg ulazim u žesstoke rasprave sasvojim prijateljima istoričarima, istraživačima i publiciastima.

Nacionalni arhiv Sjedinjenih Država izričito navodi da je Vilsonovih Četrnaest tačaka od 8. januara 1918. bilo zasnovano na izveštajima koje su pripremili Mislioci. Ako želimo da znamo šta su Vilson i njegovi stručnjaci tada stvarno nameravali sa Austrougarskom i Srbijom, ne moramo ništa da pretpostavljamo. Treba pročitati 10. i 11. tačku.

U desetoj Vilson kaže:

„Narodima Austrougarske, čije mesto među narodima treba sačuvati i obezbediti, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnog razvoja“.

Tu nema pomena  rušenju cele  Austrougarske  i nema nezavisne Jugoslavije.

Naprotiv, početkom januara 1918. govori se o autonomnom razvoju naroda u okviru poretka čije se mesto među državama želi „sačuvati i obezbediti“.

Još je zanimljivija sledeća, jedanaesta tačka iz koje se vidi da Srbija i Crna Gora ovde nisu delovi neke unapred zamišljene Jugoslavije. One su zasebne države. Srbiju treba osloboditi, obnoviti njene okupirane teritorije i obezbediti joj „slobodan i siguran pristup moru“. To je 8. januar 1918. godine.

Da su Vilsonovi „Mislioci“ već imali gotov plan Jugoslavije, teško je objasniti zašto Vilson, oslanjajući se upravo na njihov rad, ne traži nezavisnost Južnih Slovena Austrougarske, nego njihov autonomni razvoj, dok Srbiju tretira kao posebnu državu kojoj treba obezbediti izlaz na more.

U jednom istraživanju američko-bugarskih odnosa i rada Mislioci navode još nešto: američki ekspertski predlozi nisu prihvatali srpske zahteve prema Austrougarskoj sadržane u jugoslovenskom programu, a kao najbolji srpski pristup moru razmatran je pravac preko Soluna. Drugim rečima, polazilo se od budućnosti Srbije, ne od već gotove Jugoslavije.

Različita rešenja u američkom dokumentu

Jugoslavija je bila samo jedna od mogućnosti, koja nije u prvom planu međunardnim faktorima.

Još uverljiviji je program rada Mislioca iz 1918. godine u kome američki stručnjaci nabrajaju moguća rešenja. Prvo je: Ujedinjenje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine kao jugoslovenske države ili federacije autonomnih država.

Ali već sledeća varijanta glasi: „Uključivanje Srbije, Crne Gore i Bosne u rekonstruisanu Austrougarsku monarhiju kao autonomnog kraljevstva“.

To su dva potpuno različita rešenja u istom američkom dokumentu. Slede zatim Velika Bugarska, autonomna Makedonija, podela Albanije, privremena autonomija spornih oblasti do referenduma i balkanska federacija.

To nije projektni zadatak za stvaranje Jugoslavije. To je spisak mogućih rešenja koja treba ispitati. Isti dokument za Srbiju traži posebna istraživanja:

„Srpsko-albanska granica; Dubrovnik, Drač i Solun kao luke Srbije; srpsko-bugarska granica; pitanje južnoslovenskog ujedinjenja“.

Redosled nije nebitan. Južnoslovensko ujedinjenje je pitanje koje se istražuje, a Srbija je istovremeno zaseban predmet istraživanja sa sopstvenim granicama i sopstvenim izlazom na more.

Za Bosnu i Hercegovinu postavljen je zadatak da se utvrdi: „Dakle, kakav je odnos različitih etničkih i verskih grupa prema austrougarskoj vlasti i — Srbiji“.

I Pirot se pojavljuje u tom dokumentu. Amerikanci beleže: „Pirot i pojas srpske teritorije između Morave i Dunava na koji Bugarska polaže pravo“.

Ovde formulacija „Srpska teritorija“ nije bez značaja.

Ni „Mislioci“ se nisu slagali među sobom Robert J. Kerner vremenom je postao jedan od najsnažnijih zagovornika jugoslovenske ideje unutar grupe Mislioci. Ali čak je i njegov rad unutar same grupe priman sa rezervom.

U dokumentu Mislilaca br. 882 od 10. maja 1918. njegovi izveštaji o čehoslovačkom i jugoslovenskom pitanju nazvani su: „briljantni izveštaji“. Nekoliko redova kasnije sledi upozorenje. Kerner je češkog porekla i „češki nacionalista“, pa njegov rad, pišu njegove kolege, mora biti proveren od: „ljudii hladnijeg rasuđivanja“.

Teško je naći bolji dokument protiv priče o jedinstvenoj grupi koja je dobila nalog da stvori Jugoslaviju. Unutar same grupe postojale su razlike, rezerve i sumnje u političke sklonosti sopstvenih eksperata.

Isti izveštaj kaže da je V.S. Monro proučavao Srbiju tamo gde su se njeni interesi ukrštali sa bugarskim i albanskim zahtevima, dok Srbiju tek treba obraditi „kao deo jugoslovenskog pokreta“.

Jugoslovensko rešenje tokom 1918. dobija sve veću težinu. Ali to je razvoj američke politike tokom rata, a ne sprovođenje plana koji je postojao od osnivanja Mislilaca.

Naslovna fotografija. Grupni portret američke ekspertske grupe Mislioci u Parizu

Nastavlja se

 

 

Komentari

Vaše mišljenje nam je važno. Ostavite komentar i uključite se u razgovor.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

VAŠA PRIČAMesto za vašu pričuPošaljite nam priču, fotografiju ili sećanje iz rasejanja.Pišite redakciji →