Kako je „Gospodar knjiga“ proglašen narodnim neprijateljem

Na promociji knjige Predraga Savića u Herceg Novom ukazano na veliki doprinos srpskoj kulturi Anatolija Ivanovića između dva svetska rata, ali i na njegovu tragičnu sudbinu posle dolaska komunista na vlast

Tek što je ugledala svjetlost dana, nova knjiga „Gospodar knjiga – Uloga Anatolija Ivanovića, bijelog Rusa u stvaranju srpskih velikana“, autora Predraga Savića, možda najpoznatijeg književnika među advokatima u Srbiji i regionu, privukla je veliku pažnju čitalačke publike. Nakon promocija na Malti, u Beogradu, Trebinju i Tivtu, knjiga je predstavljena i u Herceg Novom, u bašti kuće Iva Andrića na Toploj, jednom od najznačajnijih mjesta književne kulture ovog primorskog grada.

Savić je i ovim djelom nastavio svoju misiju otkrivanja zaboravljenih ili od komunističkog sistema potisnutih intelektualaca. Kroz sudbinu knjižara Anatolija Ivanovića, bijelog Rusa koji je preko Boke i Sombora stigao u Beograd, gdje je između dva svjetska rata izgradio jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća, autor je stvorio novog književnog junaka, pokazujući da su granice dokumentarne proze i istoriografskog pripovijedanja daleko šire nego što se do sada mislilo.

Ivanović je najprije rehabilitovan zahvaljujući Savićevom advokatskom radu, a potom je dobio i knjigu koja na uvjerljiv način oslikava njegov život i značaj za srpsku kulturu. Upravo time autor potvrđuje da se i kroz živote nepravedno zaboravljenih ličnosti mogu pomjerati granice savremene književnosti.

Predstavljajući novu Savićevu knjigu, Milenko Vasić, jedan od priređivača izdanja, u ime izdavača „Arte“ i „Narodne prosvete“ iz Beograda, istakao je da je riječ o djelu koje poziva na dragocjen dijalog ne samo o prošlosti i sadašnjosti, već i o vremenu koje tek dolazi.

– Savićeva interesovanja su dubinska i raznovrsna, a njegova zapažanja nude obrazac promišljanja koji u potpunosti odgovara čitaocima savremenog doba. Ova knjiga predstavlja pažljivo oblikovanu mikrostudiju čiji je cilj da pruži uvjerljiv odgovor na pitanje ko je zapravo bio Anatolij Ivanović, čovjek koji je u Srbiju došao 1918. godine i nakon Prvog svjetskog rata osnovao izdavačku kuću „Narodna knjiga“. Upravo on omogućio je da mnoga od najznačajnijih imena srpske književnosti dobiju dostojnog izdavača – rekao je Vasić.

On je podsjetio da je Ivanović objavio sabrana djela Dostojevskog u 35 knjiga, Tolstoja u 30 tomova, kao i brojna druga kapitalna izdanja, čime je postavio nove standarde srpskog izdavaštva.

– Nije bio samo knjižar, već istinski stvaralac kulturne politike svoga vremena. Pored knjiga, izdavao je i časopise koji su donosili najznačajnije teme srpske književnosti i društvenog života. Njegov časopis „Panorama“ i danas predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o srpskom kulturnom obrascu između dva svjetska rata – naglasio je Vasić.

Poznati fotograf i hroničar kulturnih prilika podsjetio je da je upravo Boka Kotorska bila jedno od prvih utočišta hiljada ruskih emigranata nakon Oktobarske revolucije.

– U Boku, a potom i u čitavu Kraljevinu SHS, morskim putem stigao je veliki broj Rusa, među kojima su bili admirali, generali, naučnici i umjetnici. O tome svjedoči i Rusko groblje na Savini, kao i hram posvećen admiralu Fjodoru Ušakovu. Herceg Novi je jedan od gradova koji je pružio utočište tim ljudima i sačuvao uspomenu na njihov dolazak – istakao je Vasić.

Govoreći o Branku Lazareviću, Vasić je podsjetio da je riječ o jednom od najobrazovanijih srpskih intelektualaca svoga vremena.

– To je čovjek školovan na Platonu, Mikelanđelu i Geteu, na studijama istorije kulture u Minhenu, u vrijeme kada su tamo stasavali i Nadežda Petrović, Ivan Meštrović i drugi veliki umjetnici. Niko kao Branko Lazarević nije objasnio svijet likovne umjetnosti. I danas smo siromašni ljudima takvog znanja i duhovne širine – poručio je Vasić.

Neiscrpna stvaralačka energija Predraga Savića, koji svoje studije temelji na dugogodišnjem istraživanju arhivske građe i istorijskih izvora, čitaocima otkriva i gotovo zaboravljenog Branka Lazarevića (1873–1968), jednog od najznačajnijih srpskih diplomata, filozofa, esejista i književnih kritičara. Analizirajući njegov život i djelo, Savić otkriva duhovne i intelektualne horizonte ovog velikana srpske kulture.

Tragajući za istinom o Anatoliju Ivanoviću, autor je istovremeno pronašao i odgovor na pitanje zašto je Branko Lazarević, uprkos svom nesumnjivom značaju, ostao nepravedno potisnut iz kolektivnog pamćenja. Obespravljen, ponižen i zaboravljen, Lazarević je posljednje godine života proveo u Herceg Novom, ne odričući se svojih životnih i intelektualnih načela, vjerujući da, i kada se čini da je „sve propalo“, ipak nije sve izgubljeno.

– Djelo koje je pred nama treba razumjeti i kao svojevrsni presjek Savićevih dugogodišnjih interesovanja i dilema. Polazeći od istorijskih činjenica i vlastitog istraživačkog iskustva, autor pred čitaoce iznosi promišljene zaključke i otvara prostor za novo sagledavanje ličnosti koje su oblikovale srpsku kulturu – ocijenio je Vasić.

Govoreći o nastanku knjige, Predrag Savić je istakao da ona nije plod samo njegovog rada, već rezultat saradnje sa brojnim istoričarima, arhivistima, istraživačima i potomcima ličnosti o kojima piše.

– Ovo djelo nije nastalo samo zahvaljujući mom istraživanju. Pomogli su mi mnogi ljudi koji su mi ustupili dragocjene podatke, arhivsku građu i porodična svjedočanstva. Anatolij Ivanović bio je izuzetno sposoban čovjek koji je svojim izdavačkim radom postao jedan od najznačajnijih evropskih izdavača svoga vremena. Pretpostavlja se da je bio jedan od oko 25.500 ruskih emigranata koji su nakon Oktobarske revolucije stigli u Kraljevinu SHS. Samo u Boku kotorsku tokom 1917. i 1918. godine došlo je oko 4.500 Rusa, među kojima je bio i Sergej Slastikov, budući suprug Desanke Maksimović – rekao je Savić.

On je najavio da će njegova naredna knjiga biti posvećena upravo Sergeju Slastikovu.

– Desanka Maksimović je u poznim godinama često boravila u Igalu na liječenju, što i danas svjedoči njena bista u parku Instituta. To je ličnost koja zaslužuje ozbiljno istraživanje i knjigu – dodao je Savić.

Tokom promocije autor je otkrio i brojne manje poznate detalje iz života Anatolija Ivanovića.

Prema njegovim riječima, Ivanović se oženio rođakom Gavrila Principa, što mu je omogućilo da, nakon perioda provedenog u Somboru, dobije koncesiju kraljevskog dvora za eksploataciju šuma. Zahvaljujući tom poslu stekao je kapital koji je uložio u nabavku najsavremenije štamparije u Evropi.

– Ta štamparija bila je toliko moderna da su je njemačke okupacione vlasti 1941. godine demontirale i odnijele u Njemačku, jer ni same nisu raspolagale takvom tehnologijom. Ivanović je izdavao brojne časopise, među kojima su „Panorama“ i „Svijet čuda“, razvio je snažnu prodajnu mrežu, posjedovao fabriku kartona na Umci, koja je decenijama radila na mašinama koje je on uvezao, i okupio jednu od najboljih uredničkih redakcija svoga vremena – kazao je Savić.

Posebno je naglasio ulogu Isidore Sekulić, koju je nazvao „dobrom vilom“ redakcije, kao i Jovana Dučića, koji je bio jedan od njenih najznačajnijih urednika.

– Veliku ulogu u tom izdavačkom poduhvatu imao je i diplomata, estetičar i mislilac Branko Lazarević, jedan od najvećih velikana srpske pisane riječi. On je pisao briljantne eseje, umjetničke kritike i književne oglede. Jovan Skerlić i Bogdan Popović smatrali su ga svojim najdarovitijim nastavljačem, dok ga je Slobodan Jovanović nazvao najdubljim misliocem među srpskim književnim kritičarima, čovjekom koji je u srpsku kritiku uveo estetsku mjeru kao vrhunski kriterijum – istakao je Savić.

Lazarević je, dodao je autor, bio jedan od najobrazovanijih Srba svoga vremena – esejista, filozof, diplomata, ambasador i konzul, poliglota koji je govorio desetak jezika i prijatelj brojnih evropskih intelektualaca.

Posljednju deceniju života Branko Lazarević proveo je u Herceg Novom, u svojevrsnoj izolaciji, nakon što je bio isključen iz Udruženja književnika i onemogućen da objavljuje svoja djela. Do 1951. godine nalazio se u zatvoru, a potom je utočište pronašao u domu poznatog hercegnovskog arhitekte Borislava Đokića i njegove supruge Dobrile. Prema jednom predanju, govorilo se da je Dobrila bila njegova vanbračna kćerka, mada ta tvrdnja nikada nije zvanično potvrđena.

– Bilo mu je zabranjeno da objavljuje, ali nije prestao da piše. Upravo u Herceg Novom, u kući u kojoj je boravio i Ivo Andrić, Lazarević je nastavio svoj tihi stvaralački rad. Sa Andrićem je bio iskren prijatelj i nije se ustručavao da mu iznese svoje primjedbe na pojedina književna djela. To su bile posljednje godine njegovog života. Preminuo je 1968. godine, iste godine kada i Andrićeva supruga Milica. Poslije njene smrti Ivo Andrić se više nikada nije vratio u kuću na Toploj, za koju su ga vezivale uspomene na suprugu, taštu Zorku i brojne prijatelje koji su se okupljali u toj bašti – kazao je Savić.

Govoreći o tragičnoj sudbini Lazarevićeve porodice, Savić je podsjetio da je jedan njegov sin poginuo u ratu, drugi je umro od tuberkuloze u Švajcarskoj, dok mu je supruga preminula prije njega.

– Zahvaljujući Anatoliju Ivanoviću, Lazarević je prije Drugog svjetskog rata bio jedan od najčitanijih srpskih autora. Nakon rata bio je potpuno zabranjen, oduzeta mu je sva imovina i decenijama se o njemu nije govorilo. Kao sin jednog od vođa Narodne radikalne stranke rođen je u izgnanstvu, u bugarskom Vidinu, gdje je njegov otac boravio zajedno sa Nikolom Pašićem. Porodica Lazarević posjedovala je kuće u Negotinu i Beogradu, kao i ljetnjikovac na Korčuli. Od predratnog velikana srpske kulture ostao je čovjek koji je posljednje godine života proveo u jednoj sobi porodice Đokić – rekao je Savić.

On je podsjetio da je Lazarević bio samo jedan u nizu srpskih intelektualaca kojima je Anatolij Ivanović omogućio da svoja djela objave uoči Drugog svjetskog rata. Dio njegovih radova kasnije je priredio Zoran Mišić, potomak slavnog vojvode Živojina Mišića, dok su u novije vrijeme kompletirana i sabrana djela Branka Lazarevića.

Govoreći o sudbini Anatolija Ivanovića, Savić je podsjetio da je nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Južnu Ameriku, te da je tek nedavno, zahvaljujući postupku koji je on pokrenuo kao advokat, sudski rehabilitovan i oslobođen nepravedne etikete „narodnog neprijatelja“.

Autor je otkrio i da je knjiga naziv „Gospodar knjiga“ dobila na prijedlog jednog od recenzenata, Jovana Janjića.

Na promociji je bilo predviđeno i obraćanje književnika dr Dragana Kovača iz Trebinja, koji zbog višečasovnog zadržavanja na graničnom prelazu Sitnica nije uspio da stigne u Herceg Novi. Njegov tekst pročitala je mlada umjetnica Iskra Vasić iz Beograda.

U svom osvrtu dr Kovač je istakao da je Anatolij Ivanović, kao vlasnik „Narodne prosvete“ i njene štamparije, izveo pravu revoluciju u srpskom i jugoslovenskom izdavaštvu između dva svjetska rata.

On je naglasio da Savić prepoznatljivim književnim stilom istovremeno oslikava privatni i profesionalni život svog junaka, dok u posebnim poglavljima predstavlja ličnosti sa kojima je Ivanović sarađivao.

Tako su u knjizi predstavljene znamenite biblioteke srpske, jugoslovenske i svjetske književnosti u kojima su objavljivana djela Jovana Dučića, Isidore Sekulić, Đure Jakšića, Desanke Maksimović, Anice Savić Rebac, Marka Miljanova, Petra Kočića, Stjepana Mitrova Ljubiše, Alekse Šantića, Miloša Crnjanskog, Jovana Sterije Popovića, Laze Lazarevića, Radoja Domanovića, Sime Matavulja i mnogih drugih velikana srpske književnosti.

Pored domaćih autora, Ivanović je objavljivao i kapitalna djela svjetske književnosti – Gija de Mopasana, Džozefa Konrada, Anatola Fransa i Gotfrida Kelera, kao i sabrana djela ruskih klasika: Fjodora Dostojevskog u 35 knjiga, Lava Tolstoja u 30 tomova i Ivana Turgenjeva u 20 tomova, u prevodima najboljih srpskih prevodilaca tog vremena.

Kovač je ocijenio da knjiga ima i elemente istorijskog trilera, jer prati tri Ivanovićeva egzila – iz Rusije, iz poslijeratne Jugoslavije i, na kraju, u Južnu Ameriku. Posebnu snagu djelu, kako je naveo, daje činjenica da je njegov autor istovremeno i advokat koji je lično izdejstvovao rehabilitaciju Anatolija Ivanovića i danas vodi složen postupak restitucije njegove imovine u korist unuke koja živi u Venecueli.

Na kraju programa Iskra Vasić izvela je muzičku numeru, čime je svečano zatvorena promocija.

Tokom večeri Predrag Savić je podržao inicijativu redakcije „Slobodne Hercegovine“ da se u oktobru u Herceg Novom organizuje akademija povodom 105 godina od dolaska velikog broja ruskih emigranata u Boku kotorsku, od kojih su mnogi sahranjeni na Ruskom groblju na Savini.

Podsjećeno je da ovaj jubilej nije mogao biti obilježen 2020. i 2021. godine zbog pandemije virusa korona, te je izražena nada da će se ove godine realizovati u saradnji tri bokeljske opštine.

Podršku ovoj inicijativi dala je i predsjednica SPKD „Prosvjeta“ Herceg Novi, književnica Olivera Dokletić, koja je Predragu Saviću uručila Zbornik radova o životu i djelu Branka Lazarevića, nastao nakon naučnog skupa koji je „Prosvjeta“ organizovala prije nekoliko godina.

Ona je poručila da će, ukoliko izostane podrška lokalnih samouprava, SPKD „Prosvjeta“ Herceg Novi biti spremna da samostalno organizuje akademiju posvećenu ruskoj emigraciji i njenom trajnom doprinosu kulturnom i duhovnom životu Boke kotorske.

Tekst: Zdravko Šakotić/Slobodna Hercegovina