Katolik
Piše: Dragan R. Kovač
Dubrovnik. Jesen 1910. godine. Nedjelja. Iz palate na Pilama, na čijem pročelju piše „Villa Pozza“, izašao je elegantni gospodin sa crnom njegovanom bradom. Obučen je u tamno sivo odijelo, sa cipelama braon boje. Snježnobijela košulja je podvezana svilenom leptir mašnom. Na glavi mu je šešir sa uskim obodom, po posljednjoj bečkoj modi. Nosi tamnosmeđe rukavice od tanke jelenske kože, a u ruci štap sa okruglom drškom ukrašenom slonovačom. Iza njega ostaje opojni miris skupe kolonjske vode.
U dobrom raspoloženju prelazi ulicu, a zatim se preko drvenog visećeg mosta i niz kamene stepenice spušta na Stradun. Skoro se sudara sa momkom, kolporterom, koji glasno uzvikuje:
–Kupite novi broj „Dubrovnika“… i novi „Srđ“ u proširenom izdanju! Još malo, pa nestalo!…
Gospodin daje momku sitniš i sa osmijehom baca pogled na ćirilične naslove u njegovoj ruci, ali novine ne uzima. Već ih je dobio na kućnu adresu iz štamparije koja je njegovo vlasništvo, a i sam je osnivač i jedan od suvlasnika oba lista.
Nastavio je dalje niz Stradun i aristokratskim pokretom ruke otpozdravio grupici sugrađana koji su sjedili ispred kafane i uživali u lijepom prijepodnevu.
–Ke nova, gosparu? – srdačno su ga pozdravljali, uz blago klanjanje, čak i ustajanje sa stolica.
–Uskoro ćete se voziti tramvajem, eto, ke nova… Ha, ha! Već se odmaklo sa projektom!
–Hvala gosparu! – odgovaraju zadovoljni sugrađani – Bog Vas blagoslovio!
Potom ulazi u Crkvu Sv. Vlaha i zauzima mjesto u klupi, koje je rezervisano samo za njega, u prvom redu do oltara. Uz uvodne riječi i pojanje sveštenika, predaje se religijskom meditiranju…
Poslije završetka mise, u pratnji nekoliko ljudi, očito prijatelja, upućuje se iza crkve, prema Ulici Od puča i srdačno se sreće sa gospodom koji nailaze, poslije završene liturgije, iz pravoslavne Crkve Svetog Blagovještenja. Slijedi rukovanje, tapšanje po ramenima i srdačan muški razgovor. Polako odlaze niz ulicu prema palati „Gučetić“, ranijem teatru, i penju se, uz bučnu diskusiju, na drugi sprat. Iznad ogromnih dvokrilnih dveri, krasnopisnom ćirilicom piše: Srpsko pjevačko društvo „Sloga“. Po njihovom ulasku čuje se živa i vesela galama, da bi nakon petnaestak minuta postepeno zavladala mukla tišina. A onda, nenadano, grunuli su muški glasovi u savršenom horskom skladu: „Rado ide Srbin u vojnike“…
Poslije skoro sat vremena, naš gospar izlazi iz zgrade starog teatra i ponovo se vraća na Pila. Nedaleko od njegove vile, nalazile su se prostorije sokolskog društva „Dušan silni“. Ti objekti su bili u njegovom vlasništvu, ali ih je kao osnivač i upravitelj velikodušno poklonio Društvu. I ne samo to, već je u Mađarskoj kupio sve sprave za vježbanje, kao i nekoliko barki!
Nakon razgovora sa dvojicom trenera, dok su u pozadini omladinci radili vježbe sa tegovima, a djevojke uvježbavale tačku sa obručima, polako se udaljio i uputio prema svojoj vili. Na kucanje alkom, otvorila mu je besprijekorno obučena domaćica i raspoloženo ga dočekala:
–Baš u pravo vrijeme, gosparu! Ručak samo što nije serviran. Gospođa Luiza Vas sa nestrpljenjem očekuje.
Ušao je u prostrano predsoblje, a domaćica je malo jače zatvorila ulazna vrata, tako da je na njima zaigrala metalna pločica na kojoj je velikim ćiriličnim slovima pisalo:
„Dr Mato Gracić – veleposjednik“
O autoru
Dragan R. Kovač rođen je 1956. godine u Konjicu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Trebinju. Medicinski fakultet, specijalizaciju iz urgentne medicine i postdiplomske studije iz kardiologije završio je u Sarajevu, gdje je 1989. godine magistrirao o temi: „Spasonosna primjena adrenalina u urgentnim slučajevima“. Na Medicinskom fakultetu u Beogradu doktorirao je 1990. godine o temi: „Kardiopulmonalno-cerebralna reanimacija u prehospitalnim uslovima kao važan faktor preživljavanja“. Osnivač je moderne Službe hitne medicinske pomoći u Trebinju i Podgorici. Direktor Doma zdravlja u Trebinju bio je u dva navrata, a obavljao je i funkciju dekana Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju. U zemlji i inostranstvu objavio je više od 30 stručnih radova. Koautor je dva univerzitetska udžbenika za studente likovnih akademija. U penziji je od aprila 2021. Prozu piše od 2013. godine.
