Knjiga-spomenik srpskoj krvi u Norveškoj


Sudbina Jugoslovena, većinom Srba, koji su od 1942. do 1945, internirani u nemačke logore u okupiranoj Norveškoj, gde su gradili puteve, i na njima ostavljali živote, još jednom je oživljena u knjizi „Varden“ novinara Saše Dimitrijevića, koji već dugo živi u Oslu, a vezu sa ovom zemljom počeo je još 1969. kao jedan od osnivača Društva jugoslovensko-norveškog prijateljstva.
„Verden“ će prvu promociju u Srbiji, nakon dve promocije u norveškoj prestonici Oslu, imati na Svetosavskom sajmu knjiga u Nišu. Prvi impuls, kaže Dimitrijević, za početak iscrpnog i višegodišnjeg istraživanja o sudbini više od 4.000 zarobljenika iz tadašnje Jugoslavije, od kojih su 90 odsto bili Srbi odvedeni na prinudni rad u Norvešku, bio je lične prirode.
„Norveška je ušla u naš život na jedan tragičan način. Ne Norveška kao Norveška, već Norveška kao okupirana zemlja. Kada smo dobili potvrdu da je moj ujak Slobodan Todorović, dvadesetjednogodišnji student, interniran u Norvešku i streljan u Korgenu, prvi put sam tada otišao u Norvešku“, ispričao je Dimitrijević.

Zaputio se tamo 1974. godine da traži grob ujaka internirca streljanog 1942.godine. Grob nije pronašao, ali strelište jeste i od tada sudbine naših interniraca u Norveškoj, priče o njihovom stradanju, ali i humanosti norveških ljudi koji su pomogli mnogima da prežive, postaju njegove priče, a Varden što na norveškom znači putokaz, vodič, kompas je na neki način njegova posveta ujaku, čije ime je dodao svome, pa mu u pasošu piše Slobodan Saša Dimitrijević.
„Knjiga ima tri misije. Prva je pijetet prema onima koji su stradali i saučešće njihovim potomcima i članovima porodica. Druga je izraz respekta prema Norvežanima koji su mnogima pomogli da prežive rizikujući svoje živote. I treća, da bude dopisana, dopričana…“, objašnjava Dimitrijević.
Ovo nije prva knjiga o sudbini Jugoslovena u nemačkim logorima širom Norveške, pre Vardena pisane su monografije i knjige na nekoliko stotina strana iz pera Milorada Aškovića, Blagoja Marinkovića, Ljubomira Petrovića, Cveje Jovanovića, Ljube Mladjenovića…

Poseban deo Vardena čini Knjiga mrtvih, gde su ispisana imena onih koji počivaju na otkrivenim i neotkrivenim grobovima u Norveškoj, a Dimitrijević kaže da spisak nije konačan, jer nema imena kriminalaca, odnosno onih koji su bili saradnici Nemaca i koji su ubijali svoje zemljake.
Knjiga je podeljena u tri dela, pruža osnovne podatke o logorima, zatim svedočenja onih koji su preživeli, i na kraju donosi priče, od kojih su neke, kaže Dimitrijević, stravične, a neke duhovite.
Upitan koja je od tih priča na njega ostavila najveći utisak, a on odgovara da, iako
je novinar, dopustio je sebi da bude sentimentalan, pa je čak objavio neke priče koje su se, na kraju, ispostavile da nisu priče onih koji ih pričaju, već su ih čuli pa ih prepričavali kao svoje.
„To mi se danas ne bi desilo“, kaže Dimitrijević.
Ipak, naveo je nekoliko priča iz Vardena koje uvek prepričava, a jedna od njih je Krst od krvi koji je na Krvavom putu u Saltdalu, danas evropskoj magistrali E 6, napravio Marjan Banjac nakon što mu je nemački stražar ubio brata Miloša.
„Nakon što je nemački stražar ubio Miloša, Marjan je prišao, rukom zahvatio krv brata i razvukao po steni krst od krvi. Naravno, vreme je učinilo svoje i to je bledelo, međutim, Norvežani osvežavaju crvenom bojom taj krst i mislim da nema većeg spomenika“, priča Dimitrijević.
Knjiga donosi i priče o bekstvima iz logora, bilo je oko 180 pokušaja, a uspelo je njih osamdesetak, među najneobičnijim smatra se bekstvo Radomira Stošića koji je uspeo, usred rata 1943. godine, da pobegne i stigne čak u Srbiju.
Ali, Varden donosi i priče o Norvežanima koji su rizikujući svoje živote pomagali Srbima, a među njima su i petnaestogodišnje devojčice Kari Mjelde i Tove Hojeskar iz Rognana koje su ispod kamena pored logora ostavljale hranu.
„Kari Mjelde je u razgovoru sa mnom rekla da je taj period pomaganja logorassima najznačajniji deo njene biografije“, kaže Dimitrijević i dodaje da mu je rekla da je najviše zapamtila Nišliju Branislava Mitrovića Nacka koji je pevao iz stroja na povratku sa radilišta u logoro Vrati se, čedo moje.
Mjelde je kasnije postala profesor klavira, a za njenu kuću u Bergenu, gde je kasnije živela, priča Dimitrijević, niste morali ni da pitate gde je, jer ako je prozor otvoren mogli ste da čujete melodiju „Vrati se, čedo moje“.
Ipak, najzanimljivija priča vezana je za Krišten Svineng koja je ušla u legendu kao Mama Karašok, jer je u svom kućerku u Svinengu prihvatila srpske begunce iz logora, a jedan od njih je zagrlio i rekao „mama, mama“.
Srela se sa Titom u Norveškoj 1965. u Hotelu Grand, a umrla je istog dana kada i on.
Saša Dimitrijević, bio je dugogodišnji je dopisnik vodećih medija u Srbiji, jedan je od najboljih poznavalaca srpsko-norveških odnosa, uradio je mnogo na jačanju veza između dveju zemalja, a 1984. dobio je visoko odlikovanje tadašnjeg norveškog kralja Olafa Petog.