Kozara se ogrnu crninom!

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Sjećanje 97-godišnjeg Ilije Bradarića iz Sakramenta u Kaliforniji na zloglasni logor Jasenovac (1)

Kada se osvrnem na ovaj skoro ”orlov vijek”, opet mogu kazati da sam imao lijep život, i a sam  spoznao istinu koju izreče najveći među Srbiva, Njegoš: ”Čašu meda još niko ne popi, da je čašom žući ne zagorča.”

Piše: Nebojša Tošić

Kada u Sakramentu, San Francisku, Oklandu, ma u čitavoj Bej Eriji, spomeneš čika Iliju, ili uobičajenije „našeg čika Iliju“, podrazumijeva se da se to odnosi na Iliju Bradarića, legendu među našim starim i novim emigrantima i izbjeglicama.

Pa čime je to, naš dobri čika Ilija, zaslužio da ga tako radosno svojataju svi koji su barem jednom imali priliku da ga sretnu. Ja bih rekao, svojom dobrotom (a bogami i pomaganjem gdje treba i kome treba). Posjetio sam ga, ne tako davno, (dok još bijaše u snazi) u njegovom domu u Granit Beju (Granitni zaliv), u elegantnoj i gospodskoj četvrti kod Sakramenta, nedaleko od jezera Folsom.

– Ko živi u Granit Beju trebalo bi da ima i granitno srce, a u tebe srce golubije, pitomo i dobro – govorim dok se smještamo u njegovom prijatnom dnevnom boravku.

– Eh, srce, ko srce. Svašta izdrži pa se i umori. Kada se osvrnem na ovih mojih devedeset sedam godina, na ovaj skoro „orlov vijek“, opet mogu kazati da sam imao lijep život i da sam spoznao istinu koju izreče najveći među Srbima, Njegoš: „Čašu meda još niko ne popi, da je čašom žuči ne zagorča.“ .

Teta Ana, njegova divna supruga (a ono „teta Ana“ neizostavno dolazi uz „čika Ilija“), sprema nam kafu. Mlađi unuk Bogdan iznosi umjetnički složenu mezu. Pred nama je i rakija od kruške. Što li se to ja osjećam kao kod kuće?

– E moj mladiću – tako se redovno obraćam čika Iliji – eto te ko dečko!

– Šali se ti samo, a vidjeću tebe kad zagaziš u 97-mu – smije se čika Ilija.

U jednom uglu, na dohvat ruke gomila novina, pisama, dokumenata, knjiga. Godinama je pretplaćen na mnoge novine, ali u srcu su mu Amerikanski Srbobran, Sloboda i Glas Kanadskih Srba, a Pravoslavlje na vrhu. – Od sada ”otvaraj” Portal Tamo daleko, pa ćeš i tamo čitati što ti duša poželi – kažem mu ja.

– E, duša. Duša odmora traži. Eto i sinoć sam snivao onu mutnu vodu i kako se oko jame silan svijet tiska da se napije, a ne smije jer je voda otrovna. Pa se probudim, ko zna koje je doba noći ili praskozorja, ali probude se i sjećanja na smutna vremena i na zlo doba.

– Da li se to, kod tebe, san pretvara u javu? – šalim se sa čika Ilijom.

– Ne, naprotiv, java se pretvara u san. Pa šta to, osim sjećanja, preostaje ljudima koji su se provlačili između čekića i nakovnja, kojima je trenutak odlučivao o životu i smrti. Znadeš li ti da se često sjetim Laze Kostića i njegove pjesme „Među javom i med‘ snom“:

Srce moje, srce kivno,

ubio te živi grom!

što se ne daš meni živu

razabrati u pletivu

među javom i med snom!

-A ima još jedan, isto tako značajan Srbin, Lazo M. Kostić. Za njega, na nesreću, mlade generacije Titove Jugoslavije, nikada nisu čule. A to je bila sreća za komunistički režim. Da su dozvolili da se slobodno prodaju njegova djela, ne bi tako dugo svekoliko srpstvo Nove Jugoslavije držali slijepim kod očiju. Ne pamtim baš dobro, ali otvori tu knjigu desno na polici. To je studija doktora Kostića „Ćirilica i Srpstvo“. Tu je još nekoliko njegovih knjiga – „naređuje“ mi čika Ilija. Otvaram je i čitam. Vrijedi da i vi, dragi čitaoci, saznate za ovaj kratak, ali jedinstven uput. Pa u knjizi Lazo M. Kostić kaže: „Ćirilica i Srpstvo su sijamski blizanci, koji samostalno, jedan bez drugoga, ne mogu da opstanu. Ćirilica je simbol Srpstva. Ja smatram da ko god od nas piše latinicom čini smrtni greh prema Srpstvu ili daje dokaza da ga se odriče.“

– Moj mladiću – kažem čika Iliji – ova knjiga je sada moja!

– Naravno. I namjeravao sam da ti je dam i još ovih nekoliko Kostićevih knjiga – spremno će čika Ilija.

– Prije nego što potpuno „opljačkam“ tvoju biblioteku, a vidim da je pozamašna, deder ti nama, kaži malo detaljnije o tvojim životnim putevima. Devet decenija, pa još sedam godina po vrhu, nije šala. Nemoj me sada iznevjerit kada već glumim novinara nego kazuj da svi znamo i da učimo.

-Ja sam iz sela Slabinja, nedaleko od Hrvatske Kostajnice, sa lijeve strane rijeke Une To je bilo veliko srpsko selo i desetak hrvatskih porodica. Kao dječarac, 1941. godine bio sam u Beogradu kod familije. Kada su izbile nesretne 27. martovske demonstracije, tačnije, kada je time potpisana smrtna presuda Srbiji i Srbima, gledao sam taj silni svijet koji se ulicama valja i uzvikuje parole: „Bolje rat, nego pakt…“ I onda je Hitler razorio Beograd, a ja preživih to strahovito bombardovanje. Još jedared sam, poslije rata, prisustvovao velikim demonstracijama, kada su nas vodili iz škola i odasvuda da vičemo „Trst je naš!“ Danas se gorko osmijehujem na to.

-U selo se vratih 1941. godine. Zlo se već nadvilo nad svim što je srpsko. Već te prve godine poloma dođoše Hrvati iz sela Bačin i otjeraše u zatvor našeg komšiju Jovu Bizu i njegovog sina. Progutala ih je noć. Bile su to prve žrtve od 550 Slabinjana koji nastradaše tokom rata. Već 1942. godine krvavo kolo se vilo i oko našeg sela. Slušali smo kako ustaše i Hrvati kolju sve što im dopadne šaka, pa u maju mjesecu, mi mlađi prebjegosmo preko Une u Bosnu. One starije koji ostadoše, zlikovci pozatvaraše, pa tako i moja majka Ljuba, otac Jovo, ujak i tetak dopadoše ropstva. Jedina njihova krivica bijaše što su Srbi. U toj masi uhapšenih nastrada i moja baka, 80-godišnja nepokretna starica. Brutalno su je bacili na kamion i odvezli. U smrt.

-Mi koji se dokopasmo Bosne, nadajući se kakvom-takvom spasenju, tek tamo nastradasmo. Pobjegosmo pred ustašama na Kozaru, a tu planinu opasa trostruka guja: Nijemci, ustaše i domobrani. Poubijaše ogroman broj ljudi, žena i djece, a Kozara se zauvijek ogrnu crninom. I Njemci, i ustaše, i domobrani pokazaše životinjsku mržnju. Među Njemcima i Hrvatima u klanju nedužnog naroda nije bilo razlike. A nisu ni birali. Klali su i ubijali i žene, i djecu, i stare, i mlade. Ogromnu većinu nas zarobiše i potjeraše poput stoke put Jasenovca. One starije koji su posustajali, ubijali su kao pse na naše oči. Uspravljeni marširali smo prema poljanama smrti za koje smo već znali da postoje. Jasenovac je čekao na nas.

-Jasenovac je pitomi gradić, ali Jasenovac bijaše sistem mučilišta na velikom prostoru i jedan od tri najstrašnija konclogora na svijetu. Jasenovac je i riječ koja uvijek, u posljednjih 83 godine, od kako je u avgustu 1941, osnovan, ledi krv u nama rijetkim preživjelim logorašima, u članovima naših porodica, u svima koji su tragično vezani za njegovo postojanje. I čudi me i boli me što je 700 hiljada tu nastradalih, sakrivano komunističkim zatiranjem istine. Istina, pričalo se o Jasenovcu, sudilo se ustaškim sotonama, ali polako se gušila javna riječ o tome. Gotovo čitav srpski narod Bosne i Hercegovine, gotovo čitava Srbija do koje su Savom doplutavali leševi Srba, znali su za Jasenovac, ali to je komunistička vlast veoma vješto „gurala pod tepih“. Tek danas smo dočekali da puna istina o Jasenovcu konačno osvijetli tamni simbol hrvatske sramote koju Hrvati nikada neće moći da saperu sa svoga obraza.

-Imao sam 14 godina kada su se žičane kapije Jasenovca zatvorile za mnom. Ustaše su uigrano razdvajale muškarce od žena i djece, stare od mladih, one koji su određeni za klanje odmah, od onih koji će na red doći kasnije, ali svakako smrt izbjeći neće. Bio sam mali rastom, neuhranjen, pa su me sa tetkom i njenom djecom zatvorili u „ženski logor“. U blizini, bijaše duboka i prostrana jama sa zatrovanom vodom. Tu smo dolazili, jer drugog mjesta nije bilo, da pijemo i da se peremo. Nismo imali izbora. Znali smo da su mnogi od te vode poumirali, ali moralo se piti. To je ta mutna voda koju često sanjam. Umiralo se i od hrane. Svako jutro dolazila su u naš dio logora konjska kola prljava od krvi, gnoja i ko zna još kakve nečisti. U njima su nam dovozila „dnevno sljedovanje“, nekakav pljesnjivi hljeb koji se razvlačio pod prstima, zaudarao… ali glad nije pitala. Kada bi istovarili to što se zvala hrana, onda smo mi u ta ista kola utovarali one koji su preko noći poumirali i tek onda smo mogli da jedemo.

Naslovna fotogrfija: Ustaše odvode srpske žene i decu u zloglasni logor Jasenovac

(U Sledećem nastavku: U devetom krugu pakla)