Krvavi 17. decembar 1943. godine

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Sjećanje 97-godišnjeg Ilije Bradarića iz Sakramenta u Kaliforniji na zloglasni logor Jasenovac (3)

Da, tog kobnog 17. decembra 1943. Hrvati su satjerali 96 ljudi, žena i djece u našu pravoslavnu crkvu Svete Petke. Odatle su ih izvodili i odmah preko ceste i klali nad dubokom jamom koju se seljani morali iskopati

Piše: Nebojša Tošić

-Iz Dubice smo se uputili u Slabinje, jer ipak smo tu poznavali svaku stopu, a tu nam je bila kuća. Dom na raskršću života i smrti. Često smo bježali iz sela, kada bi čuli da ustaše dolaze, pa se opet vraćali. Bila je to smrtonosna igra u krug. Skrivali smo se od ustaša, ali i od Hrvata koji su se koristili svakom prilikom da nas prokažu ustašama.

-Ustaške vlasti naselile su u srpske napuštene kuće muslimanske porodice odnekud iz Hercegovine. Toje bila nagrada istaknutim ustaškim bojovnivcima muslimanima za njihovo zvjersko klanje Srba po Bosni. Na poklon su dobili srpska imanja, kuće, štale sa stokom i neograničenu vlast. Tokom ljeta i jeseni 1943. godine mnogi Slabinjani se vraćaju kućama. Neki iz Njemačke gdje bijahu otjerani na rad, mnogi iz krajeva gdje su izbjegli. Stvara se i nekakva komunistička organizacija u selu. Ipak živimo relativno mirno sa ”Turcima”, kako smo zvali muslimanske ustaške doseljenike. Bili su to uglavnom žene i djeca, jer je večina njihovih domačina ustašijala negdje po Bosni.

-Jednog dana upadnu u selo partizani iz Bosne. Pohvataše sve muslimanske porodice i dvedoše ih ih nazad u Hercegovinu. Za partizane zasljepljene komunizmom, to bijaše veliki uspjeh. Za nas seljane to je značilo veliku opasnost. Da su partizani ostali i štitili selo možda bi uspjeli odbraniti stanovništvo. Ali nisu. Oni udare i – povuku se!

Osveta ustaša zbog upada partizana

-Odvođenje muslimana nazad u Bosnu i Hercegovinu nije moglo proči bez posljedica. Ustaše su spremile osvetu. Prvo su jedne subote, u Hrvatskoj Dubici na pijaci, pokupili 30 žena iz Slabinje i otjerali ih u Jasenovc.

-To je bio znak za seljane da opet moraju bježati. Odmazda se temeljito pripremala. Angažovane su ustaše iz Jasenovca, naoružani Hrvati-civili iz susjednih hrvatskih sela, kao i ustaše iz dubičkog logora Krečane. Već se bližio i kraj 1943. godine i kraj za 96 slabinjanskih Srba koji se zatekoše u opkoljenom selu.

-Krvavi 17. decembar. Da, tog kobnog 17. decembra 1943. Hrvati satjeraše 96 ljudi, žena i djece u našu Pravoslavnu crkvu Svete Petke. Odatle su ih izvodili odmah preko ceste i ubijali nad dubokom jamom koju su seljani morali iskopati. Zemlja, dobra naša odvajkada srpska zemlja, nije mogla da upije rijeke krvi. A ni tolika krv nije mogla da priguši do pod nebesa propetu vrisku djece i vapaje žena.Bijaše to nikada viđeni i ljudskom razumu nedokučivi pir pomahnitalih ustaša.

Zaklali i tetka Hrvata

-Moj tetak, Hrvat,  Stanko Jurić tad izađe pred ustaše  da brani narod: „Ja sam se ovdje rodio i odrastao sa tim ljudima. To je sve čestit svijet i ne treba da ih ubijate!“ A oni rekoše: „E takvi nam baš trebaju“ I tu zakolju njega, moju tetku Mariju i njihovu 12 godina staru kćerku Draginju. Znaju se i mnoga imena ustaških koljača, a zašto poslije rata nisu odgovarali, znaju nove vlasti.

-Moram reći da smo odmah po oslobođenju na tom mjestu pokolja, preko puta Crkve Svete Petke, podigli skroman spomenik žrtvama sa imenima svih 96 poklanih. Kasnije su komunisti na tom mjestu napravili mali spomen-park i veliki spomenik gdje su upisana imena 550 ljudi, žena i djece iz Slabinje koji su izgubili živote tokom rata. Među tim žrtvama  bilo je 107 djevojaka i mladiča koji su poginuli u partizanima, a ostali, prema komunističkom tumačenju bratstva i jedinstva bili su ”žrtve fašističkog terora.” Da, to je bila fraza kojom su svjesno nastojali, gdje god se to moglo, da ne kažu da su Srbi u NDH žrtve hrvatskoustaškog terora.

-I danas, taj spomenik stoji ali sav u ruševinama. Pucali su u njega i razbijali ga Tuđmanovi Hrvati u novoustaškom izživljavanju 1995. i 1996. godine i tako ubijali, još jednom, one koje su njihovi očevi klali. Još se vidi po neko ime, ali nema mnogo Srba koji bi to pročitali i sjećali se palih na tom gubilištu.  Današnji stanovnici , Hrvati, koji su se tu naselili na srpska imanja, baš  tu na toj ogromnoj grobnici siju povrće.  Doduše, ima mjesta za sjetvu koliko hoćeš. Sve okolo je pusto, ali na pustoj srpskoj zemlji caruje samo hrvatska mržnja.

Iz Slabinje umoreno 550 srpskih duša

Crkva Svete Petke stoji i danas, bez krova koji je srušen u ratu, a nikada u miru obnovljen. Ja sam godinama molio i skupljao priloge za crkveni krov, ali kako tada, tako sada. Ništa. Prvo nije dala partizanska vlast, a sada u novoj Hrvatskoj njih nije briga. I takvo uništenje crkve i spomenika, njima odgovara. Oni danas negiraju da je uopšte neko tu zaklan kao što se i ne obaziru i na to da je iz našeg sela Slabinja, tokom rata ubijeno 550 duša.

-Jednom godišnje, na Svetu Petku, 27. oktobra, sakupi se malo preostalog srpskog naroda, dođu i oni što ih raseliše, dođe srpski sveštenik iz Kostajnice i tako se mrtvima prisluže svijeće, odstoji Služba, molitve glasne i bezglasne pomiješaju se sa onim vapajima iz 1943, a  Sveta Petka gleda i, vjerujem, suze roni.

-Odmah poslije tog strašnog pokolja ustaška kaznena ekspedicije se povlači, a ponovo se pojavljuju komunisti. Nazirao se kraj rata pa su i oni ”pod prijetnjom smrti” mobilisali srpsku mladost da ide u partizane. A moja majka Ljuba, Bog da joj prosti dušu, umalo zbog partizanske mobilizacije  ne izgubi glavu.  U svom pravednom jadu, na stratištu nevinih srpskih duše, pred Crkvom koja je vapila u nebo, na sredini sela gdje je bilo okupljalište, nije mogla da oćuti. Progovorila je, bolje rečeno kriknula, ne moja već Srpska Majka:  „Idite u Hrvatsku Kostajnicu. Tamo  gdje su  se čitavog rata djeca rađla i krštavala, gdje su dječaci dorastali, a momci  ženili i djevojke udavale. Idite tamo gdje nikome nije dlaka sa glave pala. Idite među Hrvate i tamo ’kupite vojsku’. Zar da vam damo ovo malo naše preostale i napačene mladosti, ovo što je za sjemena ostalo? Hoćete da nam i to sjeme izgazite? Pa ovdje u Slabinji i Utolici, i u svim srpskim selima u okolini, godinama neće dijete u koljevci zaplakati…“ !

Lekcija majke Ljube partizanima

-Svi su stajali skamenjeni. Riječi moje majke sijekle su kao munja nebeska.Tako su i odjekivale.  Usplahiriše se crvene glavešine i komesari. Osupnuti golom istinom koja im je bačena u lice,  onako silni i svijesni da su u njihovim rukama  i smrt i život, odmah rekoše da je ona za 13-ti bataljon. To  je bila svakome znana lozinka koja je utjerivala strah u kosti. To je značilo da mora biti streljana. Znalo se da su i partizani  pobili mnogo srpskog nevinog stanovništva, ali to se nije smjelo ni u snu reći. Onda su neke naše komšije skočile da je brane.” Pa vidite da ta žena nije normalna. Vidite li da ne zna šta govori“. A možda, da ne bi zaoštravali i onako tešku situaciju, partizani je pustiše.

-A da je imala pravo, jeste. Uzalud su komunisti njegovali to sjeme zla nazvano bratstvo-jedinstvo koje je važilo uglavnom za Srbe i mali broj Hrvata-ljudi! To se pokazalo uskrsnućem Tuđmanove  ustaške vlasti za koju smo vjerovali da se nikada neće vratiti. Naravno da je bilo i onih dobrih Hrvata koje ja duboko poštujem i volim, ali da ponovim, da je bilo više dobrih Hrvata, više Srba bi ostalo živo.

Naslovna fotografija: Ostaci srpske crkve u Slabinji pred kojom se desio veliki pokolj

(U sledećem nastavku: Bežanje iz narodnog kraja )