Najstariji srpski rukopis pronađen u Beču

Marijinsko, ili Marijino jevanđelje iz X vijeka predstavlja najstariji sačuvani spomenik pisan staroslovenskim jezikom u kome se javljaju crte srpskog narodnog jezika pod čijim uticajem će se kasnije razviti i srpska redakcija staroslovenskog jezika. Pronađeno je sredinom XIX vijeka u svetogorskom manastiru Svete Marije, po kome je i dobio ime. Ima 174 lista i znalo se da se 172 nalaze u Ruskoj državnoj biblioteci u Moskvi, a dva koja su nedostajala nedavno je otkrio u nacionalnoj biblioteci Austrije u Beču srpski književnik i neumorni istraživač srpske kulturne baštine Petar Milatović Ostroški. Evo šta je o tome zapisao u svom delu Srpsko kulturno blago u Beču:

Marijino jevanđelje pisano je na srpskom štokavskom području krajem X vijeka glagoljicom na pergamentu veličine 210 X 173 milimetra u jednom stupcu veličine 160 X 120 milimetara, dakle, ima dva lista sa po 31 redom teksta. Po osobinama jezika veliki hrvatski slavista Vatroslav Jagić utvrdio je da je pisar ovog rukopisa bio Srbin.
Ivice oba lista su dosta nepravilne, djelimično isprljane. Na listu 1a, u donjoj margini, nalazi se bilješka da je vlasnik ovog fragmenta bio Franc Miklošič sa njegovim potpisom, kao i bilješka da je Miklošič ovaj fragment dobio od austrijskog konzula Hrvata Antuna Mihanovića koji je prevario hilandarske monahe da mu iz Bogorodičinog skita na Svetoj gori, Ksilurgu, dakle iz skita manastira Svete Marije daju ovaj rukopis. Napominjem da je tada Mihanović ukrao šest vreća knjiga, a to mu nije bilo teško jer su većinu monaha tada činili Bugari koji su blagonaklono gledali na pljačku srpskog istorijskog blaga iz Hilandara. Ovim povodom poznati srpski emigrant protojerej stavrofor prof. dr Mateja Matejić lično mi je rekao u Klivlendu, avgustu 1992. godine, da je Austrija iz političkih razloga bila zainteresovana da sa Svete Gore, a naročito iz Hilandara, pokupi slovenske rukopise i prebaci ih u Beč.
Inače, postojala je namjera da Beč otkupi sve rukopise iz

Hilandarske biblioteke, ali na sreću to nije u cjelini realizovano iako je Bartolomej Jernej Kopitar, mecena Vuka Karadžića, angažovao Otenfelda, austrijskog diplomatu u Carigradu, da potplati turske vlasti i Grčku crkvu kako bi mu dozvolile da uzme srpske rukopise.
Takođe su na listu 1a i na listu 2a i 2b da lijevoj, desnoj i na donjoj margini naknadno dodane ispravke.
Na gornjoj margini listova 1a i 2a bibliotekarski je ispisan pregled sadržaja Marijinog jevanđelja: Mat. V, 23 – Mat. V., 30 – Mat. 6, 16.
Fragmet pripao je Dvorskoj biblioteci u Beču iz Miklošičeve zaostavštine poslije njegove smrti 1891. godine.
Ovaj fragment je opisan u: Series nova 2160/527ÖNB (Catalogus 35/ÖNB mit Register – F. Menčik). – Series nova 2174/ÖNB (Zettelkatalog – Vorarbeit F. Menčik für Ser. N. 2160). – G. Birkfellner „ Glagolitische und kyrillische Handschriften in Österreich“, Wien 1975. S. 67-68. – B, Conev, Slavinski rukopisi vъ Viena, Godišnikъ na Sofiiйski universitetъ, Istoriko-filologičeski faklutettъ, kn. XXV, 9, Sofiя 1928729, 7-8, mada je kod Coneva ovaj fragment označen kao Cod. Slav. 145. – Vatroslav Jagić, Codex Marianus 1883. Str. 12-16.
Ovaj fragment se danas čuva u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču (Österreichische Nationalbibliothek, I Josefsplatz 1) pod kataloškim brojem Cod. Slav. 146. (Sammlung von Handschriften und alten Drucken).