Neću da ćutim na tiraniju i najveću bruku u Evropi
Piše: Slaviša Čurović
Zovu me sa nepoznatih brojeva, šalju mi prazne poruke, prijete u inboks, prijete na Instagramu, Fejsbuku, hoće da mi „lome noge“, da me „dočekaju da dođem“…
„Dobronamjerno“ mi savetuju da „malo oladim“, jer „šta me se tiče, ionako će sve biti isto“.
A ja ne mogu da gledam kako tuku starce, nevine ljude, kako bacaju suzavac na djecu, kako vezanog čovjeka udaraju nogama. Kažu mi „Pazi na karijeru, pazi od čega živiš.“
A šta će mi karijera kad po mom gradu, po mojim gradovima Crne Gore tuku, hapse, batinaju? Kakav sam to umjetnik i čovjek ako ne dignem glas protiv tiranije?!
Kad monahe protjeruju, vladike hapse, mitropolita drže šest sati u stanici policije, kako da zažmurim?
Nisam rođen da bih ćutao, niti da budem glumac, rođen sam da bih bio slobodan, slobodouman i svoj čovjek.
Ne dajte, svako koliko može, da se Crna Gora pretvori u najveću bruku i tiraniju Evrope, u crnu rupu provincijalne sile i hunte koja teži da od ljudi napravi robove i one koji ćute i trpe. Da se pretvori u raj za neljude, kriminalce i batinaše, a da bude tamnica slobodnog čovjeka, djeteta, monaha, brata i komšije!
A ko ovo prećutkuje, ovo podržava! Ćutanje je gora bruka od podržavanja terora, jer teror podržavaju samo oni koji ga naređuju, oni koji ga sprovode i imaju korist od njega.
