„O svemu mi piši mati“ u brdima Kalifornije

NEŠINE PRIČE IZ KALIFORNIJE

Na koncertu u Džeksonu sjajnih Ivet  Holzvart i Miroslava Tadića, kao gost iznenađenja nastupio je Rade Šerbedžija i razgalio srca zemljaka

Piše: Nebojša Tošić 

Sumrak nad planinama Kalifornije. Deveta martovska noć ljeta Gospodnjeg  2024. spokojno osvaja moćna brda  poviše Džeksona, malog rudarskog gradića. Nakon otpojane večernje službe, lastavice se se gniezde u dva kiparisa koji  budno stražare pred bijelom  džeksonskom ljepoticom. Kada je  ugledaju iz daljine, svim žiteljima ovog blaženog mjesta, bez  obzira kog su porekla i koje vjere, srce zalupa jače i došapne: „Vratismo se kući”.

Džekson tone  u tišinu dok ga odnekud odozgo posmatra tanani luk tek izgrijalog mladog mjeseca. Pa zar  i on nije pozvan na koncert tri  „zvijezde sjajne” koje će skromnu salu parohijskog doma Crkve  Svetog Save osvijetliti i toplotom i po nekom sjetnom suzom radosnicom. A opet su za to krivi  Srbi. A i ko bi drugi. Tačnije  sveštenik Marko Bojović i  njegova supruga popadija Biljana. Oni su začetnici i organizatori niza „malenih” kulturnih  događaja koji se, već godinama,  nižu u dragocjenu pletisanku oko prve srpske pravoslavne  crkve na Zapadnoj hemisferi,  jer „ljepota će spasti svijet”,  kako je prorokovao veliki slavjanski  dušeznalac Fjodor Mihjlovič Dostojevski.

Oduševljeni domaćini i Rade Šerbedžija, tik uz slavnog glumca je Tanja BalabanEto, tog 9. marta 2024. godine, pored parohijana i njihovih komšija  i prijatelja, džeksonskih žitelja,  večerašnji događaj prizvao je  goste iz svih krajeva Kalifornije: od San Dijega i Los Anđelesa, preko Frezna i Modesta,  San Franciska, Oklanda i San  Hozea, do Sakramenta i Ejndžels  Kampa. Pred njima su se obrele  dvije svjetske zvijezde: svestrana Ivet Kornelija Holzvart  (Yvette Cornelia Holzwarth) iz  Los Anđelesa, virtuoz na violini, svjetski poznata kompozitorka anđeoskog glasa, i rado viđena saradnica najpoznatijih i  filmskih i muzičkih stvaralaca. Uz nju i Miroslav Tadić,  legendarni gitarista, kompozitor i muzički pedagog.

Njega je, već davno, čuveni časopis Gitar  Plejer (Guitar Player Magazine)  proglasio za „jednog od 30 najradikalnijih i najposebnijih gitarista na svijetu”. Kao da je pronikao  u sve tajne ovog instrumenta, poslednjih godina se koncentrisao  na aranžmane i improvizacije  kojim kombinuje pre svega balkansku narodnu tradiciju sa američkim tradicijama kantri muzike, bluza, džeza i roka, uz elemente  flamenka i raznih drugih muzičkih izvora, kojima on podjednako  dobro vlada, i veze i plete u neponovljive izvedbe.

Ovoga puta Miroslav i Ivet  su izvodili svoj novi poduhvat „BalkanAmerikana”  (“BalkanAmericana”). Kako je lijepo o njima primjećeno, „pronalazeći unutrašnje niti koje muzikom i umjetnošću povezuju ljude  svih kontinenata, oni nam pokazuju mnogobrojne iznenađujuće  veze i dodirne tačke između muzik dvije kulture koje su samo naizgled udaljene.

Bez napora ćemo se  u trenu prebaciti sa makedonske  Šar-planine do Nju Orleansa i  nazad, pa onda iz Kalifornije  doleteti do dalmatinske obale,  i tako redom…” Oni, svojom muzikom, u ovim po cijeli svijet teškim vremenima podjela i sukoba,  pokazuju kako postoji duboka pove zanost među brojnim narodima i  kulturama i podsjećaju na božanske riječi: Blaženi mirotvorci…

A „treća zvijezda” nije bila  najavljena. Specijalni gost,  svjetski glumac, i sam potomak kalifornijskog rudara poteklog  iz Like, ušetao je pomiješan sa publikom i zauzeo skromno mjesto  u nevelikoj sali. O tome me moja  prijateljica Tanja Balaban, „izvještava odmah nakon koncerta”.  Zove me na „drugu stranu” Velike  kalifornijske doline koja se pružila između Sijera Nevade i moga Obalnog vijenca (Coast Range) i  kritikuje što nisam sa „našim” džeksoncima. I šalje „video”!

– Da li je to Rade? – pitam uzbuđeno.

– A ko bi drugi bio? Barem je Šerbedžija jedan!

– Vidim ga sa šeširom poput Doka Holideja – „snalazim”  se ja.

– Pa ako ćemo pravo, baš tako:  „Došao je tiho i ušao u legendu!” – poentira mi Tanja.

– Kada  se pojavio, svi smo bili zatečeni.  Prostrujao je žamor, a Amerikanci, nije ih bilo malo, nisu odmah  osjetili taj „treptaj naše duše”.  I Rade, i supruga mu Lenka spremaju se da uživaju u muzici svojih  prijatelja. „Naši” sa osmijehom  „prijete” popadiji Biljani, koja  nam je priredila ovo veliko i ugodno iznenađenje.

Sećanje na kopače zlata – Miroslav Tadić i njegova bliska umjetnička saradnica, violinistica, kompozitorka i pjevačica Ivet Holzvart, naši su dragi i rado viđeni gosti i prijatelji  – kaže sveštenik Marko Bojović. – Njih smo ugostili prije dvije godine, kada je  grad Džekson organizovao veliku komemoraciju povodom 100-te godišnjice od  najveće rudarske nesreće u istoriji Kalifornije – u rudniku zlata Argonaut 1922.  godine. Od ukupno 47 poginulih rudara, migranata iz Italije, Španije i naših  krajeva, stradalo je i 11 Srba. Naša crkva i parohijani, pridružujući se obilježavanju te naše zajedničke, džeksonske komemoracije pozvali smo da nas reprezentuju vrhunski svjetski umjetnici Miroslav i Ivet. Njihov tadašnji nastup je  izuzetno toplo i emotivno primljen, a i na njih je ovo naše čudesno mjestašce  ostavilo dubok trag. Taj veoma poseban, blagodatni događaj nad sjenima namučenih  kopača i tragača za tajnom života i sreće, brzo i lako nas je zbližio, te smo do  danas ostali u bliskom kontaktu.  Zato su oni su bili veoma predusretljivi i voljni da  uzmu učešća u obilježavanju 130 godina naše Crkve Svetog Save. Već skoro vijek  ipo ona je bila i ostala mjesto koje okuplja, zbližava i spaja, a njihova muzika to  idealno dočarava.

– Božanska muzika Miroslava i Ivet pretvara skromnu parohijsku  „crkvenu salu” u svjetsku pozornicu. Raskrilio se ogroman prostor nad našim glavama. Lebdili smo  u očaravajućim slapovima muzike. Violina i gitara zvučali su  kao da dolaze iz nekih astralnih  visina ili bolje rečeno da ih ispunjavaju…

– Gotovo dva sata sna se približava kraju. Onda ustaje Rade Šerbedžija šapuće nešto svom  prijatelju Miroslavu Tadiću.  Čarobni prsti prebiru po „srebrnim žicama”, a Rade počinje  da recituje i pjeva. „O svemu mi  piši, mati… pošalji mi stručak… samo o njoj nemoj mi pi sati…” Naši „pogođeni u srce” grcaju. Amerikanci, odjedanput, shvataju da je među njima treća  zvijezda koncerta. Shvataju da je  to i „dogovor” koji će ih čvrsto  vezati za ovu malu oazu kulture.  I da nema kud dalje i više. Onda  sve utihnu, kao ona tiha noć na polju i – „Tiho noći”. Jedna od  dvije omiljene pjesme Nikole Tesle, koji je potekao iz istog, ličkoga kraja, iz kog i Rade. Gitara, violina i glas – čarobni i neponovljivi Ivet, Miroslav, i Rade  – „…sanak pletu od svilena glasa…”  Svi u sali prihvataju pjesmu. Sa  dušom i iz duše…

Otac Marko i popadija Biljana, stoje sa strane. Skromno i neprimjetno. Baš onako kakvim ih  znamo. Oni su „Čisto džeksonsko srce” – kazaće Tanja Balaban.

Fotografije: Lari Lazar Angier (Lari Lazar Angier)