Ovo je pobeda za tebe, moja Crna Goro!
Piše: Ivana N. Đokić
Moj Tata nije doživljavao izbore kao svi normalni ljudi – bar ove poslednje tri decenije. Moj Tata bi na svoje biračko mjesto uvijek poranio, sa jednom hemijskom olovkom u ruci i dvije rezervne u zadnjem džepu (“Za svaki slučaj, sine”) i kod njega vam nije bilo nekog kalkulisanja: taj je glasao srcem, uvijek, i glasala se najjača opoziciona partija ma kako se zvala i ma ko je vodio. Došao bi kući, vječno namrgođen kad je u pitanju politika, i rekao mi da ga probudim “ako naši dobiju”. Zamračio bi onda svoju spavaću sobu, ugasio TV, isključio mobilni, pokrio se preko glave i čekao. A ja ga nikad nisam pozvala.
Do srži me je zaboljelo što mu ove nedelje nisam mogla biti vjesnik Slobode. Po prvi put bih puta ušla u tu zamračenu sobu, sjela na ivicu njegovog kreveta i rekla mu “Diži se tajo, dobili su naši.” I nasmijao bi mi se, onako kako je samo on znao, i iako ga četiri godine nisam ni čula ni vidjela još u sebi čuvam snagu tog osmjeha, koji mi je uvijek bio vjetar u jedrima.
Nisam znala da li da dođem iz Španije da glasam. Nisam vjerovala, neću da vas lažem. Plašila sam se, plašila sam se da se nadam jer je previše vremena prošlo otkad sam sebi poslednji put priuštila taj luksuz, a čovjek se navikne na beznađe isuviše lako – mi to znamo bolje od ikoga. Na kraju je srce prevagnulo – dobili su naši, tajo moj.
I za mog strika Ratka, kojem nisu dozvolili da umre na rodnoj grudi – volim te i ponosna sam na sve što si bio.
Za čika Moma Bulatovića, kojeg pamtim kao milo i blagorodno biće, uvijek nasmijanog i raspoloženog za nas djecu. Kakav je bio političar, ne znam – ali sigurno loš, jer je bio mnogo dobar čovjek.
Za Sašu Pejanovića, koji je stradao na pravdi Boga, od ruke zlikovca i kukavice. Kako je bila mračna ta majska zora, izgledalo je da se nikad razdaniti neće.
Za Duška Jovanovića, čija je vječna kuća svega par koraka iza naše porodične grobnice na Čepurkama, i za čije ubistvo nikad nisu odgovarali ni počinilac, ni naručilac. Za teta Daru, Duškovu majku, što mu na grobnu ploču neumorno polaže svježe cvijeće.
Za Ratku Knežević, nastavnicu u penziji, majku Milana Kneževića koju su priveli kao najvećeg ratnog zločinca, a da nikad objašnjenje nisu dali, ni izvinjenje uputili. Raduj se Majko!
Za još jednu Majku, Makedonku Kasalicu, za njenog sina i za one povike NI METAR, MAJKO što su nam dušu rasparali. I za sve one Majke što su spavale ispred zgrade Vlade kad su otimali koru hljeba iz usta njihove djece da je stave u svoje, već dupke pune, džepove.
Za sve vas koji ste vjerovali, kad se činilo da niko više ne vjeruje. Za sve vas koji ste se borili, kad je izgledalo da smo sve bitke predali. Za sve vas koje su privodili, hapsili, tukli. Za sve Vas čije su majke suze ronile u noćima bez sna, u noćima straha, u noćima očaja. Hvala vam.
Na kraju, ovo je pobjeda za tebe, moja CRNA GORO. Ranjena, opljačkana, posrnula, ali gorda i ponosna. Nema tog ponora iz kojeg te ne bi izvukli ovi heroji koji si ti ime osvjetljali, obraz sačuvali, čast povratili – ne vežu se sokolovi.
Toliko od mene što se tiče izbora i politike. Živjeli mi, dobri ljudi. Sad kad je Slobode, biće svega.“
